Izvođač: Keane
Izdavač: Island Records
Izlazak: 04.05.2012
Trajanje: 45:08
Ocjena: 2.9/5
Jesi li poželio nakon dugo vremena čuti nešto glazbeno lakše, a opet kvalitetno napravljeno? Ostavi sa strane eksperimentalije i glazbene delicije koje ti svakodnevno serviraju ostali odlični članovi RockLine ekipe, a za uvod u ovaj neopterećeni sat s grupom Keane pročitaj retke ispod o njihovoj novoj ploči.
Grupu Keane u Sloveniji poznajemo prije svega po radijskom hitu s njihova prvijenca ‘Hopes and Fears’, skladbi Everybody’s Changing. U Velikoj Britaniji pak grupa žanje malo veći uspjeh. Upravo recenzirani uradak već je njihov peti album zaredom koji je zauzeo prvo mjesto na britanskoj glazbenoj ljestvici. Zaboravi na Coldplaye ili U2, a kamoli na alternativnije Radiohead, od ”ta-trenutak-aktualnih-i-prisutnih” grupa Keane drže primat. Ispred njih su samo još glazbene veličine tipa ABBA, Led Zeppelin i The Beatles. Ako malo bolje poznajemo britansku glazbenu scenu odnosno industriju, ta činjenica nas niti ne iznenađuje previše. Za (takav) uspjeh moraš biti prije svega vrlo britanski, odnosno preciznije engleski, i nigdje ne smiješ previše odstupati od tradicionalnih uzoraka. I upravo to su Keane. Oni su mekša grana eminentne i raznovrsne palete omiljenih britanskih glazbenika; navedimo samo najočitije uzore i utjecaje: U2, Nick Drake, Blur, Oasis, David Bowie, The Beatles, Radiohead, Pet Shop Boys, Queen, itd. Pretjerana nacionalna klišejiziranost može se i osvetiti. Treba nam samo pogled preko bare. Tamo su Keane bez spomena vrijednog uspjeha, kao i prije njih Robbie Williams, The Stone Roses, The Smiths, pa Oasis i Blur, do neke mjere i Queen itd. Priča se očito ponavlja. Ostavimo sada po strani brojke i (glazbeno) nevažna ”prepucavanja” o megalomanstvu i uspjesima te se udubimo u ploču Strangeland (koja će nam možda ipak pokazati neke paralele s klasičnim britanskim zvučnim krajolicima).
Keane su nastali 1997. na jugoistočnoj obali britanskog otoka. Glava, srce i motor ekipe je multiinstrumentalist Tim Rice-Oxley, koji je i većinski autor skladbi i tekstova (nekoliko mjeseci nakon osnivanja Keanea, vokal Coldplaya Chris Martin ponudio mu je ulogu klavijaturista u vlastitoj grupi, no on ju je zbog svog sastava odbio). Grupu čine još i pjevač anđeoski bogata glasa Tom Chaplin, bubnjar Richard Hughes te basist i gitarist Jesse Quin. Za razliku od većine (pop-)rock grupa, koje kao glavni instrument koriste gitaru, glazba sastava Keane počiva prije svega na klavijaturama. Do danas su izdali četiri studijska albuma, dva live albuma te još nekoliko mini ploča. Dio su opsežne i raznovrsne britanske glazbene sredine. Unatoč tomu što nisu umjetno stvoren bend, cijelo se vrijeme snažno poigravaju komercijalno-tržišnim prijemima. Zasad još ostaju na sigurnoj, artističkoj strani. Pri prvom slušanju neizbježna je usporedba s Coldplayem. Obojica glazbu grade na dopadljivim melodijama, samo što su ovi drugi još puno inovativniji i često mnogo ambicioznije pristupaju stvaranju glazbe (Brian Eno, eksperimentalne reference, svjetski duh -> pogled s otoka,…). I upravo to nedostaje Keaneu