Izdavačka kuća: EMI
Datum izlaska: 21. 3. 1983.
Produkcija: Roger Waters, James Guthrie & Michael Kamen
Trajanje albuma: 43.14 min
Žanr: Art Rock
Ocjena: 7.5/10
Protuратni i ujedno hladnoratovski politički manifest »The Final Cut«, posljednji Pink Floyd album s Rogerom Watersom, bio je više nalik solo projektu basista/pjevača nego grupnom djelu legendarnog engleskog progresivnorockovskog sastava koji je svjetsku slavu stekao u sedamdesetima prošlog stoljeća. Jedan od najkontroverznijih albuma u cijeloj povijesti Pink Floyda bio je konceptualno djelo i nešto manje ambiciozan nastavak golemo uspješnog remek-djela »The Wall« (1979). Waters, koji nikad nije skrivao svoja socijalistička filozofska uvjerenja, na ovom je egocentrično usmjerenom projektu nastavio svoj ljuti antikapitalistički, protuратni manifest i na dirljiv se način poklonio uspomeni na oca Erica Fletchera Watersa, kojeg je izgubio u vihoru Drugog svjetskog rata i kojemu je »The Final Cut« i posvetio.
Antiratni koncept albuma dotiče se osobne priče Watersova oca, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu s željom da budućim generacijama osigura mir, što se, kao što svi znamo, u kasnijim desetljećima nažalost nije dogodilo. Waters je pritom bio posebno razočaran tadašnjom konzervativnom britanskom vladom pod vodstvom zloglasne prvakinje neoliberalizma Margaret ‘Maggie’ Thatcher, koja se tada upetljala u rat s Argentinom kako bi zadržala britansko kolonijalno područje Falklandskih otoka. Waters se u tekstovima obara i na razne druge tadašnje svjetske vođe na čelu s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, koji su tijekom hladnoratovske paranoje više puta dirnuli u osinjak mogće nuklearne apokalipse.
Rogerovi ‘diktatorski’ apetiti na »The Final Cut«, gdje je kao glavni producent sam napisao sve skladbe, aranžmane i tekstove, dosegnuli su vrhunac. Već je 1981. na odlazak prisilio originalnog klavijaturista Richarda Wrighta, za kojeg je to jedini Pink Floyd album na kojem se nije pojavio, dok je gitaristu/pjevaču Davidu Gilmouru i bubnjaru Nicku Masonu ‘dobrohotno’ namijenio ulogu pratećih instrumentalista. Sva su trojica glazbenika svoje dionice snimila odvojeno, s obzirom na to da Roger i David među sobom uopće više nisu komunicirali. Isprva su pokušali u studiju raditi kao nekad, ali bez uspjeha. Dok je Roger s gostujućim glazbenicima furiozno divljao po studiju kako bi što prije snimio svoj skladateljski materijal, David i Nick su u slobodno vrijeme radije igrali videoigru ‘Donkey Kong’, pa su onda radije snimali odvojeno.
Roger je Davidu, s kojim je tada imao odnos poput psa i mačke, dopustio pjevati samo na jednoj skladbi, »Not Now John«, koja je od svih djela na »The Final Cut« još najviše podsjećala na klasični Pink Floyd. Dok je Gilmour pridonio nekoliko izvrsnih solaža na razini svojih najboljih dana, Masonov je doprinos bio strahovito okrnjen, uglavnom na uporabu raznih udaraljkaških efekata. Većinu udaraljki ipak je odsvirao gostujući glazbenik Ray Cooper, dok je bubnjeve na »Two Suns In The Sunset« odsvirao Andy Newmark. Za većinu orkestralnih aranžmana pobrinuo se National Philharmonic Orchestra, dok su rupu koja je zjapila nakon Wrightova odlaska pokušali zakrpati američki klavijaturist (i kasniji poznati tvorac filmske glazbe) Michael Kamen te klavijaturist Status Quoa Andy Bown.
»The Final Cut« otvara se skladbom »The Post War Dream«, koja kroz tekst izražava Rogerovo razočaranje činjenicom da je njegov otac tijekom rata poginuo za ideale koji u modernom društvu nisu pali na plodno tlo, dok su ratovi i dalje stvarnost. Isto tako se obara na propadanje britanske brodogradnje, koja je tada prešla u japanske ruke. Rogerov varijabilni vokal, koji prelazi iz smirenosti u žestoki cinizam, u pozadini prate tihi aranžmani na harmoniju. Glavna posebnost skladbe »Your Possible Pasts« jest to što Roger u tekstu ponovno koristi lik zloslutnog učitelja iz »The Walla«, koji je ovaj put smješten u prošlost, kad se budući mučitelj britanske djece, pun optimizma i pobjedničkog zanosa, upravo vraća iz rata. Njegov povratak u civilni život je neuspješan, ponajviše zahvaljujući posesivnoj supruzi koja ubrzava njegovu metamorfozu u kasnije pedagoško čudovište. Ta je transformacija kroz glazbu sretno predstavljena Rogerovim slikovitim vokalnim izmjenjivanjem optimizma i cinizma te kroz gorku Davidovu gitarsku solažu.
Učiteljeva priča iz mladih dana nastavlja se na »One Of The Few«, kratkoj i depresivnoj skladbi koja je izvorno bila predviđena za album »The Wall«. »When The Tigers Broke Free«, još jedan slikovit poklon pokojnom ocu, koji se nalazi na reizdanju »The Final Cut« iz 2004., također je izvorno trebao izaći već na »The Wallu«, no ostali su ga članovi benda tada prepoznali kao previše osobno djelo. Pompozni orkestralni aranžmani uspješno prate Rogerov paranoični vokalni izričaj. Učiteljeva priča teče dalje na dramatičnom »The Hero’s Return«, koji gotovo uspijeva od omraženog i psihički propalog školskog tiranina stvoriti simpatičan lik, jer on sve više podsjeća na Cankarova Martina Kačura. To je inače još jedno neostvareno »The Wall« djelo, koje se izvorno zvalo »Teacher, Teacher«.
»The Gunner’s Dream«, jedan od vrhunaca albuma, dirljiva je protuратna posmrtna molitva koja pripovijeda priču pripadnika protuzračne obrane koji pogiba sa željom za svijetom budućnosti u kojem više neće biti ratova. Uzaludnost njegovih želja te suvremena vladavina ratova i terorizma izražena je kroz Rogerov pjevački bijes i ekspresivnu saksofonsku solažu, dok u nastavku upadaju pompozni simfonijski aranžmani. Na »Paranoid Eyes« Roger se uz pomoć krhkih klavirskih aranžmana posljednji put na albumu vraća liku učitelja, bivšeg ratnog junaka, koji u ovoj točki sklizne u alkoholizam i konačni osobni slom. »Get Your Filthy Hands Off My Desert« još je jedno vrlo osobno djelo u kojem Roger na teatralan i pomalo satiričan način iznosi svoje filozofske stavove o ratovima i invazijama te usput išiba tadašnje hladnoratovske vođe na čelu s Leonidom Brežnjevom (sovjetska invazija na Afganistan), Menahemom Beginom (izraelska invazija na Bejrut), Leopoldom Galtierijem (argentinska invazija na Falklande) i Thatcherovom (odmazda na argentinsku invaziju koja je pokrenula Falklandski rat).
Jedno od najslikovitijih i najuspjelijih djela na »The Final Cut« nedvojbeno je »The Fletcher Memorial Home«, gdje Rogerov vokal pršti od bijesa i cinizma, dok u fiktivnom tekstu predstavlja što bi se dogodilo kad bi se u domu njegova pokojnog oca okupili svi tadašnji vodeći političari, a obični ljudi mogli odlučivati o njihovoj daljnjoj sudbini. Ta zanimljiva i duboka kompozicija sadrži i sjajnu Gilmourovu gitarsku solažu, koja je na razini njegovih najboljih doprinosa na »The Wallu«. »Southampton Dock«, tužaljka za vojnicima koji tek kreću u rat (i vraćaju se natrag u lijesovima), preko nježnih akustičnogitarskih akorda ima blagi folk prizvuk.
Naslovna skladba još je jedna od brojnih tvorevina koje su izvorno bile predviđene za »The Wall« i po usmjerenju bi doista mogla izravno pripadati na spomenuti album. Tekst govori o liku neuspjelog samoubojice koji doživljava potpunu izolaciju, depresiju i seksualnu frustraciju te time snažno podsjeća na protagonista »The Walla«, Pinka. Dirljive orkestralne aranžmane prati specifična Davidova melankolična gitarska solaža, koja uz Rogerovo vokalno kameleonstvo pridonosi tome da to djelo ispadne kao jedan od vrhunaca »The Final Cuta«.
