Izdavač: EMI
Datum izlaska: 7. 9. 1987
Produkcija: Bob Ezrin & David Gilmour
Trajanje albuma: 51.14 min
Žanr: Art Rock/Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
Pink Floyd su do sredine osamdesetih bili raspadnuta grupa koja je službeno djelovala samo još na papiru. Nakon konceptualnog albuma “The Final Cut” (1983), osobnog testamenta njihova basista, pjevača i tekstopisca Rogera Watersa, koji je zvučao više kao njegov samostalni album nego kao zajedničko djelo legendarne grupe, svi su se članovi posvetili samostalnim projektima. Za Watersa, odlučnog da se albumom “The Pros and Cons of Hitch Hiking” (1985) afirmira kao uspješan samostalni izvođač, priča o Pink Floyd bila je gotova, pa nije očekivao da bi se itko od preostale dvojice članova bez njega usudio gurnuti ruku u osinjak.
S druge strane bili su gitarist/pjevač David Gilmour i bubnjar Nick Mason, obojica do grla siti Watersova diktatorstva koje je trajalo još od albuma “Animals” (1977). Dvojac koji je tada već stigao do zrelosti srednjih godina odlučio je tijekom snimanja trećeg Gilmourova solo albuma oživjeti i održati na životu ime legendarne grupe, što je na kraju dovelo do Watersova bijesa i tužbe na sudu oko prava na korištenje imena Pink Floyd. Taj je događaj, naravno, bio popraćen velikom dozom medijskog pompa i buke te javnim pranjem prljavog rublja. Gilmour i Waters u studiju nisu međusobno razgovarali još od kraja sedamdesetih, a ovaj je događaj samo produbio njihovu međusobnu mržnju i doveo do konačnog raskola, koji se tek posljednjih godina polako smirio, pa se nekadašnji zakleti neprijatelji ponovno međusobno razgovaraju i povremeno čak udruže snage na pozornici.
Nije bilo malo fanova grupe koji su bili uvjereni da su Pink Floyd bez Watersa, koji je uz sviranje bas-gitare obavljao ulogu ključnog tekstopisca, idejnog vođe i predstavljao jedan od dvaju vodećih vokala, potpuno irelevantni. Njegova su se nekadašnja drugara zaklela da će dokazati suprotno. Najprije su odlučili ispraviti veliku nepravdu koja je zadesila originalnog klavijaturista Richarda Wrighta, koji je na Watersov zahtjev 1979. izbačen iz grupe, te su ga pozvali na suradnju na albumu. Wright se rado odazvao njihovu pozivu, iako je odlučio da u projektu još neće sudjelovati kao punopravni član grupe, tako da su Pink Floyd i dalje ostali dvojac.
Najdragocjeniji i najimpresivniji suradnik na albumu bio je svakako basistički velemajstor Tony Levin (King Crimson, Peter Gabriel), koji je na pojedinim kompozicijama pridonio čitav niz ritmičkih zahvata o kojima Waters može samo sanjati. Važna pojačanja u ulozi povremenih glazbenika bili su i producent i klavijaturist Bob Ezrin, klavijaturist Jon Carin, bubnjar Carmine Appice (Vanilla Fudge) te saksofonist John Helliwell (Supertramp), koji su svojim vještinama i iskustvom bitno pridonijeli iznimno bogatoj zvučnoj slici cijelog albuma.
Projekt je izvorno krenuo kao treći Gilmourov solo album, a tek usred kreativnog procesa on je odlučio da bi bilo bolje izdati ga pod imenom Pink Floyd. To je i jedan od glavnih argumenata protivnika post-Waters ere Pink Floyd, da su zvučali previše kao Gilmourov solo bend, što je, naravno, posve isti argument kao i onih koji su bili frustrirani Rogerovim diktatorstvom. Činjenica ostaje da su Pink Floyd bili najjači kad je cijela četvorka bila srcem uz stvar i kad su svi članovi imali ravnopravan status, što su nakon mnogo godina, kad je već bilo prekasno i Wrighta više nije bilo među živima, shvatili i sami.