na ploči ‘Strangeland’. Riječ je o odličnim pojedincima, s prvorazrednim tehničkim kvalitetama, koji se neprestano zatvaraju u udobnu zonu stereotipnih sredinskih pjesmica. Ponekad čovjek dobije osjećaj da žele nastupiti na Euroviziji (današnjih razmjera). Potencijala imaju, ali za upis u povijest morat će promijeniti pristup. ‘Strangeland’ je korektan i koherentan proizvod, ali monoton, bez iznenađenja (premalo valovanja, energije -> ravna crta) i daleko od ikakvog vrhunca. Nudi već stotinu puta prežvakane glazbene modele i mlake autorske ideje. Riječ je (uglavnom) o slatkastoj glazbi ”bez jaja”. Glazbi koja je prikladna za recepcije javnih i zdravstvenih ustanova i tinejdžere koji misle da imaju sedamdeset godina. Glazbi koja te ne opterećuje i na nekoj razini odmara uši. Naravno, i to je s vremena na vrijeme poželjno i to je ujedno prvi poziv na čitanje i kasnije slušanje ploče, ali Keane si svakako žele više od samo toga. Po radijima se ionako vrti previše ”radio-friendly’ glazbe, tj. glazbe za pozadinu. Neumjesne, neizražajne, ”bez žmaha”. Strukture skladbi previše su predvidljive i prečesto se zavlače u klišejizirane odnose. To ne znači da je sve loše. Album ima odlične (sentimentalne) trenutke, mnoga je skladba tekstualno snažna i u sebi nosi nekakvog duha odnosno emociju. I klavijature su na nekim mjestima maštovite, ali gledano u cjelini, nema nikakve pozitivne agresije, nikakvih radikalnih glazbenih rezova u tu lijepu, kvazi-bajkovitu cjelinu. Grupa je u odnosu na prethodne albume ipak napravila korak naprijed, za što treba zahvaliti prije svega producentu Danu Grech-Margueratu, koji je unatoč mladosti surađivao sa samom kremom britanske i svjetske popularne alternativne glazbene scene (Radiohead, Moby, The Kooks, Lana Del Rey, Hurts, The Vaccines (na temelju rada na njihovu prvijencu izabran je i za producenta ploče ‘Strangeland’)). Album je za razliku od prethodnika puno dinamičniji i raznovrsniji, a posebno ga krasi konceptualna zamišljenost. Album će se svidjeti prije svega obožavateljima sastava Keane, dok si njime novih simpatija neće previše stvoriti. Ploča zvuči kao svojevrsni spomen na prijašnje (ljubavne) veze.
Na albumu se nalazi dvanaest skladbi, a u bonus odnosno deluxe verziji priložene su još četiri. Otvarajuća You Are Young lagana je, topla, tečna i vrlo slušljiva skladba s obveznim ”ooooo” pjevušenjem. Dobivamo osjećaj da su klavijature posuđene iz neke od skladbi grupe Coldplay, a za vokalom se vrti dobar imitator Bona. Ipak, skladba je značenjski snažna i spretno napisana. Riječ je o svojevrsnoj odi mladosti. Mladost je dar, iskoristimo je i iskusimo u najvećoj mogućoj mjeri. Mlad čovjek ima još cijeli život pred sobom, zato ga neki trenutačni problemi ne smiju zaustaviti na životnom putu. Carpe Diem i bez straha. Prvi singl i druga skladba s albuma, nazvana Silenced By The Night, nastavlja s mekoćom uvodne skladbe i poticajnim, dinamičnim krajolikom koji bismo bez problema pripisali nekom pop sastavu. Skladba je izgrađena na ponavljajućim klavirskim sekvencama. Pjesma sadrži zanimljive, trenutačno trapave metafore koje ipak djeluju