Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Racket Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 115:49
Ocjena: 4.5/5
»Popular Music« je dvostruki koncertni album koji su legendarni britanski art rock prvaci Marillion snimili tijekom fanovske koncertne konvencije, kad je 2005. održan drugi, tzv. ‘Marillion vikend’. Taj svečani događaj s vremenom je postao dio godišnje Marillion tradicije, a na njegovu kraju u pravilu izlazi i ‘spomen’ koncertni dokument. Glavna posebnost deset skladbi s popisa izvedbi te večeri bila je u tome što su ih putem posebnog glasovanja odabrali sami fanovi. To znači da se na »Popular Music« nalazi nekoliko vrlo dobrodošlih, ali i prilično neobičnih glazbenih izbora, što osobito vrijedi za neke klasike iz Fisheva razdoblja, koje današnji Marillion ne izvode baš često, pa ih je nakon dugo vremena lijepo ponovno čuti na koncertnom repertoaru, iako se Steve ‘gospodin H’ Hogarth pjevački oduvijek puno ugodnije osjeća na onim stvarima nastalima nakon 1989.
Već nekonvencionalni uvod s »A Few Words From the Dead«, završnom skladbom s albuma »Radiation« (1998), priličano je iznenađenje. Ta dulja, slušateljski prilično zahtjevna ambijentalna epopeja sa space rock elementima sadrži još više Kellyjevih elektroničkih efekata nego originalna verzija, dok gospodin H između kompleksnih ritmičkih ukrasa te čas suptilnih, čas bijesnih Rotheryjevih gitarskih provala izdašno improvizira svojim emocionalno izuzetno uživljenim pjevačkim nastupom.
»Dry Land«, klasik s albuma »Holidays In Eden« (1991), kojim nakratko zaplove u, recimo, poprockerskije vode, odsviran je za spoznaju sporijim ritmom u usporedbi sa studijskim originalom, dok mu se u svim ostalim elementima potpuno dosljedno drži. U trenutku kad dođe vrijeme za Rotheryjev ‘plačući’ gitarski solo, atmosfera u dvorani eksplodira od oduševljenja. Takvih trenutaka na »Popular Music« ima mnogo i oni na svoj način pridonose odličnom scenskom raspoloženju kultnog kvinteta.
I koncertno tako zahtjevna i strukturno kompleksna tvorevina kao što je epski klasik »When I Meet God« s albuma »Anoraknophobia« (2001) te je večeri ispala izvrsno i što je moguće vjernija izvorniku, a bend je uz izvanrednu podršku strastvenih fanova uživao u svakoj sekundi. Za gospodina H najveći izazov te večeri, očekivano, bile su izvedbe Marillion klasika iz Fisheva razdoblja, koji unatoč Hogarthovu izvrsnom vokalnom talentu više nikad neće zvučati isto bez karizmatičnog škotskog velikana. Te večeri morao ih je izvesti čak pet. Zanimljivo je da među njima nije bilo »Kayleigh« i »Lavender«, zapravo nijedne skladbe s albuma »Misplaced Childhood« (1985), nego su prevladavali klasici s albuma »Clutching At Straws« (1987), počevši s »White Russian«. Ona, očekivano, ne sadrži toliku vokalnu melodramatiku kakvu je svojedobno osiguravao Fish, no i H-ova vokalna interpretacija na svoj je način dovoljno pristojna i zanimljiva da unese nešto novo.
»Estonia«, namijenjena prije svega estonskim fanovima, osobito onima koji se sjećaju tragične nesreće istoimenog broda, jedan je od onih klasika iz H-ova razdoblja koje izvode gotovo na svakom koncertu od 1997. naovamo, pa njezina izvedba nije neko posebno iznenađenje. Ipak, riječ je o ambijentalno visokokvalitetnom evergreenu koji je uvijek lijepo čuti uživo. Nostalgična trilogija s albuma »Holidays In Eden« – »This Town«, »The Rakes Pogress« i »100 Nights« – predstavlja jedan od najintenzivnijih trenutaka na »Popular Music«, gdje se uz perfekcionističku izvedbu spomenutog trojca jasno osjeti kako je bend uživao u svakoj sekundi. Uvijek potresnu evergreen baladu s albuma »Clutching At Straws«, »Sugar Mice«, gospodin H na svoj jedinstveni pjevački način izvodi posve suvereno. Zbog njezine melankolične prirode još uvijek je pjeva puno lakše i uvjerljivije nego, primjerice, neki »Incommunicado«, gdje je potpuno nemoguće uhvatiti karizmu i pripovjedački žar škotskog ‘pivskog kompića’.
