Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1982
Ocjena: 4/5
“Time To Turn” bio je nastavak znanstvenofantastičnog koncepta koji su Eloy započeli prethodnim albumom “Planets” (1981). Važna promjena na ovom albumu bila je nedvojbeno iznenadna izmjena na bubnjevima. Britanac Jim McGillivray, koji se iskazao ne samo kao sjajan bubnjar nego i kao dobar tekstopisac, iznenada je napustio sastav, koji je u to vrijeme i u inozemstvu doživljavao prilično lijep uspjeh. Zamijenio ga je povratnik za bubnjevima, stari lisac Fritz Randow, koji je nekoć već bio član sastava, i to u njegovu ranom razdoblju (73-75). Nakon sedam godina ponovno je bio tu, iako se njegova odsutnost nije baš previše osjećala jer su oba njegova nasljednika bila podjednako izvanredni talenti. Randow je bio automatski idealan izbor jer je Bornemann na ovom albumu htio još malo više naglasiti masivan zvuk bubnjeva i dinamiku udaraljki te skladbama posredno dati još udarniji zvuk, iako je s druge strane namjeravao zadržati zvučni smjer prethodnog albuma. Folberthove klavijature ovdje su čak još bogatije i raznovrsnije, ako je to uopće moguće, i uz Frankovu gitaru zauzimaju lavovski dio zvuka na albumu. Frankove gitarističke majstorije i dalje je vjerno pratio ritam gitarist i povremeni klavijaturist Hannes Arkona. Ta postava Eloya ostala je stabilna sve do kraja prve polovice 80-ih. Za potrebe kvalitetnih tekstova ovaj je put priskočio u pomoć Frankov kolega Sigi Hausen. Što se tiče nastavka znanstvenofantastičnog koncepta o međugalaktičkom ratu između anđeoskog naroda Ikareens i njihovih demonskih neprijatelja, koji se bore za prevlast na planetu Salta, demoni u ovom dijelu koncepta očekivano povlače kraći kraj, a svjetlost još jednom slavi pobjedu nad tamom.
Glazbena slika “Time To Turn” gotovo dosljedno slijedi zvuk i atmosferu svog prethodnika. Pojedini aranžmani nešto su manje kompleksni, ali su i dalje dovoljno razigrani, a cijelo vrijeme sadrže i prepoznatljivu melodičnu komponentu te epski prizvuk. Sastav je i na ovom albumu nastavio slijediti svoju dotadašnju glazbenu viziju i stvarati glazbu kakvu je želio, bez ikakva pritiska pohlepne izdavačke kuće. Modernu snimateljsku tehnologiju iskoristili su na pravi način i obogatili svoj zvuk, a da se ni na koji način nisu iskomercijalizirali, što je u ono vrijeme bila prava rijetkost. Prevladavajuće ambijentalne klavijature cijelo se vrijeme lijepo nadopunjuju s pojedinim tvrđim ili suptilnijim dionicama te tvore bogate, višedijelne harmonije. Ono što je najvažnije za učinkovitu space rock magiju prisutno je cijelo vrijeme.
Već na uvodnoj “Through A Somber Galaxy” kapetan Frank i posada njegove galaktičke flote pozivaju slušatelja na uzbudljivo putovanje kroz udaljenu galaksiju. Njegov prvi časnik Hannes Folberth uz pomoć živopisnih zvukova orgulja i sintisajzera pokreće brod. Frank pak, kako se i očekuje od jednog od najboljih njemačkih rock gitarista svih vremena, unosi i razvučen, ali iznimno sočan slide solo. Bubnjarski prijelazi začinjeni su dinamikom i udarnošću. Frankov dramatični vokal uspješno povezuje napetu priču. Dominantne teksture klavijatura lijepo se prepliću s pojedinim gitarskim dionicama. Pravi uvodni gušt, koji slušatelja u trenu povuče u srž albuma i ispuni mu osjetila obiljem ezoteričnih vibracija. Eloy su oduvijek imali bogatu maštu, a to lijepo dokazuje i odlična “Behind The Walls Of Imgination”, koju razdiru nepredvidivi vremenski prijelazi, ambijentalne teksture klavijatura i razigrane ritmičke linije. U tom dijelu posebno oduševljavaju funkom obojene linije Matziolova melodičnog basa. Ambijentalne teksture klavijatura i ovdje se iznimno lijepo prelijevaju kroz pojedine gitarske dionice, bez obzira na to jesu li u ulozi zvučnih kulisa ili su u prvom planu. Frankov poetični vokal pripovijeda priču o Zemljaninu koji je susreo nebeske stanovnike planeta Salta i bio iznenađen njihovom besprijekornom dobrotom. Eloy nikad nisu bili baš veliki privrženici singlova, ali kad bi neki izdali, obično su bili lijepo hrskavi i sočni. To vrijedi i za naslovnu skladbu “Time To Turn”, koja u sebi spaja kompaktnu melodičnost, udarne ritmičke prijelaze i kompleksne orkestralne aranžmane. Ljuljuškava ritmička linija i smiren tijek ubrzo prelaze u dionicu s postupnim stupnjevanjem, u kojoj suptilni gitarski motiv pošteno podsjeća na neke finese tipične za Davida Gilmoura. Najbolji dio skladbe čine gostujući erotični ženski vokali, koji se pojavljuju u refrenu i unose odličan epski kontrast. Istodobno dočaravaju srž koncepta: kad sukob dosegne vrhunac, nastupa posljednja bitka i svjetlost očekivano pobjeđuje tamu. Frankovi solo dijelovi ovdje nevjerojatno podsjećaju na neke trikove Davida Gilmoura, iako se Frank u 80-ima počeo svom snagom otresati vidljivog utjecaja svog slavnog uzora. Bez imalo sumnje, riječ je o još jednoj Eloy klasici.