simpatično (”If I am a river, you are the ocean”). Govori o paru koji ponovno uspostavlja svoj partnerski odnos, vlastiti svijet. Partnerska rehabilitacija. Problem u vezi bit će rješiv samo ako oboje za to rade. Povjerenje nije problem, kemija jednostavno jest. Vrhunac skladbe događa se u prekrasnom ”echo” prijelazu, kad se skladba otvori i priča razjasni; rješenje je blizu: ”Cause baby, I’m not scared of this world when you’re here…”. Treća skladba, Disconnected, snažno je povezana sa sljedećom, Watch How You Go, i djeluje kao značenjski prethodnik. Muzikalno razigrana skladba (s nekoliko izvanrednih dionica pred kraj skladbe), koja se ipak drži ustaljenih ritmova. Na trenutke čovjek dobije osjećaj kao da se već treći put vrti ista skladba. Značenjski se autor teksta ponovno dotiče tematike partnerstva. Ovaj put riječ je o početku kraja. Hladan vjetar zapuhao je u vezu, (ljubavna) veza bliži se posljednjem satu. Skladba problematizira i bavi se značenjem povjerenja i gubitka. Konačno se ta priča razrješava u sljedećoj skladbi, elegiji s klasičnim klavirskim uvodom, Watch How You Go. Par se razilazi, ali jedno drugome žele samo dobro. Moto: sjećanja izblijede, trenuci i osjećaji ipak ostaju.
Sovereign Light Café hvata se u koštac s vezom između prošlosti i sadašnjosti. Nostalgična zvučna slika odlično se stapa sa životnim i mudrim tekstom (npr: ”But you’ve got nothing to hide, / you come to change who you really are / You can get a big house and a faster car / You can run away boy but you won’t go far”). Skladba je izrazito emotivna i ima posebnu ulogu u povijesti benda. Vraća ih na njihove početke s grupom, a uz to opjevava i mladenačke ljubavi. Sve to njima predstavlja jugoistočna engleska obala, posebno gradić Bexhill-on-Sea i tamošnji kafić Sovereign Light Café. Skladba lokalnog kolorita, koja je ponajprije pogled nekoga tko se želi vratiti u stara vremena sa svojom dragom / dragim/ima odnosno ih barem na nekoj razini ponovno dozvati i s novim životnim iskustvima ponoviti. Najbolja skladba albuma. Slijedi je živahna, poskočna On The Road, koja svojom glazbenom dinamikom snažno odstupa od većine skladbi na albumu. Pjesma ”tvrdi” da smo ljudi u životu suputnici, htjeli mi to ili ne, pa međuljudska pomoć samo olakšava taj zajednički put. Sljedeća, melodramatična The Starting Line, nadovezuje se na prethodnu skladbu. Prenosi se na osobnu razinu te se bavi pomoći u nevolji i tendencijom ljubavnih ciklusa (”Some find it easy / Some will never know / You think you’ve done your journey / Then you stumble and find that there’s such / a long way to go”). Odnosi među ljudima složena su stvar. Čak i ako su neke stvari koje bole, treba ih svladati i pomoći jedni drugima (”Forget the ghosts that make you old before your time…”). Skladbu glazbeno određuju zvončasti ”inserti” i opuštena klavirska pratnja. Sljedeću, Black Rain, određuje pulsirajući, organski plesni beat u pozadini i melankolična atmosfera. Skladba je smirena, tiha, na trenutke već jeziva. Pjesma hvata osjećaje praznine, usamljenosti, depresije (”If you’ve got love / You better hope that that’s enough”).
