Izdavač: Bloodfish Music
Datum izlaska: 21. 6. 2007.
Produkcija: Gabriel Moffat
Trajanje albuma: 66.59 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.5/10
Kad god vražić Rudi ima nestašne mališane poput Ivice i Marice čvrsto u šaci, cijelo se pakao trese od straha pred dolaskom neukrotive djece. To je prva misao koja ti padne na pamet kad pogledaš šaljivi omot ovog izvrsnog albuma. »Doomsday Afternoon« bio je šesti studijski uradak genijalnog američkog multiinstrumentalista, pjevača i skladatelja Phideauxa Xaviera, a istodobno i drugi dio njegove ambiciozne konceptualne sage o distopijskom, apatičnom i ekološki destruktivnom društvu pod budnim okom ‘Velikog brata’, u kojem su glavne vrijednosti profit i sigurnost. Zvuči poznato? Phideaux je jedan od usamljenih suvremenih američkih glazbenika i tekstopisaca koji piše inteligentne, društveno zajedljive tekstove, zbog čega se mnogima već dogodilo da su ga zamijenili za nekog europskog progrockovskog glazbenika (tome su sigurno pridonijeli i njegovi francuski korijeni).
Osim toga, Phideaux uspješno spaja neke od najboljih elemenata simfonijskog prog rocka s utjecajima ranih Genesis, King Crimson, Camel, Pink Floyd i Van Der Graaf Generator, uz zborske ženske harmonije, psihodelični rock i folk, a tu se nađe i poneki drugi žanrovski pritok. Pritom mu polazi za rukom i to da nijedan aranžman na njegovim albumima ne podsjeća na nešto što zvuči poznato iz djela raznih prog klasika, što se rado događa prog revitalistima tzv. trećeg vala. Xavier je na »Doomsday Afternoon« odabrao gotovo posve drukčiji stilski, pjevački i aranžerski pristup nego na kompaktnijem prethodniku »The Great Leap« (2006), koji je bio prvi dio spomenute konceptualne sage o distopijskom društvu.
»Doomsday Afternoon« naime je u usporedbi s psihodeličnijim i folku sklonijim prethodnikom prava poslastica za sve ljubitelje ‘staroškolskog’ prog rocka, kakvog se unutar američke prog produkcije, uz iznimku nekoliko ‘samotnjaka’, nije čulo već poprilično dugo, pa nije čudo da je to bio prijelomni Phideaux album koji je Xavieru konačno donio poštovanje i najizbirljivijih prog gurmana, koje njegovi dotadašnji projekti još nisu uspjeli posve oduševiti. Ovo je remek-djelo dakle, zbog svoje složene kompozicijske i ambijentalne naravi, bilo bliže albumu »Chupachabras« (2005), dok je »The Great Leap« bio bliži albumu »Ghost Story« (2004).
Ženskih vokalnih doprinosa u izvedbi redovitih članica Phideauxova benda, Ariel Farber, Molly Ruttan i Linde Ruttan Moldawsky, koje su nekoliko puta preuzele glavne vokalne harmonije, ovaj je put bilo više nego prije, što je bilo dobro jer su lijepo uravnotežile ambijentalni odnos prema Xavierovu karizmatičnom pjevanju. Potonji je većinu skladbi na »Doomsday Afternoon« otpjevao gotovo posve drukčije nego na »The Great Leap«, gdje je zvučao znatno psihodeličnije, mračnije i manje sofisticirano, dok njegov vokal ovaj put zvuči puno ugodnije za sve ljubitelje simfo proga.
Složenih multiharmonija, moćnih orkestralnih aranžmana, zanimljivih improvizacija i neočekivanih vremenskih prijelaza kroz cijeli album ne nestaje tek tako, a epskih, melankoličnih i mračnih ambijentalnih trenutaka koji prekrasno nadopunjuju distopijski koncept također ima u izobilju. Uz dvojicu dugogodišnjih suradnika, gitarista/producenta Gabriela Moffata i bubnjara Richa Hutchinsa, koji su blistali kao nikad prije, ovaj se put posebno istaknuo novi klavijaturist Mark Sherkus na tradicionalnim simfoprog klavijaturama. Xavier, koji je uz tradicionalne pjevačke zadatke odsvirao poprilično klavijatura, predvođenih minimoogom, te dvanaestožičanu gitaru, pri stvaranju svoje glazbe nikad nije previše držao do puke virtuozne ‘napuhanosti’ između instrumentalnih dionica. Na albumu doduše ima dosta virtuoznih, tehnički zavidnih trenutaka, ali oni nikad ne prelaze granicu dobrog ukusa, a uz to je kod Phideauxa melodijska komponenta cijelo vrijeme od presudne važnosti.
