Pictures At An Exhibition

0 6

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 4/5

Na “Pictures At An Exhibition” je razvikana prog rock trojka Emerson, Lake & Palmer hrabro, beskompromisno, arogantno i za ono vrijeme, kad se klasična glazba još smatrala nečim svetim i nedodirljivim, pogotovo u usporedbi s rockom, koji je tek tada počeo dobivati status ozbiljnog glazbenog žanra, gotovo revolucionarno reinterpretirala klasično djelo slavnog ruskog skladatelja i člana elitne ruske skupine “nacionalnih petorice”, Modesta Petroviča Musorgskog. Musorgski je to djelo za klavir napisao još davne 1874., a od tada se pojavilo već u šest (a od izlaska ovog albuma naravno u još mnogo više) različitih verzija, uključujući i ovu neobičnu i iznimno zanimljivu interpretaciju u režiji ELP-a, koja je bila prva s vokalom. Glavni izvor inspiracije za kompoziciju je zbirka impresionističkih slika koje je naslikao Musorgskijev prijatelj Hartmann, kojemu je i posvećena. Svi ljubitelji klasične glazbe koji bi željeli čuti kako bi trebala zvučati originalna verzija u orkestralnoj izvedbi neka u tu svrhu nabave odličan snimak iz 1986. u izvedbi Berlinskog simfonijskog orkestra pod ravnanjem velikog Herberta von Karajana. Svi oni koji poznaju samo orkestralne verzije bit će najvjerojatnije potpuno šokirani i zbunjeni kad čuju ovu “desekraciju” tog veličanstvenog klasičnog djela u izvedbi ELP-a, dok će se oni koji album odavno poznaju na to samo zločesto osmjehnuti.

Klavijaturistički čarobnjak Keith Emerson do tada već odavno nije bio novajlija kad su u pitanju vlastiti, često kontroverzni, brutalni i beskompromisni aranžmani nekih djela klasične glazbe. U svojoj prethodnoj grupi The Nice strastveno je “demonizirao” djela do tada nedodirljivih skladatelja poput Mozarta. S posebnim je guštom pak uzburkao klasično djelo Leonarda Bernsteina, zvano “America”. Odatle potječe i najkontroverzniji događaj u njegovoj karijeri. Tijekom izvedbe spomenutog djela u uglednoj britanskoj dvorani The Royal Albert Hall prosvjedno je zapalio američku zastavu. Posljedica je bila da su mu više od dvadeset godina zabranili nastupati u spomenutoj dvorani, dok je Bernstein uzalud pokušavao postići da se u SAD-u grupi (dakle The Nice) onemogući izdavanje njihove verzije njegova djela.

Ova izvedba “Pictures At An Exhibition” potječe s koncertnog nastupa ELP-a u londonskoj dvorani Theatre Royal 1971. godine. Sukladno tome, prožeta je iznimno živim zvukom i burnim reakcijama publike. Osim veličanstvene uvodne sekcije zvane “Promenade”, ova neobična i zanimljiva interpretacija ima malo veze s time kako je Musorgski izvorno zamislio izvedbu svog djela, iako Emerson u pojedinim sekcijama koristi i nekoliko, doduše prilično izmijenjenih, originalnih motiva. Pritom se naravno nameće pitanje je li doista bilo nužno da trojica mladih glazbenika predstave takvo djelo u kontekstu rock glazbe i publici koja u velikoj većini nije previše marila za glazbu svojih “djedova i baka”. ELP su to učinili prije svega zato što su tada vjerojatno bili jedina grupa koja je imala sve potrebne odlike i tehnologiju za taj pothvat i zato što su jedini imali dovoljno arogancije da si to priušte, a da pritom ne mare previše za mišljenje kritičara. Rane sedamdesete bile su za svijet rock glazbe veličanstveno razdoblje neprestanih inovacija, a ELP su tu cijelo vrijeme bili u prvim redovima. Štoviše, obično su pritom uvijek bili korak ispred većine drugih grupa.