Neon River ima početak kojeg se ne bi sramio ni M83. Neonski-svemirski-odjekujući efekti prožimaju skladbu, koja inače govori o vječnoj priči o različitim vrijednostima i pristupima načinu življenja i smislu života (skladba: djevojka želi osvojiti svijet, a dečka uspjesi, karijera i draž života u tom smjeru ne zanimaju). Day Will Come pjesma je koja te ponese. Izraziti bubnjevi skladbu odlično tempiraju i daju joj dinamičnu sliku. Pjesma je puna zanosa i ulijeva nadu. Nakon teških trenutaka u životu uvijek dođu bolji, svjetliji (kao što poslije kiše uvijek zasja sunce). U toj se maniri nastavlja i pretposljednja skladba s albuma, In Your Own Time (prepuštanje trenutku, stvari će se s vremenom posložiti). Skladba ima zanimljivu strukturu i po tome odstupa od ostalih skladbi. I Chaplinov bogat vokal s naglim mijenjanjem visina i brzina dolazi do izražaja, posebno tijekom refrena. Izniman vokalni potencijal. Zvučna slika me maštovito podsjeti na pjev sirena. Morski dašak prema kraju albuma sve se više osjeća. U posljednjoj skladbi albuma pak totalno dolazi do izražaja, već u naslovu: Sea Fog. Akustična i osjećajna balada koja fatalistički govori o prepuštanju toku života, a s druge strane potiče i neku zdravu životnu znatiželju. Chaplin nam uz pomoć zbora dočarava teško odredive osjećaje koji u sebi nose i depresivne i smirujuće te radosne nijanse života. Završetak koji se uklapa u album, ali nikakvo iznenađenje.
Jesmo li možda malo bliže odgovoru zašto je gornji album tipično britanski, a izvođač engleske krvi? Svakako. Sivi, depresivni i melankolični tonovi prožimaju cijeli album, što je tipično za englesku glazbenu baštinu. Posvuda (prije svega u tekstovima) mogu se uočiti klimatske prispodobe, more se ”njuši” na svakom drugom koraku. Pjesme su snažno lokalno obojene i čak se vežu uz stvarna engleska mjesta. Čak se može osjetiti i tračak engleskog humora. Nostalgija i baština jedno su od vodilja albuma, što je danas jedna od glavnih značajki nekadašnjeg britanskog monumentalnog imperija (iako je riječ o različitim razinama – osobno:političko – ni to se barem na strukturnoj i genealoškoj razini ne može previdjeti). Skladbe su uglavnom klasično strukturirane i napajaju se na bogatoj baštini raznih britanskih rock matadora.
Keane su albumom ‘Strangeland’ još učvrstili svoju prisutnost na britanskom tržištu, ali za nešto više morat će promijeniti filozofiju stvaranja odnosno barem pristup. Već sam u uvodnom sastavku rekao da su to glazbenici koji su sposobni za veće iskorake. Nažalost, zasad to ne naznačuju i ni ubuduće mislim da će se držati provjerenih nota djelovanja. No nije sve tako loše: tu i tamo ”zapasu” i lakšu pop glazbu koja te ne opterećuje i ostavlja ti prostora da uz glazbu radiš još nešto drugo, bilo da je riječ o svakodnevnim ili poslovnim obvezama. Nešto što ispunjava prazninu. Nažalost, album ne privlači toliko da bi mu se ljudi zaista posvetili i u njemu otkrili nešto dragocjeno (što nedvojbeno posjeduje). Možda će upravo ovaj zapis spomenuto promijeniti, iako nipošto ne očekuj glazbeno ili čak životno prosvjetljenje.
29. listopada u Hali Tivoli najavljuje se koncert grupe Keane – Val 202 će povodom 40. obljetnice pripremiti poseban program. Više informacija ovdje.
Postava
Tom Chaplin – vokal, akustična gitara
Tim Rice-Oxley – klavir, sintisajzer, prateći vokali
Richard Hughes – bubnjevi, perkusije, prateći vokali
Jesse Quin – bas, električna gitara, prateći vokali
Produkcija
Dan Grech-Marguerat
Popis skladbi
1. You Are Young
2. Silenced By The Night
3. Disconnected
4. Watch How You Go
5. Sovereign Light Café6. On The Road
7. The Starting Line
8. Black Rain
9. Neon River
10. Day Will Come
11. In Your Own Time
12. Sea Fog
