Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izdano: 1987
Trajanje: 51:14
Ocjena: 4.5/5
Pink Floyd su do sredine osamdesetih bili raspadnut sastav koji je službeno postojao samo još na papiru. Nakon konceptualnog albuma “The Final Cut” (1983), osobnog testamenta njihova basista, pjevača i tekstopisca Rogera Watersa, koji je zvučao više kao njegov samostalni album nego kao zajedničko djelo legendarnog sastava, svi su se članovi posvetili solo projektima. Za Watersa, odlučnog da se albumom “The Pros and Cons of Hitch Hiking” (1985) afirmira kao uspješan samostalni izvođač, priča o Pink Floyd bila je završena, pa nije očekivao da će se itko od preostala dva člana bez njega usuditi gurnuti ruku u osinjak.
S druge strane bili su gitarist/pjevač David Gilmour i bubnjar Nick Mason, obojica do grla siti Watersova diktatorstva koje je trajalo još od albuma “Animals” (1977). Dvojac koji je tada već dosegnuo zrelost srednjih godina odlučio je tijekom snimanja Gilmourova trećeg solo albuma oživjeti i održati na životu ime legendarnog sastava, što je na kraju dovelo do Watersova bijesa i tužbe na sudu oko prava na korištenje imena Pink Floyd. Taj je događaj, naravno, bio popraćen golemom dozom medijskog pompa i buke te javnim pranjem prljavog rublja. Gilmour i Waters u studiju nisu razgovarali još od kraja sedamdesetih, a ovaj je događaj samo produbio njihovu međusobnu mržnju i doveo do konačnog raskola, koji se tek posljednjih godina polako smirio, pa se nekadašnji zakleti neprijatelji ponovno međusobno razgovaraju i povremeno čak udruže snage na pozornici.
Nije bilo malo sljedbenika sastava koji su bili uvjereni da su Pink Floyd bez Watersa, koji je uz sviranje bas-gitare obavljao ulogu ključnog tekstopisca, idejnog vođe i predstavljao jedan od dvaju glavnih vokala, potpuno irelevantni. Njegova bivša kolega zakleli su se da će dokazati suprotno. Najprije su odlučili ispraviti veliku nepravdu koja je učinjena izvornom klavijaturistu Richardu Wrightu, koji je na Watersov zahtjev 1979. izbačen iz sastava, te su ga pozvali na suradnju na albumu. Wright se rado odazvao njihovu pozivu, iako se odlučio da u projektu još neće sudjelovati kao punopravni član sastava, tako da su Pink Floyd i dalje ostali dvojac.
Najvrjedniji i najsjajniji suradnik na albumu bio je svakako basistički velemajstor Tony Levin (King Crimson, Peter Gabriel), koji je na pojedinim skladbama pridonio niz ritmičkih zahvata o kojima Waters može samo sanjati. Važna pojačanja u ulozi povremenih glazbenika bili su i producent i klavijaturist Bob Ezrin, klavijaturist Jon Carin, bubnjar Carmine Appice (Vanilla Fudge) te saksofonist John Helliwell (Supertramp), koji su svojim vještinama i iskustvom bitno pridonijeli iznimno bogatoj zvučnoj slici cijelog albuma.
Projekt je izvorno krenuo kao treći Gilmourov solo album, a tek usred kreativnog procesa on je odlučio da bi bilo bolje izdati ga pod imenom Pink Floyd. To je i jedan od glavnih argumenata protivnika post-Waters ere Pink Floyd, da su zvučali previše kao Gilmourov solo bend, što je naravno potpuno isti argument kao i onaj onih koji su bili frustrirani Rogerovim diktatorstvom. Činjenica ostaje da su Pink Floyd bili najjači kad je cijela četvorka bila svim srcem uz stvar i kad su svi članovi imali ravnopravan status, što su nakon puno godina, kad je već bilo prekasno i kad Wrighta više nije bilo među živima, shvatili i sami.
