Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavačka kuća: EMI Records
Izdanje: 1981
Ocjena: 4.5/5
Njemački space rock prvaci Eloy imali su početkom 80-ih više nego dovoljno razloga za zadovoljstvo. Izvrsni “Colours” (1980) bio je album kojim su vrlo uspješno zakoračili u 80-e, a da za taj pothvat nisu morali radikalno mijenjati svoj prepoznatljiv zvuk, kao što je to bilo gotovo uobičajeno kod većine njihovih suvremenika. Izlaskom još ambicioznijeg albuma “Planets” Eloy su zasjenili golemu većinu svojih suvremenika, koji su nakon kraja 70-ih proživljavali prilično kritično razdoblje kad je riječ o eksperimentiranju, kompleksnosti i inovativnosti. Osim što su Eloy uspjeli upotrebom modernih klavijatura dodatno oplemeniti svoj prepoznatljiv zvuk, pjevač/gitarist i neprikosnoveni šef grupe Frank Bornemann uspio je oko sebe zadržati stabilnu postavu, nepromijenjenu od prethodnog albuma. Na “Planets” se cijelo vrijeme osjeća izuzetna kemija koja je funkcionirala u ovoj verziji grupe. Frank je pritom ne samo glazbom, nego i poezijom i dalje uspješno održavao svoje epske, znanstvenofantastične vizije.
“Planets” je prvi dio znanstvenofantastičnog koncepta podijeljenog na dva dijela, koji govori o višetisućljetnom međugalaktičkom ratu između naroda Ikareens, izvornih stanovnika planeta Salta, i njihovih demonskih neprijatelja. Sukob se, kako i dolikuje, odvija u dalekoj galaksiji, negdje izvan poznatog prostora i vremena. Moglo bi se reći da je riječ o još jednoj klasičnoj priči o dugotrajnom sukobu dobra i zla u kojem dobro na kraju, naravno, slavi pobjedu. To se otkriva u drugom, odnosno završnom dijelu koncepta, koji se nalazi na sljedećem, neraskidivo povezanom albumu “Time To Turn” (1982). Oba albuma povezuje konceptualna i zvukovna nit jer su Eloy isprva namjeravali “Planets” izdati kao dvostruki album, no zbog pritiska izdavačke kuće EMI i njezina grčevitog držanja za činjenicu da su dvostruki konceptualni albumi već godinama bili prilično nepopularni, na kraju su morali odustati od te za ono doba prilično ambiciozne ideje. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, oba su albuma sjajna i ubrajaju se među njihova najpopularnija izdanja, koja ni nakon cijele plejade proteklih godina ne prestaju oduševljavati svojom tajanstvenom futurističkom magijom. Prvi dio je u svakoj vrsti umjetnosti, bilo da je riječ o knjizi, filmu ili ploči, obično uvijek slađi, a isto vrijedi i za “Planets”, koji sve omiljene zvukovne elemente grupe i glazbenu tehnologiju tog vremena spaja u gotovo savršenoj harmoniji.
Zvukovnu sliku “Planets” obilježava prije svega široka upotreba (za ono doba) modernih sintesajzera te posredno stvaranje simfonijskih orkestralnih aranžmana, koji se brinu za ono ezoterično, rekao bih čak svemirsko ozračje. Orkestralni aranžmani u domeni Hannesa Folbertha dosegnuli su još bolji spektar nego dotad. Izmjenjivanje energičnih gitarskih rifova i povremenih dvoglasnih gitarskih harmonija između Franka i dodatnog gitarista Hannesa Arkone pak dokazuje da je ova grupa oduvijek znala i pošteno zagrijati atmosferu te svoj zvuk usmjeriti u tvrđe vode kad god je to bilo potrebno. Ne nedostaje ni gostujućih ženskih pratećih vokala. Mogao bih čak reći da su neke dionice s ovog albuma u mnogočemu utjecale na razvoj tzv. space metala, kakav je mnogo godina kasnije počeo stvarati Nizozemac Anthony A. Lucassen sa svojom grupom Ayreon i sporednim projektom Star One. Grupa koja u 70-ima nikad nije spadala među glavne inovatore u progresivnom rocku, niti je važila za bogzna koliko utjecajnu na druge izvođače, u 80-ima je postala jedan od ključnih nositelja modernizacije i sofisticiranja žanra, i to bez neželjenog unosa tadašnjih komercijalnih glazbenih trendova. Ozračje albuma cijelo je vrijeme nabijeno futurističkim duhom. Do tada su Eloy već bili prekaljeni mačci kad je riječ o uspješnom povezivanju glazbenih i lirskih koncepata u pripovijedanju znanstvenofantastičnih priča. Britanski bubnjar Jim McGillivray stvaranjem tekstova na svom materinjem jeziku ih je na tom području sigurno pomaknuo za jednu kvalitetnu klasu više, pa su Eloy tada imali sigurno najbolje tekstove od svih njemačkih rock grupa, osobito kad je riječ o pripovijedanju epskih (futurističkih) priča.