»Doomsday Afternoon« je u maniri Pink Floydova remek-djela »Wish You Were Here« (1975) obilježen dvjema međusobno povezanim epskim skladbama koje čine otvaranje i završetak albuma i zajedno traju gotovo pola sata. Xavier ne poznaje milosti prema društvenom ustroju pa već u otvarajućem epu, značajno nazvanom »Micro Softdeathstar«, razotkriva sliku suvremenog distopijskog društva koje služi autoritarnim polugama ‘Velikog brata’ i s oduševljenjem uništava sve što mu dođe pod ruku.
Spokojan uvodni dio, u kojem Xavierov vokal isijava neskriveni sarkazam, ubrzo prelazi u energične sfere s moćnim slojevima hammond orgulja, naoštrenim dionicama na električnoj gitari i krasnim vokalnim harmonijama. Svaka sekcija na ovom divnom epu posve je drukčije poglavlje. Tako u početnom dijelu možeš uživati u rustikalnim gudačkim aranžmanima, eteričnim klavijaturskim zavjesama i dirljivim vokalizacijama, čime polako raste napeta i melankolična atmosfera. Dramatični preokreti kroz ritmički uzburkane meandre, u kojima kraljuju sjajni orkestralni aranžmani i briljantne ženske vokalne harmonije, dodatno začinjavaju nepredvidivu narav ovog odličnog društvenokritičnog epa.
Predivni instrumental »The Doctrine Of Eternal Ice (Part One)« otvara se pompoznim dionicama na minimoogu, dok moćnu atmosferu sustvara razgranata orkestralna pozadina. Briljantni puhački aranžmani prava su paša za uši, a klavijaturske improvizacije ovaj su put posebno poglavlje za sebe. I Moffat se ovaj put na električnoj gitari solistički dobro razmahao. »Candybrain« sa svojim tajanstvenim i mrakobesnim ugođajem u stilu neke gotičke filmske produkcije u redateljskoj domeni Tima Burtona još je jedan zorni dokaz da Xavieru nikako ne manjka aranžerskog i improvizacijskog duhovitog štosa. Phideaux se ovaj put iskazuje emotivno bogatim pjevanjem i suptilnim sviranjem dvanaestožičane gitare, dok nostalgičnu atmosferu dodatno pojačavaju dirljive ženske vokalne harmonije.
»Crumble« je kratak, no ambijentalno bogat instrumental koji sadrži nježne klavirske aranžmane i zborske vokalne harmonije. »The Doctrine Of Eternal Ice (Part Two)« još je ambicioznije ostvarenje od prvog dijela ‘doktrine vječnog leda’, u kojem Xavier oštro obračunava s društvenim konformizmom i apatijom te nekim preostalim bolestima suvremenog distopijskog društva. U uvodnom se dijelu skladno izmjenjuju muški i ženski glavni vokal, nakon čega zavladaju moćne orkestralne zavjese, što ovoj ambicioznoj kompoziciji daje epski pečat. Xavier ponovno oduševljava vokalnom zajedljivošću, tako neuobičajenom za američkog rock pjevača, dok se u tekstu ne prestaje rugati ljudskim ‘ovcama’ koje ni za što na svijetu ne bi prestale nuditi bič svojim gospodarima u zamjenu za ‘sigurnost’. U završnom dijelu Xavieru i drugovima polazi za rukom stvoriti vrlo zanimljiv i inovativan instrumentalni motiv, nakon čega zavladaju moćne instrumentalne varijacije koje dodatno pojačavaju epsku atmosferu.
ABBA su svojedobno pjevali »Thank You For The Music«, dok gospodin Phideaux pjeva »Thank You For The Evil«. Ta se skladba otvara eteričnim uvodom u kojem se prelijevaju prekrasne klavijatursko-gitarske harmonije i u kojem je nemoguće ne čuti koliko su Pink Floyd važno utjecali na Xavierov glazbeni put. Sve na ovom epskom remek-djelu podređeno je gradnji eterične atmosfere, dok Phideaux, ponovno u ‘cinično-zajedljivom elementu’, kameleonski mijenja svoj vokalni pristup. Melodijsku narav pojedinih aranžmana ne narušavaju ni usputne klavijaturske i gitarske improvizacije, odsvirane na zavidnoj tehničkoj razini. »A Wasteland Of Memories« sadrži dramatične, pastoralno-rustikalne gudačke aranžmane i dirljiv ženski vokal, što djelomice podsjeća na neke od najboljih trenutaka iz karijere legendarnog Mikea Oldfielda. »Crumble«, klavirski usmjerena balada s krhkim aranžmanima i glavnim ženskim vokalom, još je jedan lijep dokaz da je majstor Phideaux oduvijek znao stvarati i kompaktne skladbe s povoljnim komercijalnim potencijalom.
