Mjesto: Sportarena (Laszlo Papp) / Budimpešta / Mađarska
Datum koncerta: 13.04.2007
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 130.00€ (stajanje & sjedala druge kategorije), 165.00€ (sjedala prve kategorije)
Tri godine i devet mjeseci nakon što sam prvi put prešao prag Sport Arene (točnije 18.06.2003, koncert Yes), sjajne dvorane koja prima 12.500 ljudi na sjedalima (bez partera!) i usred Budimpešte izgleda kao leteći tanjur koji je upravo sletio među različito nagrižene zgrade novije povijesti, napokon mi se ukazala nova prilika da je posjetim. Od zavodljivih, šarmantnih ali oronulih vila iz doba austro-ugarske monarhije do realsocijalističkog minimalizma od lego kockica, fasada podlivenih gljivičnom korozijom i monoksidnim premazom. Kako zanimljiv ambijent okružuje tu futuristički zamišljenu građevinu!
Sat otkucava 20.00! Ljudi nadiru sa svih strana u dvoranu. Stojim u parteru, 30 m od pozornice i nekoliko metara ispred miksete. Čekamo. Kako i treba! Odmah po ulasku mogli smo svjedočiti ludnici projekcije na platnu. Osnovni motiv oko kojeg se sve vrtjelo prije i tijekom koncerta bila je stara soba u kojoj Roger Waters provodi mladost, razvija se kao osobnost, odrasta u glazbenika koji glazbom zarađuje za kruh, postupno oko sebe gradi zid, kao žrtva glazbenog biznisa i načina života rock umjetnika! Ukratko, gro priče je naravno stara pripovijest iz nasljeđa “The Wall”. Dakle, prvo što smo mogli ugledati ulaskom u dvoranu bilo je golemo platno. Većinu platna zauzimao je stari radio iz četrdesetih godina prošlog stoljeća! Na tom radiju stoji olovni vojnik i pokraj njega zrakoplov (tipa Lockheed, Marauder, Mitchell?), zatim čaša viskija i nezaobilazna pepeljara. Iznenada se na platnu pojavi cigaretni dim i ruka koja traži radijske postaje. Slijedi otresanje pepela, točenje viskija,… Vrlo zanimljiva ta “Rogerova” ruka… sva ta naizgled dosadna aktivnost odvija se dakle u sobi u kojoj je Roger proveo svoje tinejdžerske dane, a lik glumca ovaj put nije bio Bob Geldof. Ukratko, moje oči bile su prikovane za taj ekran. Povijavi cigaretni dim bio je naprosto hipnotičan.
Prošlo je akademskih 15 minuta! Ljudi su nakon 20.00 još uvijek masovno nadirali u dvoranu! A onda zamračenje, silhuete na pozornici, glavni reflektor obasja Rogera Watersa koji visoko u zrak podiže šaku, opasan bas-gitarom, i tako prvi put pozdravlja ljude. U dvorani zagrmi. Booooom! Nema boljeg izbora za početak od In The Flesh! Jedan dva tri četiri, platno se pretvorilo u jurišno marširanje divovskih čekića i već smo usred ikonografije albuma “The Wall”. Eksplozivan početak koncerta, unatoč udaljenosti od dobrih 30-ak metara od pozornice osjetio sam toplinski val koji je udario kad su se oslobodili plamenovi pirotehničkih efekata. Izuzetno intenzivan početak koncerta! Waters odmah u odličnoj diktatorskoj ulozi, film The Wall u tom je trenutku doslovno oživio!
Ta se intenzivnost smirila u nastavku, a zamijenila ju je emotivna toplina i mekoća uz Mother. Roger na akustičnoj gitari. Ljudi oduševljeno prate stihove. Na mjestu gdje originalno ulazi Gilmourov vokal, ulogu mame ovaj je put preuzela jedna od triju vražjih soul pjevačica, Carol Kenyon! Treća skladba bila je jedna od poslastica večeri. Riječ je naime o praiskonskom Set The Controls For The Heart Of The Sun. U pozadini stari filmovi grupe Pink Floyd sa Sydom Barrettom u središtu. Više nije toliko psihodelično jeziv, u njemu je više tvrdih klasičnih rock zahvata, osobito u završnom dijelu, zapravo već gotovo zametaliziran riff, jezivo rastuće lupanje bubnjeva prema završnici, uz izvanredne harmonije vokalnog zbora triju ženskih glasova. Magija!
