Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 4. 8. 1967
Produkcija: Norman Smith
Trajanje albuma: 41.54 min
Žanr: Psychadelic Rock/Space Rock
Ocjena: 7.5/10
Pink Floyd imali su iznimno zanimljivu evoluciju. Od malog ritam i blues benda do pionira psihodeličnog rocka postupno su izrasli u jednu od najvećih i najcjenjenijih skupina u povijesti rock glazbe (osobito njezinih progresivnih oblika). Do tada su prešli dug i gotovo nezamisliv put, koji je već u njihovim ranim godinama mogao krenuti potpuno drugačije nego što je krenuo da nije došlo do mentalnog sloma njihova originalnog gitarista i pjevača Syda Barretta (1946-2006), koji i danas ostaje enigmatični čudak oko kojeg će se još dugo plesti brojne legende. Syd je tada, osobito svojom poezijom, bio središnji glazbenik i idejni vođa skupine, koji je postavio temeljni kamen njihova identiteta glazbenih “svemiraca”. Tko zna kojim bi glazbenim putevima Pink Floyd krenuli da ovaj izuzetno nadareni glazbenik nije puno prerano zaključio svoj stvaralački opus i oprostio se već godinu dana nakon izlaska njihova prvijenca “The Piper At The Gates Of Dawn”, koji je i kroz glazbu i kroz poeziju u mnogočemu njegovo “dijete”. Bez obzira na Sydov kratki stvaralački put, njegove su glazbene ideje, za ono vrijeme pionirske, zauvijek zaslužile status neobrušenog dijamanta i prve rock “zvijezde” kojeg su droge progutale u samodestruktivni vrtlog i tako zakočile njegov neslućeni potencijal.
“The Piper At The Gates Of Dawn” pak nije samo Sydov album, nego prvorazredni dokument ranih dana skupine i jedan od temeljnih albuma u razvoju progresivnog rocka. Pink Floyd su tada na veliko eksperimentirali s opskurnim psihodeličnim zvukovima, neobičnim vremenskim oblicima, opsežnim i razgranatim improvizacijama i za ono vrijeme nekonvencionalnim tipom tekstova. Kroz svoju su glazbu htjeli slušatelje dovesti u posebna stanja svijesti, koja su često bila uvjetovana konzumiranjem raznih psihoaktivnih supstanci. To je u drugoj polovici 60-ih bio inače opći društveni i kulturni fenomen, koji je dodobra prozračio tadašnju britansku psihodeličnu glazbenu scenu, a ona je dobila krila ponajviše dolaskom Jimija Hendrixa iz Amerike. Negativne posljedice takvog životnog stila tada su još bile (čuvana) tajna, a većina tadašnjih glazbenika otvoreno je prakticirala uzimanje droga kao jedan od glavnih stvaralačkih izvora. Većini se to čak i bogato isplatilo jer je njihova glazba postala puno artističkije zahtjevna i višeslojna, iako je na kraju obično uvijek slijedio propast kolektiva (lijep primjer toga bili su The Beatles).
Tadašnja londonska klupska scena postala je važno okupljalište psihodeličnih glazbenika. Usred ljeta 1967. pojavile su se mnoge nove skupine koje su se pobrinule da rock postane puno više od puke zbirke plesnih točaka za razigrane tinejdžere. Pink Floyd su svoj kultni status psihodeličnih inovatora izgradili ponajprije brojnim nastupima u klubovima poput UFO-a i Marqueea te izlaskom svojih prvih singlova “Arnold Layne” i “See Emily Play”. Njihovi koncertni nastupi već su tada bili posebno audiovizualno iskustvo, u kojem su psihodelične zvukove miješali s posebnim svjetlosnim efektima, osobito s opsežnim svjetlosnim efektima. Njihove su se kompozicije od nastanka skupine progresivno razvijale od jednostavnog ritam i bluesa do razgranatih i opsežnih instrumentalnih improvizacija, punih najrazličitijih, često opskurnih zvukova.