Kakva bi to bila znanstvenofantastična priča da ne sadrži i kraći uvod? “Introduction” krasi šarolika paleta sintesajzera koji isijavaju eteričnu atmosferu i pozivaju slušatelja na putovanje u daleku galaksiju, gdje se vodi vječna borba između dobra i zla. Hannes Folberth još je više proširio svoj arsenal sintesajzera te time i broj atmosferičnih zvučnih zavjesa. “On The Verge Of Darkening Lights” sadrži sve prepoznatljive Eloy elemente: atmosferične klavijature položene preko energičnih gitarskih rifova, brojnih bubnjarskih prijelaza i naravno “obogaćenog” Frankova vokala s naglaskom. Međudionice instrumentalnog karaktera, često ambijentalne prirode zahvaljujući širokim zvučnim kulisama klavijatura, lijepo se prelijevaju jedna u drugu. Majstorski, melankoličan prijelaz koji nastupa prije druge dionice izveden je izuzetno ukusno. Kad Folberth unutra uplete moćnu pasažu na moog sintesajzeru, ispreplećenu raščlanjenim i dinamičnim ritmom te energičnim gitarskim rifom, ozračje skladbe je na vrhuncu. Ona se izravno prelijeva u epski “Point Of No Return”, u kojem Eloy lukavo spajaju elemente onoga što bismo danas mogli nazvati progresivnim metalom u vlastitu, prepoznatljivu viziju space rocka. Instrumentalni izlazi u kojima se prelijevaju zvonki sintesajzeri i udarni rifovi te bubnjarski prijelazi briljantno su položeni i tako tvore izuzetno eterično ozračje. Melodičan refren je odličan i sadrži nevjerojatnu energiju. Frankov energičan vokalni izraz svemu tome dodaje još dodatnu energiju. Njegov njemački naglasak je, kao i uvijek kad je riječ o Eloy, stvar osobnog ukusa. Ja si bez njega ne bih mogao zamisliti njihovu glazbu. Ovom briljantnom skladbom Eloy se ponovno iskazuju kao pravi majstori epski usmjerenog space rocka.
Sljedeća skladba “Mysterious Monolith” više je nego očito lirsko posvećenje znanstvenofantastičnoj književnoj i filmskoj klasici Odiseja 2001. I ovdje se može diviti brojnim atmosferičnim zavjesama, profinjenim ritmičkim prijelazima i izuzetno lijepim gitarskim pasažama, spojenima u zaokruženu cjelinu. Folberthov svemirski solo na sintesajzerima u sredini je briljantan. Brojni izvrsni prijelazi kroz dodatno napeto stupnjevanje na basu, gitari i sintesajzerima (potonji, među ostalim, sadrže i odličan, izuzetno duhovit efekt) prave društvo poetično usmjerenom vokalu. Najbolji dio skladbe nastupa u završnoj, instrumentalnoj dionici, kad se redaju izvrsne pasaže na melodičnom Matziolovu basu s raznovrsnim zvučnim zavjesama u pozadini i međugitarskim pasažama. Još jedna od onih Eloy tvorevina koju obilježava izuzetna dinamika među pojedinim instrumentalistima i jedno od najboljih djela u njihovoj povijesti. Na epskoj poslastici “Queen Of The Night” Eloy su dosegnuli nove atmosferične razmjere kad je riječ o kombiniranju dramatičnih ženskih vokala, epskih orkestralnih aranžmana, udarnih ritmičkih prijelaza i energičnih gitarskih pasaža. Rezultat je još jedna odlična skladba epskih razmjera. Nakon razmjerno nedužnog i smirenog uvoda na klaviru i Frankova vokala, u kojem su vrlo dobro položeni i ukusni orkestralni aranžmani, slijedi izuzetno energičan, posve neočekivan preokret. Nakon moćnog prijelaza slijedi epska, gotovo prog metal dionica koja sadrži briljantnu kombinaciju orkestralnih aranžmana, energičnog gitarskog rifa i dramatičnog ženskog vokala. Potonji skladbi daju baš neku posebnu energiju. Oduvijek sam bio mišljenja da je unošenje strastvenih ženskih vokala ovoj grupi samo koristilo i da je u njihove skladbe unosilo izvrstan kontrast. U nastavku se još nekoliko puta izmjenjuju dramatični prijelazi, obogaćeni udarnim rifovima i ukusnim orkestralnim aranžmanima, samo što je ovaj put u glavnoj ulozi opet Frankov vokal. Završetak je pak tako reći posve klasicistički, kao da je riječ o skladbi klasične glazbe. Po mom mišljenju, još jedna Eloy klasika.