Pritom treba spomenuti da među rijetke mane albuma “A Momentary Lapse of Reason” spadaju tekstovi, u kojima se osjeća nedostatak Watersova cinično-intelektualnog društvenokritičnog žaoke, jer ne dosežu očekivanu intelektualnu dubinu, iako je Rogerovo neprestano napadanje društvenih devijacija, pomiješano s mračnošću i prizivanjem osobnih demona prošlosti do sredine osamdesetih već bilo prilično iscrpljeno. Upravo zato je Gilmourov melankolično-ljubavni i pomalo naivni, znatno optimističniji pogled na svijet, koji se osjeti u većini tekstova, došao kao dobrodošlo osvježenje i s te strane pridonio posebnosti i jedinstvenosti albuma.
Uvodni instrumental “Signs Of Life” prožet je tajanstvenom, napetom i pomalo mračnom atmosferom, koju stvaraju zamasi vesala po vodi i elektronski obrađeni Masonov glas, koji podsjeća na govor ‘malih zelenih’. “Learning to Fly”, prvi singl s albuma, za koji je snimljen i nezaboravni video o sjevernoameričkom Indijancu koji se na kraju pretvara u orla, brzo se afirmirao kao prvorazredni Pink Floyd klasik te je dvojcu uspješno pomogao predstaviti novu sliku grupe kao i privući brojne nove fanove. Hipnotičan refren popraćen je ženskim vokalnim harmonijama, što budi sjećanje na najbolja vremena grupe. Tekst je prožet Gilmourovom fascinacijom letenjem, koja potječe od amaterskog pilota, a istodobno je i posrećena metafora za važnu životnu promjenu. U Davidovu slučaju to je bila njegova nova, neočekivana uloga vođe grupe. Za razliku od većine ostalih progresivnorock grupa stare škole, koje su osamdesetih imale naviku pretjerivati s drugom generacijom sintesajzera, Pink Floyd su zadržali retro simfonijski zvuk klavijatura, tako da je većina skladbi na albumu fenomenalno dobro izdržala test vremena i i danas zvuči svježe i moderno.
Album, unatoč svemu, nije bez manjih kvalitativnih oscilacija, što osobito vrijedi za hladnoratovski paranoični i s blues-rock gitarskim finesama prožeti “The Dogs of War”, objavljen i kao singl, gdje Gilmourovo grmoglasno režanje ne ostavlja najuvjerljiviji emocionalni pečat, te oba dijela skladbe “A New Machine”, koja pri gradnji dramatične atmosfere i povezivanju skladbi ne obavlja praktički nikakvu pravu ulogu. Gilmourovo neutješno režanje kroz vokoder zvuči kao jadikovanje nekoga tko je upravo ustao nakon neprospavane noći. Dovoljno dobro da je riječ o Gilmourovu solo albumu, ali ne i za uobičajene Pink Floyd standarde.
Sve ostale skladbe na “A Momentary Lapse Of Reason” pak su čisti melem za sve prog-rock sladokusce. Fenomenalni “One Slip”, treći singl s albuma, u trenu očara svojom nostalgičnom i pozitivističkom atmosferom, koja pred očima budi neistražena zemaljska prostranstva uz pomoć izbrazdane bas-linije neuništivog Tonyja Levina, koji svojim Chapman stickom ovoj vječnozelenoj kompoziciji dodaje neslućenu ritmičku dimenziju. Moćno Gilmourovo pjevanje nabijeno je posebnom emocionalnom esencijom, koja se odlično prepleće s melodičnim gitarskim pasažama, dok podmazane sintesajzerske linije cijelo vrijeme naglašavaju melankoličnu dubinu ove visokoromantične skladbe.
Power balada “On the Turning Away”, četvrti singl s albuma, čiji tekst govori o suočavanju sa životom u teškim vremenima depresije i krize (što je čini osobito aktualnom), prožeta je optimizmom i mističnom atmosferom kakva se kod Pink Floyd propuštala još od sredine sedamdesetih. S te je strane prilično srodna nezaboravnoj budničarskoj klasici “Wish You Were Here”. Sljedeća kompozicija, koju čine njezin prvi dio “Yet Another Movie” i drugi, instrumentalni dio “Round and Around”, još je jedna odlična tvorevina s višedimenzionalnom dubinom i moćnom, mističnom atmosferom. Uz Wrightove simfonijske zavjese na sintesajzerima najviše oduševljavaju Gilmourovi prepoznatljivi ‘plačući’ solistički zahvati na slide gitari. Sljedeći instrumental, “Terminal Frost”, prožet je tajanstvenom atmosferom koja pred očima dočarava ledene ravnice i zasnježene vrhove. Takve idilične raspoloženjske slike plod su harmoničnog prepleta Gilmourovih gitarskih slideova, Helliwellovih solističkih pasaža na saksofonu i Carinovih simfonijskih tekstura na sintesajzeru. Zanimljivo je da je Mason ovdje bio primoran upotrijebiti ritam mašinu, jer je nakon trogodišnjeg odmora u ulozi Pink Floyd bubnjara bio pomalo zarđao pa je to mogao priuštiti.