Pritom treba spomenuti da među rijetke mane albuma “A Momentary Lapse of Reason” spadaju tekstovi, u kojima se osjeća nedostatak Watersova cinično-intelektualnog društveno-kritičkog žaoka, jer ne dosežu očekivanu intelektualnu dubinu, iako je Rogerovo neprestano napadanje društvenih devijacija, pomiješano s mračnošću i prizivanjem osobnih demona prošlosti, do sredine osamdesetih već bilo prilično iscrpljeno. Upravo zato je Gilmourov melankolično-ljubavni i pomalo naivni, znatno optimističniji pogled na svijet, koji se osjeti u većini tekstova, došao kao dobrodošlo osvježenje i s te strane pridonio posebnosti i jedinstvenosti albuma.
Otvarajući instrumental “Signs Of Life” prožet je tajanstvenom, napetom i blago mračnom atmosferom koju stvaraju zamasi vesala po vodi i elektronski procesuiran Masonov glas, koji podsjeća na govor ‘malih zelenih’. “Learning to Fly”, prvi singl s albuma, za koji je snimljen i nezaboravni video o sjevernoameričkom Indijancu koji se na kraju pretvori u orla, brzo se afirmirao kao prvoklasni pinkfloydovski klasik te je dvojcu uspješno pomogao predstaviti novi imidž sastava, kao i privući brojne nove sljedbenike. Hipnotički refren popraćen je ženskim vokalnim harmonijama, što budi sjećanje na najbolja vremena sastava. Tekst je prožet Gilmourovom fascinacijom letenjem, koja potječe od njegova amaterskog pilotiranja, a ujedno je i zgodna metafora za važnu životnu promjenu. U Davidovu slučaju to je bila njegova nova, neočekivana uloga vođe sastava. Za razliku od većine ostalih progresivnorock sastava stare škole, koji su u osamdesetima imali naviku pretjerivati s drugom generacijom sintesajzera, Pink Floyd su zadržali retro simfonijski zvuk klavijatura, pa je većina skladbi na albumu fenomenalno dobro izdržala test vremena i još i danas zvuči svježe i moderno.
Album, unatoč svemu, nije bez manjih kvalitativnih oscilacija, što posebno vrijedi za hladnoratovski paranoični “The Dogs of War”, prožet blues-rockerskim gitarskim finesama, izdan i kao singl, u kojem Gilmourovo grmoglasno režanje ne ostavlja najuvjerljiviji emocionalni pečat, te oba dijela “A New Machine”, koji u građenju dramatične atmosfere i povezivanju skladbi ne obavljaju praktički nikakvu pravu ulogu. Gilmourovo neutješno režanje kroz vokoder zvuči kao jadikovanje nekoga tko je upravo ustao nakon neprospavane noći. Dovoljno dobro da je riječ o Gilmourovu solo albumu, ali ne za uobičajene standarde Pink Floyd.
Sve ostale skladbe na “A Momentary Lapse Of Reason” pak su čisti melem za sve prog-rockerske sladokusce. Fenomenalni “One Slip”, treći singl s albuma, u trenu očara svojom nostalgičnom i pozitivističkom atmosferom, koja pred očima budi neistražena zemaljska prostranstva uz pomoć izbrazdane bas-linije neuništivog Tonyja Levina, koji svojim Chapman Stickom ovoj vječnozelenoj skladbi dodaje nesluteno ritmičku dimenziju. Moćno Gilmourovo pjevanje nabijeno je posebnom emotivnom esencijom koja se odlično prepliće s melodičnim gitarskim pasažama, dok podmazane sintesajzerske linije cijelo vrijeme naglašavaju melankoličnu dubinu ove visoko romantične skladbe.
Power balada “On the Turning Away”, četvrti singl s albuma, čiji tekst govori o suočavanju sa životom u teškim vremenima depresije i krize (što je čini posebno aktualnom), prožeta je optimizmom i mističnom atmosferom kakva se kod Pink Floyd propuštala još od sredine sedamdesetih. S te je strane prilično srodna nezaboravnom budničarskom klasiku “Wish You Were Here”. Sljedeća kompozicija, koju čine prvi dio “Yet Another Movie” i drugi, instrumentalni dio “Round and Around”, još je jedno odlično ostvarenje s višedimenzionalnom dubinom i moćnom, mističnom atmosferom. Uz Wrightove simfonijske zavjese na sintesajzerima, najviše oduševljavaju Gilmourovi prepoznatljivi ‘plačući’ solistički zahvati na slide gitari. Sljedeći instrumental, “Terminal Frost”, prožet je tajanstvenom atmosferom koja pred očima dočarava ledene ravnice i zasnježene vrhove. Takve idilične raspoloženjske slike plod su harmoničnog preplitanja Gilmourovih gitarskih slideova, Helliwellovih solističkih pasaža na saksofonu i Carinovih simfonijskih tekstura na sintesajzeru. Zanimljivo je da je Mason ovdje bio primoran upotrijebiti ritam-mašinu jer je nakon trogodišnjeg odmora u ulozi bubnjara Pink Floyd bio pomalo zarđao, pa si je to mogao priuštiti.