Magični instrumental “At The Gates Of Dawn” sadrži profinjene, međusobno prelijevajuće ambijentalne aranžmane u režiji uvijek odličnog Hannesa Folbertha, koji stvaraju uzbudljivo ezoterično ozračje. Eloy su uvijek znali na prikladan način koristiti ambijentalnu moć klavijatura i postići onu savršenu svemirsku atmosferu kakvu je uspjelo postići tek rijetkim space rock grupama. “Sphinx” je još jedna izvrsna skladba, koju prije svega krasi energična međusobna interakcija gitarskih pasaža i zvonkog zvuka sintesajzera. Frankov je vokal ovdje cijelo vrijeme rascijepljen negdje između tajanstvenosti i dramatičnosti. Ritmički prijelazi u domeni McGillivraya i basista Klausa-Petera Matziola ponovno su briljantni. Grupa je ionako oduvijek bila jaka na ritmičkom području. Prelijevanja između šarolikih zavjesa klavijatura teku kao navijena, što posredno stvara nevjerojatnu ezoteričnu magiju. Pasaže na klavijaturama ovdje su uopće jedne od najboljih u njihovoj povijesti. U završetku se još jednom ponavlja uvodni motiv, koji doživljava klimaks posebnim efektom. Završni trijumf prvog dijela ambicioznog koncepta predstavlja “Carried By The Cosmic Winds”, koji je još jedno od onih epskih i monumentalnih Eloy djela što dovoljno predanog slušatelja povuku za sobom do kraja neke nepoznate galaksije. Ova se skladba otvara efektom eksplozije, nakon čega sve zajedno nešto zakompliciraju razigrane teksture sintesajzera. Ovdje se u ulozi dodatnog klavijaturista razgovijetno čuje i doprinos gitarista Hannesa Arkone, koji se okušava na mini moogu. Frank je vokalno opet u svom poetičnom elementu. Neki zvukovi klavijatura mjestimice podsjećaju na zavijanje sirena. Vrlo su ukusno integrirani i dodatni ženski prateći vokali, koji tvore pozadinu odličnih instrumentalnih motiva. Na većini njih briljantno se prelijevaju zvukovi simfonijskih aranžmana klavijatura, melodičnog basa i duhovitih gitarskih ukrasa. Odličan završetak odličnog albuma.
“Planets” bi sasvim opravdano mogao zaslužiti status remek-djela, osobito s obzirom na većinu ostalih prog rock albuma koji su izašli u to vrijeme i čiji je zvuk imao više zajedničkog s popom nego s uobičajenom visokoeksperimentalnom glazbom kakvu su te grupe stvarale u 70-ima. “Planets” bez sumnje spada među šačicu onih bisera koji su spašavali čast žanra, koji je, uz iznimku neo proga u nastajanju i još nekoliko manje poznatih, obično vrlo opskurnih grupa, bio u teškoj krizi. “Planets” je bio jedan od rijetkih blistavih dragulja u sumraku u kojem se tada nalazio progresivni rock. Nedvojbeno je riječ o jednom od njihovih najboljih albuma, usporedivom i s onima koje su Eloy izdali u svom najboljem razdoblju. Tko god iz zaprašenih arhiva naiđe na ovaj space rock biser, tijekom slušanja, uz usputan susret s tajanstvenim monolitom, zasigurno će biti ponesen kozmičkim vjetrovima do najudaljenije galaksije i planeta Salta, gdje će se suočiti s vječnim međugalaktičkim sukobom nebeskih bića i palih demona.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Hannes Arkona – gitara, klavijature
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, prateći vokal
Hannes Folberth – klavijature
Jim McGillivray – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Introduction (1:58)
2. On The Verge Of Darkening Lights (5:37)
3. Point Of No Return (5:45)
4. Mysterious Monolith (7:40)
5. Queen Of The Night (5:22)
6. At The Gates Of Dawn (4:17)
7. Sphinx (6:50)
8. Carried By Cosmic Winds (4:32)
Trajanje albuma: 42:01
Bonus skladba na reizdanju (2005):
9. On The Verge Of Darkening Lights (live 1983) (4:09)