Glavne odlike ELP-a u izvedbi kompozicije dolaze do najvećeg izražaja upravo ondje gdje oni doprinose najviše vlastitih ideja. Primjerice, u vokalnim dijelovima, gdje u punom sjaju blista pjevač, basist i gitarist Greg Lake, do tada već afirmirani majstor romantičnih balada, s takvim skladbama iza sebe kao što su “Lucky Man” (Emerson, Lake & Plamer, 1970) i “I Talk To The Wind” (In The Court Of The Crimson King, 1969), koju je stvorio još s King Crimson. Većina najljepših sekcija na kompoziciji njegovo je djelo, dok će Emersonove supersonične ekspanzije na klavijaturama, osobito na sintišima i hammondkama uz paletu tada inovativnih elektroničkih efekata, oduševiti sve zaljubljenike u vragolije tog klavijaturističkog Hendrixa. Carl Palmer na bubnjevima poslužuje neke od svojih najboljih doprinosa u cijeloj karijeri i kompoziciji cijelo vrijeme daje neki kompaktan štih te tako lijepo povezuje pojedine sekcije. Ako se slušatelj ne opterećuje raznoraznim verzijama njezinih orkestralnih izvedbi, može iznimno uživati u ovoj iznimno živoj i energičnoj izvedbi, punoj prekrasnih kontrasta, neobičnih preokreta, bogatih impresija i izvrsne Lakeove poezije kojom je nabijena ova izvedba ELP-a. Kao što je već rečeno, glazba je u svojoj biti neka vrsta konceptualne zbirke Musorgskijevih impresija o Hartmannovim slikama, koje međusobno povezuje središnji motiv “Promenade”, koji posredno predstavlja Musorgskijevu šetnju od slike do slike dok ih je razgledavao na izložbi. Taj je podatak prilično važan jer slušatelju daje lakšu predodžbu i uvid u to kako su ELP interpretirali autorovu izvornu ideju.

Nakon najave i oduševljene reakcije publike Emersonov sintisajzer nas svojim višeslojnim i veličanstvenim zvukom uvodi u uvodnu sekciju “Promenade”, koja je od svih sekcija najsličnija originalu i jedan je od najveličanstvenijih motiva u povijesti klasične glazbe. Slijedi “The Gnome”, koji sadrži prekrasan suzvuk klavijatura i bubnjeva, osobito ondje gdje debeli sloj sintisajzera u pozadini prati energičnu ritam liniju Lakeova basa i Palmerovih bubnjeva. Ona cijelo vrijeme podsjeća na trk razjarenog gnoma (po naški patuljka), kojemu bi se unatoč malenosti bilo bolje izbjeći. Emersonovo majstorsko sviranje klavijatura kao i uvijek je iznimno impresivno jer majstor cijelo vrijeme radikalno mijenja motive i skače s jednog tona na drugi. Lakeov vokal nas uvodi u treću sekciju, kad se ponovi glavni motiv iz “Promenade”. Slijedi “The Sage”, izvrsna Lakeova balada koja smiruje atmosferu nakon Emersonovih veličanstvenih ekspanzija na sintisajzeru. Ta je sekcija iznimno melankolična, melodična i spokojna. Tijekom njezine izvedbe vjerojatno bi se čuo i pad kapi vode usred dvorane, dok je Lake izvodi kroz svoj čisti tenor. I njegova melodija na akustičnoj gitari i tekst pobrinut će se za odličnu, umirujuću atmosferu.

Emerson nas zatim ponovno pogađa svojom sintisajzerskom “pirotehnikom” kojom se proslavi na početku sekcije “The Old Castle”. Tu zapali dvoranu svojim vihornim pasažama na sintišu, nakon čega malo smiri tempo i prevede ga u nešto nježnije vode, kad se sve skupa prelije u vrlo zanimljivu sekciju zvanu “Blues Variation”, u kojoj ELP izvode pravi, poskočni instrumentalni ritam i blues s brojnim funky sekcijama na hammondkama i sintišu. Zatim se opet vraćamo usred ruskih idila, kad se ponovi središnji motiv “Promenade” i kreću prema sljedećoj sekciji (slici) “The Hut Of Baba Yaga”, posvećenoj Baba Jagi, zloj i ružnoj vještici iz slavenske mitologije, koja je živjela na vrhu goleme kuće na kokošjim nogama i ondje glodala ljudske kosti. Sukladno tome, riječ je o brzoj i temperamentnoj sekciji, u kojoj intenzivan bas i udaraljke prate vatrene i izbrušene pasaže na hammondkama. Nakon nekog vremena prelijeva se u sekciju “The Curse Of Baba Yaga”, koja je njihova posve originalna tvorevina i sadrži nekoliko prilično elektronički obojenih sintisajzera obavijenih oko basa. Tada slijedi Lakeovo iznimno temperamentno, gotovo manijakalno pjevanje, nategnuto preko mahnite instrumentalne sekcije. Zatim se sve skupa ponovno prelijeva u instrumental “The Hut Of Baba Yaga”. Slijedi završna, veličanstvena i pobjednička sekcija “The Great Gates Of Kiev”, u kojoj osobito blista Lakeovo pjevanje, koje ovoj sekciji daje izravno himnični štih. Emersonov veličanstveni i produbljeni sloj hammondki zvuči iznimno raskošno i njihov zvuk lagano podsjeća na zvonjavu zvona. Za kraj uskače još i s dubokim, distorziranim sintišima. Završni, pobjednički vrhunac predstavlja jedan od najboljih stihova koje je Lake ikada napisao i otpjevao: “There’s no end to my life, no beginning to my death. Death is life…..”.

