Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Running Wild
Izdavač: Noise Records
Izlazak: 1988
Ocjena: 4.5/5
“Port Royal” je definitivno učvrstio stilske i lirsko-konceptualne standarde kultne klasične metal grupe, koja je oduvijek oduševljavala političkom nekorektnošću, piratsko-buntovničkim stavom i neukrotivom karizmom poglavice, pjevača i gitarista Rock’n Rolfa. Nakon što su na “Under Jolly Roger” (1987) postavili temelje onome što su tadašnji kritičari popularno nazvali pirate metalom, Running Wild su na “Port Royal” sve skupa prebacili u još višu brzinu i stvorili jednu od klasika njemačkog melodičnog metala.
Running Wild su oduvijek spadali među one metal sastave koji su imali problema s bubnjarima, pa nije iznenađenje da je odmah nakon završetka snimanja “Port Royal” Stefana Schwarzmanna (kasnije se vratio za album “Pile of Skulls” (1992)) za bubnjarskim stolcem zamijenio Ian Finlay. Kasniji bubnjar Accepta i Helloweena Schwarzmann je u tandemu s basistom Jensom Beckerom (kasnije Grave Digger) činio jednu od najboljih ritam sekcija u tadašnjem teutonskom metalu, dok su oba gitarista, dakle kapetan Rolf i Majk Moti, tercnim harmonijama i nazubljenim rifovima skrbila prije svega za epiku i dramatiku. Rolf tehnički kao pjevač nikad nije bio ni od kakve vajde, ali je zato posjedovao izuzetnu karizmu i unikatnu boju glasa, koja se potpuno slagala s likom ljutitog i svim morskim vodama oprana piratskog kapetana, što je Running Wild već izdaleka odvajalo od njihovih metal suvremenika. Tekstovi na “Port Royal” pršte od raznovrsnih povijesnih i društveno osviještenih tema, što će na kasnijim albumima Running Wild postati ustaljena praksa. Ako uživaš u gutanju književnih klasika i knjiga o gusarstvu, lovu na vještice, konkvistadorima, sjevernoameričkim domorocima i epskim povijesnim bitkama, onda je ovo pravi album za tebe. Sve je to začinjeno i beskompromisnim satiriziranjem svakojakih klerofašističkih institucija prema kojima je gospodin Kasparek uvijek osjećao snažnu alergiju, a što ga je dodatno učinilo jednim od najvećih junaka teutonskog metala.
Kapetan Rolf i njegova posada jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri nazvali su po legendarnom jamajčanskom lučkom gradu, koji je 1692. teško pogodio razoran potres. Port Royal su osnovali engleski i nizozemski gusari kao uporište za napadanje omraženih španjolskih kraljevskih brodova, za što su imali dozvolu svog monarha. Kasnije je postao leglo nebrojenog gusarstva, sumnjivih točionica s grogom i rumom te prostitucije, ali s druge strane i za tadašnje vrijeme nečuvenog liberalizma. Grad se nakon kobnog potresa, koji su neke bogobojazne duše izvana doživljavale kao ‘božju kaznu’, nikad više nije oporavio, a ubrzo nakon konačnog propasti kao jamajčanska prijestolnica procvao je Kingston.
“Port Royal” se otvara naslovnom skladbom, omiljenom klasikom, koja je konceptualno povezana s duhovitim uvodom, kad se slučajni slušatelj nađe usred piratske beznice, nakon čega dinamični gitarski rifovi i bubnjarska stampeda ustupe mjesto poštenoj razjarenom Rolfovu vokalu. Glavni čar ovog evergreena krije se u epskom refrenu, ukrašenom pratećim vokalima, koji izbija na vidjelo u ritmički idealno tempiranim trenucima. Glavna poruka krije se u završnom stihu, da buntovni ‘duh slobode’, kojeg je simbolizirao Port Royal, još uvijek živi i u današnje vrijeme.
‘Ljuti čovjek’ Kasparek svojim vokalnim doprinosom, koji kipi od buntovničkog zanosa, ponovno je glavni nositelj kvalitete i na eksplozivnom otvaraču “Raging Fire”, gdje usred pompozne ambijentalne bitke vladaju dinamični rifovi, razorno udaranje dvostrukog bas pedala i višeglasni refren. Na “Into the Arena”, gdje Rolf ponovno bije bitku s licemjerjem ‘svemoćne’ RKC, ponajprije kad je riječ o njihovom srednjovjekovnom spaljivanju vještica i masovnoj zaglupljenosti bogobojaznih ovčica tog vremena, uz njegove žestoke pjevačke provale do izražaja dolazi baroknim tonom obojan slijed gitarskih fraza, koje lijepo povezuju beskompromisne bubnjarske stampede.
