Izvođač: Kino
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2005
Ocjena: 3/5
U posljednje vrijeme ima puno novorođenih bendova koji često nastaju spajanjem članova već renomiranih skupina, bilo zbog zabave i gušta, ili pokušavaju baciti udicu dalje od obale i pritom zaraditi koji konkretan tolar. No, najbolja je kombinacija jednog i drugog. To su shvatili i Kino, sastav od četiri glazbenika. To su gitarist John Mitchell (Arena, The Urbane), koji uz to vodi i glavni vokal, klavijaturist John Beck (It Bites), basist Pete Trewavas (Marillion, Transatlantic) i bubnjar Chris Maitland (ex-Porcupine Tree).
Ime Cinema u glazbenom je svijetu iskorišteno previše puta (projekt Cinema Chrisa Squirea i Trevora Rabina od tih je možda još i najpoznatiji), pa otuda Kino. “Picture” sadrži deset pjesama, a izrazito je progresivna tek prva, Losers Day Parade, u kojoj dečki odmah pokažu sav svoj potencijal i za koju možemo reći da najljepše zaokružuje ime nove inkarnacije Kino. Moderan, poluton prljav gitarski riff, što jednostavniji, počinje otkrivati njezino poslanje. Duboko pulsirajuća bas linija uz čvrsto postavljene bubnjeve tvori kontrastan i odlučan ritam! Taj i jednostavan, a udaran riff drive daju potreban zalet na otvaranju ploče. Da su dečki odrastali uz zvuke glazbe The Beatles, upozoravaju nas odmah već s prvom pjesmom i skokom u motiv koji vodi ravno u ona davna vremena prošlosti, što očito nekima u ušima vječno odzvanjaju.
Za vokale se pobrinuo John Mitchell, čija je apsolutna domena inače sviranje gitare. Zašto onda Mitchell na vokalu? Uz iznimku Losers Day Parade i djelomično People, “Picture” je ploča sastavljena od lijepo zaobljenih, kompaktno postavljenih pjesama s glavom i repom, koje ti odmah uđu u uši i pod kožu. Ako želiš zvučati neo prog na američki način, što Kino i žele, moraš se znati približiti vokalu a la Neil Morse (ex-Spock’s Beard, ex-Transatlantic, solo karijera) ili Nick D’Virgilio (Spock’s Beard). Čak i ako si daleko od razine obojice pjevača, samo moraš znati povesti stvar u pravom smjeru. Mitchell ima tu posebnu sreću da je usmjeren u tom smjeru. Kao Englez, naime, cijepljen je protiv engleskog sindroma unošenja “gabrielizama”, koji je inače karakterističan za otočke neo progressive sastave. A taj vokal paše sofisticiranom izrazu Kino. Mitchellov je vokal lukavo opremljen mjestimice barem još jednom harmonijskom vokalnom linijom, što daje zvuku širinu, a slabost tanjeg vokala dobiva na konzistentnosti. Takve studijske trikove iskusni dečki savršeno vladaju.
I Kino nisu tipični neo progresivci. Oni su samo još jedni “The Beatles Freaks”, što potvrđuje većina kompozicija na “Picture”. Da je album izdan u osamdesetima, iz tog bi se skupa pjesama moglo izvući poprilično potencijalnih hitova. Zanimljivo je da su pjesme većinom srednjeg tempa, radije sanjivo uspornjene nego da si dečki priušte kakav pretjerani rockerski skok preko drača i trnja. Recimo, živahniji otklon od svega jest jednostavni kratki “retro new wave eighties light pop rocker” Room For Two s “The Police gitarskim driveom”, koji bi se bez problema vrtio na radijskim postajama. Dakle, Kino se priklanjaju pop rocku, čak i AOR-u! Melodijska kompaktnost apsolutno ima prednost pred progresivnim odmacima, koji bi u najboljem slučaju mogli rahljati snagu ekspresije forme razrađenih motiva. U srednjim instrumentalnim dijelovima dečki si priušte malo više kreativnog prostora, ali svoje solističke bjegove marljivo dozirraju u pravoj mjeri, da stvar zadrži potpunu rockersku fluidnost. Klavijature nose ulogu gradnje melodijske pozadine, na koju su umjetnički naslagani dodatni raznobojni klavirski ukrasi i gitarski motivi, koji glazbi Kino daju potrebnu šarolikost i dinamičnost.
Drugi vrhunac ploče je pjesma People, u kojoj Mitchell nudi veću varijabilnost u pjevanju i njegove emocije dolaze do izražaja više nego u bilo kojoj drugoj pjesmi na ploči. Ritam linija napokon nudi više istraživačke ekstravagancije (koje na ploči inače jako nedostaje, s obzirom na imena u sastavu Kino), uz ritmičko progy bušenje pjesme. People spaja odličnu kombinatoriku neo prog elemenata, ukusno doziranih pop rock napjevima. Da je u Kino John Mitchell, inače originalni gitarist Arene, odražava se u refrenu pjesme Swimming In Women, zbog sličnosti u korištenju multivokalnih harmonija unutar refrena. A ako se sad okrenemo još i Peteu Trewavasu, kao članu Marilliona, pa tražimo sličnost Kina s Marillionom, nekoliko se smjernica s Marillionom (Hogarthove ere!) može naći u pjesmi Holding On, dok Trewavas u izraz Kino unosi više onoga što je radio s Transatlantic nego onoga što trenutno radi s Marillionom.
Dečki žele zvučati komercijalno, a u osamdesetima bi takav album zacijelo bio velika uspješnica. Dakle, rockerska opuštenost, lakoća, lijepe dotjerane melodije, grubo rečeno modernizirani The Beatles sa sofisticirano dodanim prog rock krilima. Dakle, za sve vas koji tražite rock “bez slatkoće”. Ostali, koji ste uvedeni u dublje tvorevine sedamdesetih i tražite neki novi glazbeni eksperiment, u Kino nećete naći apsolutno ništa novo, odnosno ploču koju ćete nakon tri slušanja više nego temeljito obraditi i koja će vam uskoro postati apsolutno “preslatka”.
Postava
John Mitchell – vokal, gitara
John Beck – klavijature
Pete Trawavas – bas gitara
Chris Maitland – bubnjevi
Popis skladbi
1. Losers Day Paradise (9:03)
2. Letting Go (5:25)
3. Leaving A Light On (6:17)
4. Swimming in Women (5:22)
5. People (6:07)
6. All You See (5:08)
7. Perfect Tense (4:16)
8. Room for Two (3:43)
9. Holding On (7:08)
10. Picture (2:22)
Trajanje albuma: 54:59