Nakon završetka publika izbija u nevjerojatnu euforiju i odmah traži dodatak. Grupa u tren oka prihvaća izazov i nastavlja sa svojim obradama ruskih klasika. Ovaj su put odabrali Čajkovskijev Orašar (“Nutrocker”, negdje zvan i “Nut Rocker”). ELP od njega stvaraju gotovo savršenu honky tonk tvorevinu, nabijenu iznimnom energijom i gotovo plesnim ritmom. Nakon kraja pak još dugo možemo čuti povike publike “more, more…”, koja ostaje nezasićena. Ne može im se zamjeriti, jer cijela izvedba prođe iznimno brzo, čak malo prebrzo, što je ujedno i njezina glavna mana.

Ponovno izdanje uz osjetno poboljšan zvuk donosi i studijsku verziju “Pictures At An Exhibition”, koja je izvorno već izašla kao bonus skladba na njihovu posljednjem, zanemarivom i iznimno slabom studijskom albumu “In The Hot Seat (1994). Iako je izvedena na vrlo sličan način, po mom se mišljenju ne može mjeriti s originalnom, koncertnom verzijom, u kojoj grupa zvuči puno uvjerljivije, a uz to svoje dodaje i drukčija energija “živog” zvuka i posve drukčiji zvuk koji ovdje donose moderne klavijature. Ponešto je vuče prema dolje osobito Lakeov vokal, koji je do tada već izgubio većinu nekadašnje snage, energije i ekspresije. Ipak će je svaki ljubitelj grupe zasigurno slušati s užitkom.

“Pictures At An Exhibition”, koja je izašla odmah nakon veličanstvenog remek-djela “Tarkus” (1971.) kao dodatni koncertni album za sve vjerne fanove i to po zamjetno nižoj cijeni (tog je bonusa naravno već odavno nestalo pa neka se glazbeni entuzijasti koji album još nemaju u svojoj zbirci ne vesele ničemu preuranjeno) donosi obilje užitaka, osobito svima koji istodobno vole i klasičnu glazbu i progresivni rock. Neki će među njima u njoj čak više uživati nego u svim njezinim orkestralnim verzijama, dok će se klasični puristi zgražati već nad samom idejom “skrnavljenja” njihove “svete relikvije”, prije nego što album uopće čuju. Ljubitelji grupe pak će se po mom mišljenju međusobno složiti da su ELP tada svojim neustrašivim eksperimentom spajanja klasike i rocka stvorili izvrsnu interpretaciju tog klasičnog djela te tako približili “ozbiljnu” glazbu brojnim generacijama ljubitelja rocka. “Pictures At An Exhibition” prava je egzibicija svih glazbenih talenata tada zacijelo najrazvikanije grupe u svijetu progresivnog rocka. Tko zna, možda bi i veliki Modest uživao u njihovoj interpretaciji i oduševljeno im pružio ruku, da je još živ.

Postava

Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, bas gitara, gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke

Produkcija

Greg Lake

Popis skladbi

1.) Pictures At An Exhibition:
a. Promenade
b. The Gnome
c. Promenade
d. The Sage
e. The Old Castle
f. Blues Variations
g. Promenade
h. The Hut Of Baba Yaga
i. The Curse Of Baba Yaga
j. The Hut Of Baba Yaga
k. The Great Gates Of Kiev
l. The End – Nutrocker

Trajanje albuma: 37:21

Bonus skladbe s ponovnog izdanja (2004.):
1. Pictures at an Exhibition (studio)

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići