Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: Harvest Records
Izdanje: 1983
Trajanje: 43:27
Ocjena: 3.5/5
Protuzratni i ujedno hladnoratovski politički manifest »The Final Cut«, posljednji album Pink Floyda s Rogerom Watersom, više je ličio na solo projekt basista/pjevača nego na grupno djelo legendarne engleske progresivnorock grupe koja je svjetsku slavu stekla sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedan od najkontroverznijih albuma u cijeloj povijesti Pink Floyda bio je konceptualno djelo i nešto manje ambiciozan nastavak golemo uspješnog remek-djela »The Wall« (1979). Waters, koji nikad nije skrivao svoja socijalistička filozofska uvjerenja, na ovom je egocentrično usmjerenom projektu nastavio svoj ljuti antikapitalistički, protuzratni manifest te se na dirljiv način poklonio uspomeni na oca Erica Fletchera Watersa, kojeg je izgubio u vihoru Drugog svjetskog rata i kojem je posvetio »The Final Cut«.
Protuzratni koncept albuma dotiče se osobne priče Watersova oca, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu u nadi da će budućim generacijama osigurati mir, što se, kao što svi znamo, u kasnijim desetljećima nažalost nije dogodilo. Waters je pritom bio posebno razočaran tadašnjom konzervativnom britanskom vladom pod vodstvom zloglasne prvakinje neoliberalizma Margaret ‘Maggie’ Thatcher, koja se tada upetljala u rat s Argentinom kako bi zadržala britansko kolonijalno područje Falklandskih otoka. Waters se u tekstovima obrušava i na razne druge tadašnje svjetske čelnike, predvođene američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, koji su tijekom hladnoratovske paranoje više puta bocnuli u osinjak moguće nuklearne apokalipse.
Rogerovi ‘diktatorski’ apetiti na »The Final Cut«, gdje je kao glavni producent sam napisao sve skladbe, aranžmane i tekstove, dosegnuli su vrhunac. Već je 1981. na odlazak prisilio originalnog klavijaturista Richarda Wrighta, za kojeg je to bio jedini album Pink Floyda na kojem se nije pojavio, dok je gitaristu/pjevaču Davidu Gilmouru i bubnjaru Nicku Masonu ‘dobrohotno’ namijenio ulogu pratećih instrumentalista. Sva trojica glazbenika svoje su dionice snimila odvojeno, s obzirom na to da Roger i David međusobno uopće više nisu komunicirali. Isprva su pokušali u studiju raditi kao nekad, ali bez uspjeha. Dok je Roger zajedno s gostujućim glazbenicima furiozno divljao studijem kako bi što prije snimio svoj skladateljski materijal, David i Nick su u slobodno vrijeme radije igrali videoigru ‘Donkey Kong’, pa su zato radije snimali odvojeno.
Roger je Davidu, s kojim je tada imao odnos poput psa i mačke, dopustio pjevati samo na jednoj skladbi, »Not Now John«, koja je od svih djela na »The Final Cut« još najviše podsjećala na klasični Pink Floyd. Dok je Gilmour doprinio nekoliko izvrsnih solaža na razini svojih najboljih dana, Masonov je doprinos bio užasno okrnjen, uglavnom na uporabu raznih udaraljkaških efekata. Većinu udaraljki doduše je odsvirao gostujući glazbenik Ray Cooper, dok je bubnjeve na »Two Suns In The Sunset« odsvirao Andy Newmark. Za većinu orkestralnih aranžmana pobrinuo se Nacionalni filharmonijski orkestar, dok su rupu koja je zjapila nakon Wrightova odlaska pokušali zakrpati američki klavijaturist (i kasniji poznati autor filmske glazbe) Michael Kamen te klavijaturist Status Quo Andy Bown.
»The Final Cut« otvara se skladbom »The Post War Dream«, koja kroz tekst isijava Rogerovo razočaranje činjenicom da je njegov otac tijekom rata umro za ideale koji u modernom društvu nisu pali na plodno tlo, dok su ratovi i dalje stvarnost. Isto tako se obrušava na propadanje britanske brodograđevne industrije, koja je tada prešla u japanske ruke. Rogerov varijabilni vokal, koji prelazi iz smirenosti u žestoki cinizam, u pozadini prate tihi aranžmani na harmoniju. Glavna je posebnost skladbe »Your Possible Pasts« to što Roger u tekstu opet upotrebljava lik zlokobnog učitelja iz »The Walla«, koji je ovaj put postavljen u prošlo vrijeme, kad se budući mučitelj britanske djece, pun optimizma i pobjedničkog zanosa, upravo vraća iz rata. Njegov povratak u civilni život je neuspješan, ponajviše zahvaljujući posesivnoj ženi, koja ubrzava njegovu metamorfozu u kasnije pedagoško čudovište. Ta je transformacija kroz glazbu posrećeno predstavljena Rogerovim slikovitim vokalnim izmjenjivanjem optimizma i cinizma te kroz gorku Davidovu gitarsku solažu.
Učiteljeva priča iz mladosti nastavlja se na »One Of The Few«, kratkoj i depresivnoj skladbi koja je izvorno bila predviđena za album »The Wall«. »When The Tigers Broke Free«, još jedan slikoviti poklon pokojnom ocu, koji se nalazi na reizdanju »The Final Cut« iz 2004., također je izvorno trebao izaći već na »The Wall«, ali su ga ostali članovi benda tada prepoznali kao preosobno djelo. Pompozni orkestralni aranžmani uspješno prate Rogerovu paranoičnu vokalnu ekspresiju. Učiteljeva priča teče dalje na dramatičnom »The Hero’s Return«, koji gotovo uspijeva od omraženog i psihički propalog školskog tiranina stvoriti simpatičan lik, jer potonji sve više podsjeća na Cankarova Martina Kačura. To je inače još jedno neostvareno djelo za »The Wall«, koje se izvorno zvalo »Teacher, Teacher«.
»The Gunner’s Dream«, jedan od vrhunaca albuma, dirljiva je protuzratna tužaljka koja pripovijeda priču pripadnika protuzračne obrane koji pogiba u želji za svijetom budućnosti u kojem više neće biti ratova. Uzaludnost njegovih želja te suvremena vladavina ratova i terorizma izražena je kroz Rogerov pjevački bijes i ekspresivnu saksofonsku solažu, dok u nastavku upadaju pompozni simfonijski aranžmani. Na »Paranoid Eyes« se Roger uz pomoć krhkih klavirskih aranžmana posljednji put na albumu vraća liku učitelja, nekadašnjeg ratnog heroja, koji na toj točki sklizne u alkoholizam i konačni osobni propast. »Get Your Filthy Hands Off My Desert« još je jedno vrlo osobno djelo u kojem Roger na teatralan i pomalo satiričan način razotkriva svoje filozofske stavove o ratovima i invazijama te usput išiba tadašnje hladnoratovske čelnike, predvođene Leonidom Brežnjevom (sovjetska invazija na Afganistan), Menahemom Beginom (izraelska invazija na Bejrut), Leopoldom Galtierijem (argentinska invazija na Falklande) i Thatcher (uzvratni odgovor na argentinsku invaziju koji je pokrenuo falklandski rat).
Jedno od najslikovitijih i najuspjelijih djela na »The Final Cut« nedvojbeno je »The Fletcher Memorial Home«, gdje Rogerov vokal puca od bijesa i cinizma, dok u fiktivnom tekstu predstavlja što bi se dogodilo kad bi se u domu njegova pokojnog oca okupili svi tadašnji vodeći političari, a obični ljudi mogli odlučivati o njihovoj daljnjoj sudbini. Ta zanimljiva i duboka kompozicija sadrži i sjajnu Gilmourovu gitarsku solažu, koja je na razini njegovih najboljih doprinosa na »The Wall«. »Southampton Dock«, žalopojka za vojnicima koji se upravo otpremaju u rat (i vraćaju se natrag u lijesovima), preko nježnih akustičnogitarskih akorada ima lagan folk prizvuk.
Naslovna je skladba još jedna od brojnih tvorevina koje su izvorno bile predviđene za »The Wall« i po usmjerenju bi doista mogla izravno pripadati spomenutom albumu. Tekst govori o liku nesuđenog samoubojice koji doživljava potpunu izolaciju, depresiju i seksualnu frustraciju te time snažno podsjeća na protagonista »The Walla«, Pinka. Dirljive orkestralne aranžmane prate specifična Davidova melankolična gitarska solaža, koja uz Rogerovo vokalno kameleonstvo pridonosi tomu da ovo djelo ispadne kao jedan od vrhunaca »The Final Cut«.
Na već spomenutom hardrockerskom-prog rock hibridu »Not Now John«, najtvrđem i komercijalno najusmjerenijem djelu na albumu, gdje se čuju i prateće ženske vokalne harmonije, mikrofon naposljetku pripada i Gilmouru, iako mu Watersov vokal povremeno još uvijek ‘ulazi u zelje’. Davidov pjevački i gitaristički doprinos ovdje zvuči kao da želi izraziti sve svoje nakupljene frustracije vezane uz Rogera i s time povezanu disfunkcionalnost njihova benda, koji je tada postojao samo još na papiru. Tekst, koji sadrži najviše opscenih riječi u cijeloj povijesti Pink Floyda, gorak je napad na suvremeno društvo, opsjednuto ratom i profitom, kojim vlada pohlepa i koje nažalost danas zvuči prokleto aktualno (zapravo više nego ikad prije). Završna skladba »Two Suns In The Sunset« je, unatoč fatalističkom tekstu, gdje nuklearna eksplozija uzrokuje da se na nebu vide dva ‘sunca’, ambijentalno iznimno ugodna protuzratna tužaljka. Pritom valja spomenuti da je Andy Newmark ovdje morao na bubnjevima zamijeniti Masona, jer je potonji bio tehnički nesposoban izvesti zahtjevne vremenske prijelaze.
Watersove osobne frustracije, koje su na »The Final Cut« dosegnule svoj vrhunac, sigurno bi djelovale vjerodostojnije kao solo prvijenac, umjesto da ih je projicirao kroz okvir Pink Floyda i svojim dugogodišnjim suborcima namijenio samo ulogu pratnje. Unatoč tome uspjelo mu je svijetu uspješno prenijeti sve traume koje su ga tada pekle te album kao cjelina nije ispao tek kao drugorazredan nastavak klasika »The Wall«. Dugogodišnje frustracije na relaciji Roger – David dosegnule su vrhunac 1983., pa nije iznenađenje da te godine nije bilo nikakve koncertne turneje. Kad je Roger 1984. izdao solo prvijenac »The Pros And Cons of Hitch Hiking«, za njega Pink Floyd jednostavno više nisu postojali, no Gilmour i Mason bili su drukčijeg uvjerenja, pa su se zbog toga pošteno ‘pobunili’.
Iduće je godine uslijedilo najgore poglavlje povijesti Pink Floyda, s tužbom pred sudom nakon koje su prava na uporabu imena Pink Floyd pripala Davidu i Nicku, dok je Roger zadržao monopol nad većinom scenske scenografije i koncepata. Više od dva desetljeća nije bilo nikakve komunikacije na relaciji Waters – Gilmour, no nakon nastupa na ‘Live 8’ njihovi su se odnosi ipak poprilično otopili, tako da povremeni zajednički nastup više nije potpuna znanstvena fantastika.
Zbog vladavine tadašnjih hladnoratovskih tema u tekstovima, »The Final Cut« test je vremena prošao nešto lošije od većine albuma Pink Floyda, iako, ironično, hladni rat u posljednje vrijeme opet postaje aktualan, jer se povijest na gorak način opet ponavlja. Brojni ljubitelji glazbe smatraju da bi glazba trebala ostati odvojena od politike, pri čemu uglavnom imaju pravo, s obzirom na to da obično često dolazi do međusobne zlouporabe, no usput se nađu i poneke rijetke iznimke kao što su Waters i osobito Frank Zappa, koji su uvijek pronašli pravi, inteligentan i često grotesktan način za satiru politike, policijske države i besmislenih društvenih institucija te obrazaca. Upravo je to glavna odlika »The Final Cut« zbog koje su brojni sljedbenici Pink Floyda nakon Rogerova odlaska toliko žalili za njegovim tekstovima.
Postava
Roger Waters – bas gitara, akustična gitara, glavni vokal
David Gilmour – gitara, glavni vokal na “Not Now John”
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Michael Kamen – klavir, harmonij
Andy Bown – Hammond orgulje
Ray Cooper- udaraljke
Andy Newmark – bubnjevi na “Two Suns In The Sunset”
Raphael Ravenscroft – tenor saksofon
National Philharmonic Orchestra (dirigent i autor aranžmana bio je Michael Kamen)
Produkcija
Roger Waters, James Guthrie i Michael Kamen
Popis skladbi
1. The Post War Dream (3:00)
2. Your Possible Pasts (4:21)
3. One Of The Few (1:26)
4. The Hero’s Return (2:58)
5. The Gunners Dream (5:04)
6. Paranoid Eyes (3:49)
7. Get Your Filthy Hands Off My Desert (1:19)
8. The Fletcher Memorial Home (4:10)
9. Southampton Dock (2:05)
10. The Final Cut (4:53)
11. Not Now John (5:03)
12. Two Suns In The Sunset (5:17)