Slijedilo je putovanje na album “Wish You Were Here”. Početak sa Shine On You Crazy Diamond, posvećen Sydu Barrettu. U pozadini na platnu opet bljeskovi Sydova bića i njegova unikatnog, ali ludog genija. Smetao me skraćeni uvodni solo na gitari kao i skraćeni završni dio. Nekako skladba nije uspjela stvoriti onu atmosferu koju je donio posjet Gilmourovim dvama koncertima prošle godine. Dakle, gledano u cjelini, manje uvjerljiva izvedba u rukama Watersa, ali u velikoj mjeri na račun toga što je izvedbu naprosto nepotrebno skratio.
Have A Cigar je dobrodošlo buđenje iz sanjivog raspoloženja koje je ostavio Shine On You Crazy Diamond. Ovdje je prvi put, nakon što mu to nekako u Shine On You Crazy Diamond nije bilo suđeno, vidljivije briljirao Dave Kilminster (gitarist koji je surađivao na projektu Quango, na turnejama Johna Wettona i Kena Hensleya), koji je u solažama općenito “u točku” pogodio Davida Gilmoura. Prvi put su i ljudi, sukladno očekivanjima, pokazali više znakova života pri izvedbi Wish You Were Here.
Trenuci u kojima je Roger Waters zvučao najuvjerljivije kao izvođač i interpret te propovjednik vlastite osobne pacifističke filozofije definitivno su dosegnuli jedan od vrhunaca u osobnim ispovijestima, počevši sa Southampton Dock. Komad koji se završava stihom …the final cut… nije prešao u naslovnu skladbu ploče “The Final Cut” (1983), nego dalje u iznimno osjećajnu i proživljenu Watersovu interpretaciju The Fletcher Memorial Home, s istoimenog albuma, koja je atmosferski nadograđena u instrumentalnom dijelu pred kraj novim odličnim Kilminsterovim doprinosom u gitarskoj solaži.
Dvorana se prvi put tijekom koncerta susreće s plovilom. Bio je to napuhani astronaut, naravno računalno daljinski upravljan. Popraćen riječima: “Da-ve,… I’m… Af-ra-id…Da-ve…, My… mi-nd… is… go-ing,…” Hops, pa to je ipak jecanje računala Halla dok ga isključuje jedini preživjeli član posade iz filma “2001: Odiseja u svemiru”. To je računalo NASA, diktirana preko političkog vrha SAD-a, “podmetnula” posadi koja je bila namijenjena Jupiteru, s ciljem da uništi ekspediciju, jer je ona bila preblizu otkrivanju “univerzalne istine” (?). Jeziva atmosfera, dlake su mi se pošteno naježile. Perfect Sense! Magiju je tu stvorio osobito zborić pratećih pjevačica. Slijedi Living Beirut, gdje je Roger Waters uopće prvi put uzeo minutu da najavi skladbu i svoje nezaboravno iskustvo s jednom od palestinskih obitelji kod koje je proveo nekoliko dana kao 17-godišnjak. U pozadini animirani strip prikaz crno-bijelih sličica. Na bizaran su način istaknuti detalji koji još zornije žele prikazati suprotnosti! Uz svu bijedu palestinskog svijeta, naglašen je i kontrast između te bijede (jednonogi vlasnik kuće, nekoliko mjeseci stara kćerkica s unakaženim licem, Watersu za ručak nude morske ježeve,…) i unutarnjeg bogatstva duha palestinskog naroda (iskričav smijeh koji nikad ne skrivaš, ponos, razigrana gostoljubivost, kad odricanje za dobrobit bližnjega postane jedan od osobnih povlastica…). U pozadini se nekoliko puta tijekom koncerta pojavila slika Georgea Busha, ljudi su u dvorani te trenutke ispratili visoko podignutim rukama iz kojih su virili samo srednjaci! Waters je svojom propovijedi uspio iz ljudi izvući “slušaj me”. Uz takvu opremu i teatar doista nije teško odigrati ulogu autokratskog vođe koji svoje ovčice vodi u “ljepše” sutra. To je bio poseban “Waters land”, stvoren za sat i 15 minuta! Završio je vrhunski! Grupa je uključila skladbu Sheep (Animals, 1977). Osobno sam najviše priželjkivao doživjeti izvedbu jedne od triju vodećih skladbi tog legendarnog albuma Pink Floyda! Ostvareni snovi! Cijelu izvedbu začinio je napuhani prasac, bijesnog pogleda, zasvinjene gubice (hvala bogu, jer gubica je ipak svinjska) u izvedbi cepelina, koji je tijekom skladbe preletavao s jednog na drugi kraj dvorane. Sheep je zvučala možda od svih skladbi čak i najstvarnije, ako zbrojiš efekt audio vizualizacije i čvrst pristup u izvedbi sastava na pozornici.