“The Piper At The Gates Of Dawn” je Sydovom zaslugom napola konceptualni album, koji je naslov dobio po njegovoj omiljenoj dječjoj knjizi “The Wind In The Willows”. Njegovo oduševljenje maštovitim pričama vidi se u poeziji, koja je često inspirirana britanskim folklornim i uglavnom šaljivim pričicama, što albumu daje iskren prizvuk naivnosti i nevinosti, a istodobno je i pravi hvalospjev ludosti, kojoj često nedostaje i početak i kraj, a upravo je ta kombinacija ključ njezine magičnosti. Sydove psihoaktivno uvjetovane psihodelične skladbe u osnovi su pop skladbe koje su nadogradili duljim instrumentalnim improvizacijama, punim neobičnih zvukova, osobito na gitari i klavijaturama, gdje koriste i temu svemirskih putovanja (“Astronomy Domine” i “Interstellar Overdrive” među prvim su primjercima space rocka) kao metaforu halucinogenih iskustava. Iako su gotovo svi Sydovi tekstovi na albumu lagani i zabavni, često su u kontrastu s većinom glazbe, koja je puna disonantnih zvukova i neobičnih vokalnih harmonija koje joj daju dojam kaosa i ludila. Na taj način savršeno hvataju presjek Sydova tadašnjeg duševnog stanja.
Album se otvara svemirski obojenom skladbom “Astronomy Domine”. Riječ je o jednom od najboljih i najnaprednijih djela na albumu, koje je za ono vrijeme bilo pravi pionirski eksperiment jer svojom neobičnom strukturom akorada i neobičnim zvukovima predstavlja oštar kontrast većini pop skladbi tog doba. Za njezin izniman psihodelični naboj pobrinuli su se ponajprije brojni efekti na Sydovoj gitari te jednostavni, ali učinkoviti bubnjevi Nicka Masona. Vokalne harmonije skladno i učinkovito grade Syd i klavijaturist Rick Wright. “Astronomy Domine” i danas je jedno od njihovih najomiljenijih djela, koje su uživo izvodili do 1971. te nakon duge stanke čak i na svojoj posljednjoj turneji. Prava psihodelična majstorija koja odražava njihovo rano oduševljenje svemirom. Mogao bih je nazvati i simboličnim rođenjem space rocka. “Lucifer Sam”, posvećen Sydovu mačku, još je jedna energična psihodelična tvorevina, u kojoj je Sydova električna gitara provučena kroz poseban eho efekt i izgrađena na domišljatom središnjem rifu, dok Roger Waters na basu demonstrira nekoliko zanimljivih zavoja. Psihodelično raspoloženje potkrepljuju i Rickove razgranate orgulje te brojni efekti na Nickovim bubnjevima. “Matilda Mother” još je jedna skladba inspirirana dječjom fantazijom, koju prožimaju psihodelični zvukovi. Sadrži zanimljivu promjenu na glavnom vokalu, gdje je ovaj put u glavnoj ulozi Rick, dok mu se Syd pridružuje tek u posljednjem stihu. U uvodu sadrži i nekoliko tada neobičnih suzvučja između basa i orgulja te jedan Wrightov solo na orguljama, koji je za ono vrijeme sigurno zvučao revolucionarno.
I “Flaming” je u osnovi jednostavna dječja pričica koju prožima optimističan i veseljački ton. “Pow R. Toc H.” je savršen psihodelični trip, pun čudaških “džungleskih” zvukova uz pratnju lakog klavira. Naslov skladbe ovaj put nema nikakvog smisla. Jedno od najodklopljenijih djela na albumu, koje bi bilo totalno kaotično da ga Wrightov klavir na kraju opet ne “vrati na Zemlju”. “Take Up Thy Stethoscope And Walk” je Rogerov debi u ulozi autora glazbe, gdje prvi put preuzima i glavni vokal te tako već najavljuje svoju buduću ulogu, kad će polako preuzeti uzde skupine u svoje ruke. Prožimaju je ponajprije frenetični zvukovi Sydove gitare i opskurni zvukovi. Rogerov prilično morbidan tekst, inspiriran jednim od stihova iz Biblije, u oštrom je kontrastu s ostalim tekstovima na albumu, koji su Sydove tvorevine, i tako već odražava njegov daljnji lirski stil. “Interstellar Overdrive”, jedna od prvih psihodeličnih instrumentalnih improvizacija uopće, uz “Astronomy Domine” još je jedan od vrhunaca albuma i jedno od najvažnijih djela iz njihova ranog razdoblja. Taj improvizacijama natopljeni svemirski instrumental, koji su na tadašnjim koncertima rado razvlačili i preko 20 minuta, po mojem je mišljenju najinovativnije djelo na albumu i uvertira u njihove duge i složene kompozicije na kasnijim albumima. Na njemu prevladavaju slobodne avangardne forme, pune proširenih improvizacija, koje u uvodu i završetku povezuje zanimljiv i odklopljen gitarski rif.
“The Gnome” je zabavna i šaljiva skladbica na akustičnoj gitari i udaraljkama, koja pripovijeda priču o patuljku imena Grimble Gromble, a vrlo je vjerojatno inspirirana Tolkienovim Hobitom. Sa svojom svetom jednostavnošću, dječjom naivnošću i šaljivošću najvjerojatnije je i demonstracija autorovih vizija, kad su mu se tijekom LSD tripova ukazivali susreti s patuljcima i vilama. “Chapter 24” je još jedan Sydov psihodelični odklop sa svečanim raspoloženjem, inspiriran nekim dijelom iz kineske knjige “The Book Of Changes”. Skladba je puna neartikuliranih zvukova, Sydova zasanjanog vokala i Rickovih crkvenih orgulja. “The Scarecrow”, koja je izvorno izašla na drugoj strani singla “See Emily Play”, sadrži pastoralno raspoloženje (ponajviše preko udaraljki) koje stvara sliku strašila usred polja. To je Sydova egzistencijalistička metafora za njegov život, koji je, kad je tužan, poput “strašila prepuštenog na milost i nemilost sudbini”. Takve će metafore kasnije postati sastavni dio većine njihovih tekstova. Album zaključuje djetinjasto nestašni “Bike”, jedina “ljubavna” skladba na albumu jer je posvećena Sydovoj tadašnjoj simpatiji. U tekstu se uz njegovu djevojku na biciklu pojavljuje još nekoliko halucinantnih likova; među njima ogrtač, beskućni miš po imenu Gerald te družina ljudi-medenjaka. Nakon završnog stiha slijedi još dulja odklopljena instrumentalna sekcija, koju bih mogao nazvati i musique concrete u stilu nekog Franka Zappe. Riječ je o zvučnom kolažu sastavljenom od oscilatora, gongova, zvončića, violine i još nekih zvukova. Sve skupa zaključuje manični, nabrzinu snimljen smijeh.
“The Piper At The Gates Of Dawn” odlična je demonstracija njihova ranog psihodeličnog eksperimentiranja, kojem uspijeva obuhvatiti različita stanja ljudske svijesti ispod kojih se cijelo vrijeme krije zlokoban podton mentalnog kolapsa i ludila; dakle teme kojoj će se uvijek iznova vraćati kroz cijelu svoju karijeru. Kao što znamo, to je bio Sydov jedini pravi album sa skupinom (na drugom albumu njegova je suradnja tek simbolična), što je nakon njegove smrti samo povećalo mistiku koja ga je obavijala još od njegova odlaska. Iako će kasnije stvoriti još puno naprednije, zvučno profinjenije albume i potpuno promijeniti svoj zvuk, “Piper” je jedinstven album i savršena majstorija psihodeličnog rocka, koju nije lako razumjeti svima nama koji nismo živjeli u vremenu s ekscesima začinjenih 60-ih. Unatoč svoj svojoj naivnosti i manjkavostima, “ludi svirač” navijestio je zoru novog glazbenog razdoblja, kad je i rock postao jedna od umjetničkih glazbenih vrsta, te postavio temeljni kamen razvoja jedne od najinovativnijih skupina u povijesti progresivnog rocka.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Astronomy Domine (4:12)
2. Lucifer Sam (3:07)
3. Matilda Mother (3:08)
4. Flaming (2:46)
5. Pow R. Toc H. (4:26)
6. Take Up Thy Stethoscope And Walk (3:05)
7. Interstellar Overdrive (9:41)
8. The Gnome (2:13)
9. Chapter 24 (3:42)
10. Scarecrow (2:11)
11. Bike (3:21)
Postava:
Syd Barrett – gitara, vokal
Roger Waters – bas gitara, vokal
Richard Wright – orgulje, klavir
Nick Mason – bubnjevi