»Formaldehyde« je briljantno aranžirana poslastica progfolkrockovske naravi u kojoj se bohoti flautistička pastoralnost i nježni akordi akustične gitare, dok minimoog lijepo začinjava sveobuhvatnu keltsku atmosferu usred koje se glavni ženski vokal našao kao salivena. Isto vrijedi i za Xavierovo pjevanje, koje se brine za učinkovit ambijentalni kontrast. Nostalgično će se raspoloženje svidjeti svim progfolk zanesenjacima te ljubiteljima nekih suvremenih sastava te vrste, predvođenih Mostly Autumn i Karnataka. Domišljata završna instrumentalna sekcija pak je potpuno specifična za gospodina Phideauxa, koji je među svoje glavne utjecaje oduvijek ubrajao i Jethro Tull, što se ovdje zorno čuje.
Gotovo petnaestominutni završni ep, »Microdeath Softstar«, predstavlja ambijentalni klimaks »Doomsday Afternoon«. Sakralnom uvodu s gustim slojevima orgulja i eteričnim zborskim harmonijama slijedi prijelaz u instrumentalnu, složenu sekciju unutar koje se stupnjuje melodramatično raspoloženje. Epski simfonijski aranžmani nadograđeni su kontrastnim vokalnim harmonijama između Xaviera i pjevačica, a ne nedostaje ni brojnih naoštrenih varijacija između klavijatura, gitare i gudača, u kojima će uživati svi ljubitelji ‘stare škole’ progresivnog rocka. No bez obzira na briljantne instrumentalne trenutke, Xavierov je vokal onaj koji među rasčerupavanjem samodestruktivne društvene stvarnosti na karizmatičan način povezuje pojedine aranžmane i album uvjerljivo dovodi do epskog završetka.
»Doomsday Afternoon« remek-djelo je suvremenog progresivnog rocka i album koji je Phideauxa Xaviera konačno katapultirao među najuzbudljivije progrockovske izvođače 21. stoljeća. Sve na ovom albumu u izvedbi nepopravljivog glazbenog perfekcionista ostvarenje je snova za sve one koji su bili uvjereni da suvremena prog rock scena ne može ponuditi ništa osobito inovativno i duhovito. »Doomsday Afternoon« trebao bi postati školski primjer kako se stvara suvremen i originalno zvučeći simfoprogrockovski album. Xavier je još 2013. najavio izlazak trećeg dijela konceptualne trilogije, no na izlazak »Infernal« treba još pričekati, što je na svoj način dobro, jer je hiperaktivni tip na svoj tipičan, perfekcionistički način zaokupljen svakim zvučnim detaljem i želi iz snimateljskog procesa iscijediti doista maksimum.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
– Prvo čin:
1. Micro Softdeathstar (11:17)
2. The Doctrine of Eternal Ice (Part One) (3:01)
3. Candybrain (4:06)
4. Crumble (2:55)
5. The Doctrine of Eternal Ice (Part Two) (8:08)
– Drugi čin:
6. Thank You for the Evil (9:18)
7. A Wasteland of Memories (2:22)
8. Crumble (2:55)
9. Formaldehyde (8:17)
10. Microdeath Softstar (14:40)
Postava:
Gabriel Moffat – “lap steel” gitara, Fx
Phideaux Xavier – klavir, Fender Rhodes, Moog Voyager, šesterožičane i dvanaestožičane gitare, vokal na skladbama 3. i 10.
Mark Sherkus – Hammond B3, MiniMoog, ARP String Ensemble, Korg Karma, sampler
Linda Ruttan – vokal
Molly Ruttan – vokal
Ariel Farber vokal, violina
Valerie Gracious klavir, vokal
Mathew Kennedy – bas gitara
Rich Hutchins – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Matthew Parmenter – vokal na skladbama br. 1, 6, 9 i 10, violina
Joel Weinstein – solo gitara na skladbama br. 5 i 10
Johnny Unicorn – Hammond B3, Moog Voyager, ploski rok, vokal na skladbama br. 3 i 10
Martin Orford – sintisajzerski solo na skladbi br. 9
Patti Amelotte – dulcimer na skladbama br. 1 i 6
Steve Dundon – flauta na skladbi br. 9
Rob Martino – flauta na skladbi br. 3
Orkestralne sekcije:
Paul Rudolph – orkestracija, dirigent
Mark Baranov – violina
Bing Wang – violina
Richard Elegino – viola
Jerry Epstein – viola
Dale Silverman – viola
Elizabeth Wilson – viola
Stefanie Fife – violončelo
Barry Gold – violončelo
Jason Lippman – violončelo
Dennis Trembly – bas gitara
Brian Drake – francuski rog
Bruce Hudson – francuski rog
Boyde Hood – truba
James Wilt – truba
Chris Bleth – flauta, oboa, klarinet