Stanka od 15 minuta! Na platnu je puni Mjesec!
Odličnu uvertiru u drugi dio koncerta donio je efekt približavajućeg satelita na platnu, koji se neumoljivo približavao i približavao, a na kraju prekrio cijeli ekran! Skoro me uhvatila panika! Hoće li se razletjeti u masi usred dvorane?
Kilminster je i u drugom dijelu koncerta uspješno preuzeo Gilmoura na gitari!
Waters je ovaj put odstupio vodeće vokale pojedinih skladbi drugog dijela i podijelio ih između Jona Carina, Kilminstera i sebe. Tako je Kilminster pjevao Breathe, Money, a Jon Carin Us And Them. Waters je zanimljivo za sebe izabrao Time i ostavio svoj standardni neponovljivi pečat vokalnim doprinosom na Brain Damage te pri završetku s Eclipse.
Kad smo već kod glavnih vokala, najveću krunu tijekom izvedbe ploče “Dark Side Of The Moon” u komadu A Great Gig In The Sky odnijela je Carol Kenyon. Ona je otpjevala u cijelosti, posve sama i bez trunke pomoći, izuzetno težak vokalni dio. Trenutak koji ti mora ući pod kožu. Htio ne htio. I kao uvijek trenutak zbog kojeg me ponekad strah pustiti “Dark Side Of The Moon”, toliko intenzivno ga doživljavam. I ovaj put su me prošli žmarci. Usput, Pink Floyd su 1994. na turneji trebali tri pjevačice koje su taj inače veličanstveni vokalni dio međusobno podijelile na tri dijela. Ovdje je sve besprijekorno majstorski obavila jedna jedina pjevačica. Definitivno jedan od vrhunaca koncerta!
Dva sata su prošla. Čekamo bis! Naravno povratak na početak koncerta i album “The Wall”. Već obavezni Another Brick In The Wall (pt. II) te “fileri” Vera i Bring The Boys Back Home, a onda pomalo nespretno izveden prijelaz na klavijaturama u početak skladbe koja je trebala donijeti još jedan od vrhunaca koncerta. Naravno, riječ je o Comfortably Numb. Pritom si je Waters dopustio još i grešku, kad je dopustio Snowyju Whiteu da na trenutak uskoči u solažu pri atmosferski uzvišenom kraju koji može dočarati samo ta skladba. To je upravo onaj dio skladbe od posljednje tri minute, koliko traje gitarska solaža! Već samo zbog tog dijela vrijedi doživjeti njezinu izvedbu uživo. Kilminster ju je otvorio s poštovanjem i majstorski slijedio stope Davida Gilmoura. A onda pred atmosferskim “crescendom” same solaže White uskače u nju. Bez ideje, s posve prosječnim izborom tonova predvidljivog krpanja koje je uništilo gradnju jedinstvene magije. Srećom je Kilminster u nastavku nekako opet popravio taj dojam. Hja, prilično nespretna stvar za kraj koncerta koji inače mora biti 100%. Ovdje je Gilmourov solo u usporedbi s Watersovim ipak ostao pobjednik! Slično vrijedi u toj usporedbi i za izvedbu Shine On You Crazy Diamond….