Album doseže vrhunac završnim monumentalnim epom “Sorrow”, koji u svakom pogledu spada među najveličanstvenija postignuća u povijesti grupe te istodobno sadrži jedan od najboljih solo dionica u Gilmourovoj karijeri. Potonji je više puta priznao da pisanje tekstova nikad nije bilo među njegovim glavnim vrlinama, ali “Sorrow” je istaknuo kao rijetku iznimku na koju je ponosan. Pritom se treba složiti da je riječ o najboljem tekstu na albumu, iako su uvodni stihovi skladbe inspirirani literarnom klasikom Sadovi gnjeva. Gilmourovo pjevanje ovdje je na najboljoj mogućoj razini, osobito kad dosegne onu emocionalnu širinu i melankoličnu dubinu koja u suzvučju s njegovim plačućim gitarskim solo finesama dočarava nevjerojatnu atmosferu, kakvu su bili sposobni stvoriti samo Pink Floyd. To je ona majstorska kompozicija kojom dvojac konačno šalje do vraga sve nevjerne Tome koji su mislili da će se bez Watersa već pri prvom pokušaju jako spotaknuti, osramotiti i nikad se više ne pridići.
“A Momentary Lapse of Reason” predstavljao je više nego dobrodošlo osvježenje nakon dviju uzastopnih Watersovih mračnih ispovijedi te raspršio depresivnu atmosferu koja je počela gušiti ovu legendarnu grupu. Gilmour i Mason su, unatoč tome što album nije klasično majstorsko djelo s konceptom kakve su fanovi bili navikli u prošlosti, pogodili u sridu i stvorili jedan od najzanimljivijih i istodobno najzanemarenijih proizvoda u povijesti grupe. Pink Floyd su se po Gilmourovim idejnim notama uvjerljivo uskladili s produkcijom i sintesajzerskom tehnologijom onog vremena, koju su iskoristili do maksimuma. Znali su uvjeriti i novu, ‘MTV’ generaciju fanova, što je bilo ključno za budućnost grupe. Unatoč Watersovu gunđanju i omalovažavanju ovog albuma, on je i kod fanova i kod tadašnjih kritičara posve opravdano doživio bolji prijem i veće oduševljenje od “The Final Cut”, tako da su Gilmour i Mason u ovoj bitci ega na kraju izašli kao pobjednici te priču o Pink Floyd pun novog elana nastavili još nekoliko godina.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Signs Of Life
2. Learning To Fly
3. The Dogs Of War
4. One Slip
5. On The Turning Away
6. Yet Another Movie/Round And Around
7. A New Machine (Part 1)
8. Terminal Frost
9. A New Machine (Part 2)
10. Sorrow
Postava:
David Gilmour – vokal, gitara, klavijature, sekvencer
Nick Mason . bubnjevi, udaraljke, ritam mašina, zvučni efekti
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Richard Wright – klavijature, prateći vokal
Bob Ezrin – klavijature, udaraljke, sekvencer
Tony Levin – bas-gitara, Chapman Stick
Jim Keltner – bubnjevi, udaraljke
Steve Forman – udaraljke
Jon Carin – klavijature
Tom Scott – alt saksofon, sopran saksofon
Scott Page – tenor saksofon
Carmine Appice – bubnjevi
Patrick Leonard – sintesajzer
Bill Payne – Hammond orgulje
Michael Landau – gitara
John Helliwell – saksofon
Darlene Koldenhaven – prateći vokal
Carmen Twillie – prateći vokal
Phyllis St. James – prateći vokal
Donnie Gerrard – prateći vokal
