Plays the Orchestral Jethro Tull
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Anderson, Ian
Izdavač: Zyx Music
Izdanje: 2005
Trajanje: 102:32
Ocjena: 4/5
Ian Anderson, legendarni flautistički gromovnik koji stoji na jednoj nozi, nakon poprilično nepotrebnog komercijalnog projekta »The Jethro Tull Christmas Album« (2003) manje-više je zaključio priču s Jethro Tull u ulozi aktivnog studijskog benda, dok mu je samostalni album »Rupi’s Dance«, koji je izašao iste godine, donio podosta bonus bodova u ulozi samostalnog izvođača. Granica između Jethro Tull i njegove solo karijere oduvijek je bila iznimno tanka i često prijeđena, a samostalne skladbe često je izvodio i na koncertima Jethro Tull i obrnuto.
Zato nije neko iznenađenje da je jednog lijepog dana odlučio u sklopu solo turneje, uz pomoć Frankfurtskog filharmonijskog orkestra pod dirigentskom palicom Johna O’Hare, budućeg Tull klavijaturista i harmonikaša, izvoditi samostalna ostvarenja i brojne omiljene Jethro Tull klasike. Svestranom O’Hari, koji je bdio nad njemačkim orkestrom, društvo u liku Ianova pratećeg benda pravili su basist David Goodier, još jedan budući član Tulla, te Ianov sin, bubnjar James Duncan, koji zbog medijskih razloga ne želi koristiti očevo prezime. Glavni faktor razlike između Jethro Tull i njegovih samostalnih ostvarenja oduvijek je bila odsutnost legendarnog gitarista Martina Barrea, kojeg je zamijenio mladi bavarski gitarski biser Florian Opahle.
Ian je u sklopu samostalne turneje s O’Harom i orkestrom između 2004. i 2006. prokrstario većinu Europe i SAD-a. Konačni proizvod te suradnje bio je dvostruki koncertni album »Plays the Orchestral Jethro Tull«, koji sadrži za orkestar prearanžirane dugogodišnje Tull favorite te Ianove solo klasike, koji u novim ruhima ispadaju krajnje privlačno i uz pomoć raskošnih simfonijskih aranžmana ni u čemu ne gube na rockerskoj udarnosti. Opahle je naime iznimno gitarist i više nego dostojna ‘zamjena’ za Barrea, dok su ‘stari mačkovi’ pod Ianovom palicom, očekivano, nenadmašni. Ianov vokal u ovoj fazi karijere, kad se legendarni glazbenik približavao svojoj šezdesetoj, već je pokazivao poprilično tragova istrošenosti, ali još uvijek ne u mjeri da bi to postalo previše očito.
Te je večeri multiinstrumentalist Ian svirao svoje tradicionalne instrumente, to jest flautu, bambusovu flautu i akustičnu gitaru. Pojedine aranžmane za orkestar u suradnji s Ianom doprinijeli su O’Hara, Elizabeth Purnell te dugogodišnji, sada već davno bivši Tull klavijaturist Andrew Giddings, dok je »Bouree« prearanžiran prema predlošku orkestra pod dirigentskom palicom Davida (danas Deea) Palmera, još jednog bivšeg Tull klavijaturista.
Prvi disk začinjen je prearanžiranim verzijama standarda koji potječu s Ianovih solo albuma »Rupi’s Dance«, »The Secret Language of Birds« (2000) i »Divinities: Twelve Dances of God« (1995), među kojima posebno dobro ispadaju uvodni »Eurology«, »In The Grip Of A Stronger Stuff« i »Boris Dancing«, instrumentalna parodija na pokojnog ruskog predsjednika i profesionalnog pijanca Borisa Jeljcina. Tull klasici, među kojima se nalazi i nekoliko lijepih iznenađenja poput »Up The Pool«, »Wond’ring Aloud« i »Cheap Day Return«, u orkestralnoj režiji dobivaju posve nove zvučne boje, i to na pozitivan način. Najave pojedinih izvedbi po tradiciji su začinjene Ianovim humorističnim pristupom, koji cijelo vrijeme pomaže u stvaranju pozitivne i razigrane atmosfere.
Drugi disk, uz izuzetak standarda s »The Jethro Tull Christmas Album« »Pavane« i »God Rest Ye Merry Gentlemen«, sadrži četiri izvrsno simfonijski prearanžirana Tull evergreena predvođena pristojnim verzijama »Aqualung« i »My God«, fenomenalnom verzijom »Budapest«, koju Ian otpjeva s posebnim žarom, te obveznim završetkom u liku »Locomotive Breath«, koji u simfonijskom ruhu ni u čemu ne gubi na uobičajenoj i očekivanoj tvrdoj rockerskoj oštrini.
Ian uz pomoć svojeg sina, triju novih prijatelja i frankfurtskog orkestra pruža još jedan rječit dokaz da su se Jethro Tull klasici oduvijek odlično stapali s orkestralnim aranžmanima, što nije nikakvo iznenađenje, jer su njihovi korijeni uz blues rock, folk i jazz izvirali i iz klasične glazbe. Cijelo se vrijeme snimke može čuti da je Ian više nego uživao u ovom orkestralnom projektu, koji je prvenstveno namijenjen dugogodišnjim sljedbenicima, jer unatoč neospornoj kvaliteti i superiornoj tehničkoj izvedbi pod palicom Ianova zaštitnog odrskog karizme još dalje nije riječ o nezaobilaznom izdanju koje bi nužno trebalo ponijeti sa sobom na samotni otok. »Plays the Orchestral Jethro Tull«, koji je snimljen 8. prosinca 2004. u njemačkom gradu Mannheim, izašao je i u obliku DVD-a.
Postava
Ian Anderson – flauta, bambusova flauta, akustična gitara, vokal
James Duncan – bubnjevi, udaraljke
David Goodier – bas gitara, glockenspiel
John O’Hara – klavijature, harmonika
Florian Opahle – električna i akustična gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Kathrin Troester – flauta
Sibylle Wähnert – fagot
Astrid Cienia – oboa
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
CD1:
1. Eurology
2. Calliandra Shade (The Cappuccino Song)
3. Skating Away on the Thin Ice of the New Day
4. Up the Pool
5. We Five Kings
6. Life Is a Long Song
7. In the Grip of Stronger Stuff
8. Wond’ring Aloud
9. Griminelli’s Lament
10. Cheap Day Return
11. Mother Goose
12. Bourée
13. Boris Dancing
14. Living in the Past
CD2:
1. Pavane
2. Aqualung
3. God Rest Ye Merry Gentlemen
4. My God
5. Budapest
6. Locomotive Breath