Inače, mogu reći da je Watersov koncert uvjerljiviji od Gilmourove posljednje turneje, već samo zato što smo dobili dvosatnu dozu glazbe Pink Floyda. Dok Gilmour može mirno spavati noću i bez brige koristiti ime Pink Floyd kad god mu se prohtije (zato si je na posljednjoj solo koncertnoj turneji mogao priuštiti i izvedbu cijele solo ploče “On An Island”), Waters vidljivo ulaže veći trud i garanje da uvjeri narod tko je bolji u izvedbi skladbi Pink Floyda.
Nažalost, od 1985. do danas sve se to pretvorilo u čistu farsu borbe dvaju pijetlova tko će bolje odsvirati Pink Floyd uživo. Obojica, Waters i Gilmour, nemarno izvlače novac iz ljudi, već samo zbog toga ponovno ujedinjenje obojice u Pink Floyd nije moguće. Dakle, ako želite u današnje vrijeme podoživjeti relevantnu aproksimaciju Pink Floyda sedamdesetih, morate obavezno posjetiti koncerte obojice. Gilmoura i Watersa. Već samo zbog izrazito različitih repertoara. A ipak. Ni solo Gilmour ni solo Waters ne mogu dati ono što mogu dati samo Pink Floyd u formaciji Gilmour/Waters/Mason/Wright. Nažalost, nikad ih nisam vidio s Watersom u sastavu, no ipak, ako gledaš samo Gilmoura uživo ili samo Watersa, vrijedi imati pred očima da to što gledaš nisu Pink Floyd. Ukratko. Waters bez Gilmoura, a vrijedi i obrnuto! Kad ideš na Watersa, nedostaje ti Gilmour, a kad ideš na Gilmoura, nedostaje ti Waters. Uvijek će biti tako, unatoč hvalospjevima koje donose dojmovi s koncerata obojice, osebujnoj scenskoj atrakciji i spektaklu koji stvara golemi stroj svjetlosnih i zvučnih efekata te novačenje glazbenika i tehničke ekipe koja ne poznaje greške. Novac može kupiti sve, dok duša ostaje nezasićena.
Dopustite da prekinem “žalopojku” u prethodnom odlomku: koncert Rogera Watersa, kako god okrećem činjenicu, nešto je što si apsolutno morate priuštiti. Barem jednom u životu. Čak i ako ste samo laik, lako vas očara stvarnost koja tijekom koncerta nudi na dodir što sve novac može kupiti i kakav koncertni spektakl takav novac može donijeti. Dojmovi koje doživiš na takvom koncertu snažnog nasljeđa drže te još dugo, dugo nakon njega. Bilo da si samo “znatiželjnik” ili vatreni obožavatelj Pink Floyda.
Setlista
1. In the Flesh
2. Mother
3. Set The Controls For The Heart Of The Sun
4. Shine On You Crazy Diamond (parts I. – V.)
5. Have A Cigar
6. Wish You Were Here
7. Southampton Dock
8. The Fletcher Memorial Home
9. Perfect Sense (pt. I. & pt. II.)
10. Leaving Beirut
11. Sheep
—15 min. pauza—
12. Speak To Me
13. Breathe
14. On The Run
15. Time
16. Great Gig In The Sky
17. Money
18. Us And Them
19. Any Colour You Like
20. Brain Damage
21. Eclipse
—bis—
22. The Happiest Days Of Our Lives
23. Another Brick In The Wall (pt. II)
24. Vera
25. Bring The Boys Back Home
26. Comfortably Numb
SASTAV:
Roger Waters – bas-gitara, vokal
Andy Fairweather Low – gitara
Snowy White – gitara
Dave Kilminster – gitara, vokal
Graham Broad – bubnjevi
Jon Carin – klavijature
Harry Waters – Hammond orgulje
Ian Ritchie – saksofon
Carol Kenyon – vokal, prateći vokal
Katie Kissoon – prateći vokal
PP Arnold – prateći vokal