“Magic Mirrors” sadrži gotovo jazz fusion uvod s lijepom linijom melodičnog basa i bubnjeva sve do trenutka kad upadnu suptilne linije sintisajzera i dramatični vokal, koji skladbu odvode u uobičajene space rock vode. Tijek skladbe iznenađujuće je smiren i lagan, a smjenjuju se duhoviti motivi na sintisajzerima i melankolične gitarske dionice. Ovdje se jasno čuje rad obiju gitara. Dok Frank plete solo, Hannes Arkona brine se za ritmičke gitarske dionice. Još jedan vrlo dobar uradak, za promjenu prilično lagane atmosfere. Slijedi središnje djelo albuma, epsko remek-djelo “End Of An Odyssey”, u kojem se završava svemirska odiseja. Uvodni solo dijelovi na sintisajzerima iznimno su ukusni i duhoviti te su na izvrstan način položeni na naoštreni rad Randowljevih činela. Mogu reći da se Folberth domišljatim motivima na ovoj skladbi napokon postavio uz bok najboljima – Tonyju Banksu, Peteru Bardensu, Eddieju Jobsonu i ostalima. Njegove izvanserijske svemirske teksture i solo dionice posebno su veličanstvene u završnoj dionici, kad se prelijevaju s dionicama obiju gitara i tako stvaraju nevjerojatnu epsko-melankoličnu magiju. Ostali instrumentalisti nimalo ne zaostaju za prekrasnim radom klavijatura. Frankova vokalna izvedba ovdje je neobično energična, mjestimice gotovo agresivna. Tekst nosi poruku o pojedinčevoj mogućnosti samospoznaje ako se usudi zaći preko uobičajenih granica poznatog. Po mom mišljenju jedna od najboljih skladbi u njihovoj povijesti i time najbolji komad na ovom albumu.
“The Flash” opet je udarnije usmjeren uradak s brojnim moćnim prijelazima na bubnjevima, žarkim gitarskim rifovima, kao i obično eklektičnim klavijaturama i ljutitim vokalom. Ovdje nakon prvog prijelaza ožive i njihove metalne predispozicije, što posebno vrijedi za rad obiju gitara i pojedine ritmičke dionice. Folberthovi sintisajzerski solo dijelovi opet su za prste polizati i ključni su za stvaranje epsko-kibernetičke atmosfere. Pojedine klavijaturske dionice nipošto ne zvuče kao melodije iz Super Maria, što je u 80-ima bilo uobičajeno za većinu ostalih prog sastava , nego hvataju pravu granicu između simfonike i elektronike. Završna “Say, Is It Really True” lijepa je balada na akustičnoj gitari. S obzirom na to da Eloy u svojoj povijesti nisu stvorili puno balada, ovdje su se lijepo iskazali i stvorili dirljiv uradak s prelijepom melodijom na akustičnoj gitari, simfonijskim kulisama u pozadini i epskim vokalom koji pripovijeda idealistički tekst, odnosno sanjarenje o svijetu bez laži. Mogu reći da Frank ovdje pokazuje čak jednu od boljih vokalnih izvedbi u svojoj karijeri. Što se tiče kombinacije središnje melodije na gitari i orkestralnih aranžmana u pozadini, oni slušatelja jednostavno hipnotiziraju svojom ljepotom. Teško bih zamislio љepši završetak ovog albuma odnosno koncepta.
“Time To Turn” nije samo više nego dostojan nastavak “Planets”, nego i vrlo dobar samostalan album, koji previše često ostaje u sjeni svog izvrsnog prethodnika s kojim dijeli zvučni i konceptualni smjer. Iako je bilo teško naslijediti tako izvrstan album kakav je bio “Planets”, Eloy su u tom zadatku potpuno uspjeli. Među dvama albumima jasno se osjeća neka poveznica, ne samo u konceptu nego i u epskoj strukturi većine aranžmana. I ovaj put na albumu nema ni jednog slabog uratka, nego su svi barem dobri, ako ne i izvrsni. “Time To Turn” zasigurno se ubraja među njihove najbolje albume i među najbolje izdanja koja su u to vrijeme izašla u području progresivnog rocka. Eloy će tek na idućem albumu početi primjetnije mijenjati svoj zvuk prema tvrđim i nešto manje kompleksnim vodama, ali će zadržati sve svoje prepoznatljive elemente, pa će ostati jedan od rijetkih prog rock sastava koji su 80-e preživjeli bez radikalnih stilskih skretanja.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Hannes Arkona – gitara, klavijature, udaraljke
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, bas pedale
Hannes Folberth – klavijature
Fritz Randow – bubnjevi
GOSTUJUĆE GLAZBENICE:
Amy, Anna & Sabine – vokali (3)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Through A Somber Galaxy (6:00)
2. Behind The Walls Of Imgination (6:25)
3. Time To Turn (4:32)
4. Magic Mirrors (5:25)
5. End Of An Odyssey (9:25)
6. The Flash (5:34)
7. Say, Is It Really True (4:45)
Trajanje albuma: 42:06