Drugi disk otvara se sjajnom izvedbom power balade »Berlin« s albuma »Seasons End« (1989), koja je pri nastanku bila posvećena tadašnjem padu berlinskog zida i nečovječnom granicom razdijeljenim stanovnicima njemačke prijestolnice. Novi veliki pjevački izazov za H-a predstavlja sljedeći trojac skladbi iz Fisheve ere. »Warm Wet Circles« i »That Time Of The Night«, još dva klasika s albuma »Clutching At Straws«, očekivano otpjeva s bitno manjim stupnjem introspektivnosti i žara od svog slavnog pjevačkog prethodnika, ali mu zato ne manjka uvjerljive emocionalne osjetljivosti. Publika zdušno sudjeluje u refrenima i u sveopćoj intimnoj atmosferi očekivano je koliko god može glasna. Pritom nije potrebno posebno spominjati da H-ovim instrumentalnim kolegama uspijeva stvoriti točno istu ambijentalnu magiju koja je resila studijske izvornike prije spomenutih Marillion standarda.
Prizivanje romantične neoprogresivnorockerske prošlosti Fisheve ere nastavlja se uvjerljivom izvedbom klasika »Script For A Jester’s Tear« s istoimene majstorije, odnosno s njihova kultnog studijskog prvijenca koji je izašao 1983. Tu H, koji se uopće ne trudi zvučati kao Fisheva kopija, nego sve interpretira na posve svoj način, pri pjevanju pojedinih stihova ima aktivnu pomoć publike. Hogarth je dobro svjestan da je u ovom slučaju riječ o neo prog rock klasicima koji će zauvijek pripadati njegovu pjevačkom prethodniku, ali s tehničke, ako već ne s emocionalne strane, ipak posve suvereno obavlja svoju misiju.
Cjelokupna izvedba super epa »This Strange Engine« s istoimenog studijskog klasika iz 1997., koji su s originalnih petnaest minuta aktivnog trajanja razvukli na dvadeset i dvije minute, čisti je balzam za uši. Ta vrlo zahtjevna i kompleksna tvorevina, koja traži stopostotnu pozornost i potpunu koheziju među svim članovima benda, ponovno dočarava jedan od boljih trenutaka cijele večeri. Za pobjednički završetak na izvanredan način izvode još i ultramelankolični ep »The Space…« s albuma »Seasons End«, njihov ekvivalent Queen klasika »The Show Must Go On« (zapravo je taj Marillion evergreen nastao dvije godine prije, ali ih spaja gotovo identičan središnji motiv). Potonju H doduše izvodi u za spoznaju nižem vokalnom registru nego na izvorniku, no to je tek minimalan, jedva primjetan ‘nedostatak’.
»Popular Music« je dvostruka koncertna poslastica, namijenjena prije svega dugogodišnjim ljubiteljima svih poglavlja iz uzbudljive karijere ‘najbolje čuvane britanske glazbene tajne’. Bolji popis koncertnih izvedbi bilo bi vrlo teško zamisliti, jer se na njemu nalazi većina najboljih poglavlja iz njihove šarolike karijere. Možda je pomalo iznenađujuće samo to što te večeri nisu izveli nijednu stvar s tada aktualne studijske majstorije »Marbles« (2004) ni s vječnog klasika »Brave« (1994), na kojima se nalaze određeni standardi što danas ne smiju nedostajati na nijednom poštenom popisu Marillion koncertnih izvedbi.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas gitara
Mark Kelly – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi
Produkcija
Marillion
Popis skladbi
CD1 (57:28)
1. A Few Words For The Dead (9:40)
2. Dry Land (4:58)
3. When I Meet God (10:14)
4. White Russian (6:17)
5. Estonia (7:51)
6. This Town (3:48)
7. The Rakes Progress (2:43)
8. 100 Nights (5:14)
9. Sugar Mice (6:40)
CD2 (58:21)
1. Berlin (8:40)
2. Warm Wet Circles (4:18)
3. That Time Of The Night (5:58)
4. Script For A Jester’s Tear (9:59)
5. This Strange Engine (22:13)
6. The Space (7:13)