Album doseže vrhunac završnim monumentalnim epom “Sorrow”, koji u svakom pogledu spada među najveličanstvenija ostvarenja u povijesti sastava, a ujedno sadrži i jedan od najboljih solo dijelova u Gilmourovoj karijeri. Gilmour je više puta priznao da pisanje tekstova nikad nije bilo među njegovim glavnim vrlinama, no “Sorrow” je istaknuo kao rijetku iznimku na koju je ponosan. Pritom se treba složiti da je riječ o najboljem tekstu na albumu, iako su uvodni stihovi skladbe nadahnuti književnim klasikom Sadovi bijesa. Gilmourovo pjevanje ovdje je na najvišoj mogućoj razini, posebno kad dosegne onu emotivnu širinu i melankoličnu dubinu koja u suzvučju s njegovim plačućim gitarskim solo finesama dočarava nevjerojatnu atmosferu kakvu su mogli stvoriti samo Pink Floyd. To je ona majstorska kompozicija kojom dvojac konačno šalje k vragu sve nevjerne Tome koji su mislili da će se bez Watersa već pri prvom pokušaju jako spotaknuti, polomiti i nikad se više ne pridići.
“A Momentary Lapse of Reason” bio je više nego dobrodošlo osvježenje nakon dvije uzastopne Watersove mračne ispovijesti te je raspršio depresivnu atmosferu koja je počela gušiti ovaj legendarni sastav. Gilmour i Mason su unatoč tome što album nije klasično majstorsko djelo s konceptom, kakva su sljedbenici bili navikli u prošlosti, pogodili u sridu i stvorili jedno od najzanimljivijih i ujedno najzanemarenijih ostvarenja u povijesti sastava. Pink Floyd su prema Gilmourovim idejnim notama uvjerljivo stupili u korak s produkcijom i sintesajzerskom tehnologijom tog vremena, koju su iskoristili do maksimuma. Znali su uvjeriti i novu, ‘MTV’ generaciju sljedbenika, što je bilo ključno za budućnost sastava. Unatoč Watersovu gunđanju i omalovažavanju ovog albuma, on je i kod sljedbenika i kod tadašnjih kritičara opravdano doživio ljepši prijem i veće oduševljenje nego “The Final Cut”, tako da su Gilmour i Mason u ovoj bitci ega na kraju izašli kao pobjednici te priču o Pink Floyd pune novog elana nastavili još nekoliko godina.
Postava
David Gilmour – vokal, gitara, klavijature, sekvencer
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, ritam-mašina, zvučni efekti
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Richard Wright – klavijature, prateći vokal
Bob Ezrin – klavijature, udaraljke, sekvencer
Tony Levin – bas-gitara, Chapman Stick
Jim Keltner – bubnjevi, udaraljke
Steve Forman – udaraljke
Jon Carin – klavijature
Tom Scott – alt-saksofon, sopran-saksofon
Scott Page – tenor-saksofon
Carmine Appice – bubnjevi
Patrick Leonard – sintesajzer
Bill Payne – Hammond orgulje
Michael Landau – gitara
John Helliwell – saksofon
Darlene Koldenhaven – prateći vokal
Carmen Twillie – prateći vokal
Phyllis St. James – prateći vokal
Donnie Gerrard – prateći vokal
Produkcija
Bob Ezrin i David Gilmour
Popis skladbi
1. Signs Of Life
2. Learning To Fly
3. The Dogs Of War
4. One Slip
5. On The Turning Away
6. Yet Another Movie/Round And Around
7. A New Machine (Part 1)
8. Terminal Frost
9. A New Machine (Part 2)
10. Sorrow