Na već spomenutom hard rock/prog rock hibridu »Not Now John«, najtvrđem i najkomercijalnije usmjerenom djelu na albumu, gdje se čuju i ženske prateće vokalne harmonije, napokon i Gilmour dobiva mikrofon, iako mu Watersov vokal povremeno još uvijek ‘ulazi u zelje’. Davidov pjevački i gitarski doprinos ovdje zvuči kao da želi izraziti sve svoje nakupljene frustracije vezane uz Rogera i s time povezanu disfunkcionalnost njihova benda, koji je tada postojao još samo na papiru. Tekst, koji sadrži najviše opscenih riječi u cijeloj povijesti Pink Floyda, gorak je napad na suvremeno društvo opsjednuto ratom i profitom, kojim vlada pohlepa i koji nažalost danas zvuči prokleto aktualno (zapravo više nego ikad prije). Završna skladba »Two Suns In The Sunset« je, usprkos fatalističkom tekstu u kojem nuklearna eksplozija uzrokuje da se na nebu vide dva ‘sunca’, ambijentalno iznimno ugodna antiratna posmrtna molitva. Pritom valja spomenuti da je Andy Newmark ovdje morao zamijeniti Masona na bubnjevima jer je potonji bio tehnički nesposoban izvesti zahtjevne vremenske prijelaze.
Watersove osobne frustracije, koje su na »The Final Cut« dosegnule svoj vrhunac, sigurno bi djelovale vjerodostojnije kao solo prvijenac, umjesto da ih je projicirao kroz Pink Floyd okvir i svojim dugogodišnjim supatnicima namijenio samo ulogu pratnje. Unatoč tome uspjelo mu je svijetu uspješno prenijeti sve traume koje su ga tada pekle i album kao cjelina nije ispao tek kao drugorazredni nastavak klasika »The Wall«. Dugogodišnje frustracije na relaciji Roger – David 1983. dosegnule su vrhunac, pa nije iznenađenje da te godine nije bilo nikakve koncertne turneje. Kad je Roger 1984. objavio solo prvijenac »The Pros And Cons of Hitch Hiking«, za njega Pink Floyd jednostavno više nisu postojali, no Gilmour i Mason bili su suprotnog mišljenja, pa su se zbog toga poštено ‘pobunili’.
Sljedeće je godine uslijedilo najružnije poglavlje povijesti Pink Floyda sa tužbom pred sudom nakon koje su prava na uporabu imena Pink Floyd pripala Davidu i Nicku, dok je Roger zadržao monopol nad većinom scenografije i koncepata. Više od dva desetljeća nije bilo nikakve komunikacije između Watersa i Gilmoura, no nakon nastupa na ‘Live 8’ njihovi su se odnosi ipak poprilično otopili, tako da povremeni zajednički nastup više nije potpuna znanstvena fantastika.
Zbog vladavine tadašnjih hladnoratovskih tema u tekstovima »The Final Cut« test vremena prošao je nešto slabije od većine Pink Floyd albuma, iako, ironično, hladni rat u posljednje vrijeme ponovno postaje aktualan, jer se povijest na gorak način opet ponavlja. Brojni glazbeni ljubitelji smatraju da bi glazba trebala ostati odvojena od politike, pri čemu uglavnom imaju pravo, s obzirom na to da obično često dolazi do međusobne zlouporabe, no među njima se nađu i poneke rijetke iznimke poput Watersa i osobito Franka Zappe, koji su uvijek pronašli pravi, inteligentan i često groteskan način za satiru politike, policijske države i besmislenih društvenih institucija te obrazaca. Upravo je to ona glavna odlika »The Final Cuta« zbog koje su brojni Pink Floyd sljedbenici nakon Rogerova odlaska tako zjali za njegovim tekstovima.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Post War Dream (3:00)
2. Your Possible Pasts (4:21)
3. One Of The Few (1:26)
4. The Hero’s Return (2:58)
5. The Gunners Dream (5:04)
6. Paranoid Eyes (3:49)
7. Get Your Filthy Hands Off My Desert (1:19)
8. The Fletcher Memorial Home (4:10)
9. Southampton Dock (2:05)
10. The Final Cut (4:53)
11. Not Now John (5:03)
12. Two Suns In The Sunset (5:17)
Postava:
Roger Waters – bas gitara, akustična gitara, glavni vokal
David Gilmour – gitara, glavni vokal na “Not Now John”
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Michael Kamen – klavir, harmonij
Andy Bown – Hammond orgulje
Ray Cooper- udaraljke
Andy Newmark – bubnjevi na “Two Suns In The Sunset”
Raphael Ravenscroft – tenor saksofon
National Philharmonic Orchestra (dirigent i tvorac aranžmana bio je Michael Kamen)