Epski “Uaschitschun”, što u narječju određenih sjevernoameričkih indijanskih plemena znači ‘bijeli čovjek’, u svakom je pogledu jedna od najboljih stvari u povijesti grupe. Njome su dotaknuli genocid bijelog čovjeka nad sjevernoameričkim domorocima i tako se na trenutak udaljili od piratskih tema, iako bez kolonizacije nikad ne bi bilo karipskih pirata pa ni još mnogo čega daleko goreg. Skladba ima izuzetno svečanu atmosferu i emotivan naboj kojim su odlično uhvatili ponos potlačenih sjevernoameričkih naroda, kojima povijest još uvijek nije vratila dug. Melankolične tercne harmonije i masivni bubnjarski prijelazi prelijevaju se u lirski izuzetno bogat refren. No sve te glazbene odlike nadmašuje humanistička poruka ove divne, ekološki osviještene skladbe, koja je danas aktualna više nego ikad prije. Ona glasi da ‘će bijeli čovjek shvatiti da ne može jesti zlato tek kad padne posljednje drvo, kad bude ulovljena posljednja riba i kad bude zagađena posljednja rijeka’ (citat Si’ahla, legendarnog poglavice plemena Seattle). Dramatični instrumental “Final Gates” osim sjajnog gitarskog solaža ponajprije je očita demonstracija Beckerova solističkog talenta na bas gitari, kojem bi bilo u tadašnjoj njemačkoj metal ponudi teško naći ravnopravnog parnjaka, te instrumentalni podvig kakvih nažalost nije bilo previše u povijesti grupe.
“Conquistadors” je isto tako jedno od najomiljenijih djela u povijesti grupe i ujedno jedan od njihovih najoštrijih antiklerikalnih manifesta, jer govori o ‘silovanju, pljačkanju i ubijanju pod zastavom svete crkve’, dok se na njenom početku i završetku čuje odzvanjanje crkvenih zvona. Ovu klasiku pirate metala kipi od dramatičnih tercnih harmonija, nabrijanih pasaža i nemilosrdnih bubnjarskih krošea, dok razjareni kapetan Kasparek demonstrira jednu od najboljih izvedbi u svojoj pjevačkoj karijeri i ujedno prstom upire u klerikalno licemjerje, koje je podjarmljenim narodima u božje ime nanijelo toliko jada da se rimska kurija mogla i dalje lijepo masti i debljati uz pomoć opljačkane robe iz novih kolonija. Naravno, upravo su ti rani španjolski osvajači, koji su u nezasitnoj pohlepi za indijanskim zlatom i novim teritorijima, kamo bi mogli zabiti veliki križ s porukom ‘ovo sad pripada nama’, za sobom ostavljali cijela zgarišta, hrpe leševa, potoke krvi i u ‘jedinu spasonosnu vjeru’ preobraćene ovčice, i posljedično pomogli utrti put karipskom gusarstvu. “Blown to Kingdom Come”, još jedan revolucionarni poziv na borbu protiv svjetovnih i crkvenih tirana, koji krase pravi barokni aranžmani, predstavlja jednog od ‘skrivenih’ favorita albuma. Ova stvar, začinjena jednostavnim, ali vrlo učinkovitim zvučnim začinima, osobito u završnom dijelu doživi zanimljiv razvoj i prelije se u epski, gotovo himnični refren.
Jedina slaba točka albuma je “Warchild”, koja zbog prilično mlitavog refrena i pomalo klišejiziranog teksta, koji se umjesto s povijesnim bitkama i piratima bavi problemom aktualnih ratova, ni stilski, ni konceptualno ne pristaje ovom kultnom proizvodu Running Wild. Znatno bolji doseg je “Mutiny”, koja je opet punokrvna piratsko-metal jurišnica s naglaskom na dramatičnom središnjem napjevu. Na njoj kapetan Rolf zorno upozori što čeka sve one članove posade koji se usude suprotstaviti njegovu autoritetu. Na sreću, brod Running Wild u uzburkanoj karijeri grupe nikad nije stvarno potonuo, iako se usput izmijenio cijeli niz prvih časnika i mornara.
Najbolja stvar na albumu pak se, kao što će se ponoviti i na brojnim drugim albumima Running Wild, nalazi sasvim na kraju. To je “Calico Jack”, povijesna epopeja o legendarnom engleskom piratu, koji je sve do kraja napadao i prkosio kraljevskim brodovima, dok ga spletom nesretnih okolnosti nisu stjerali u kut i osudili na smrt vješanjem. John Rackham s piratskim imenom ‘Calico Jack’ (1682.-1720.), jedan od najzloglasnijih piratskih kapetana s početka 18. stoljeća, u piratsku se povijest upisao prije svega po dvjema posebnostima. Prva je bila njegova zastava, koja je umjesto tradicionalnih ukrštenih kostiju ispod mrtvačke lubanje sadržavala dvije ukrštene sablje. Druga posebnost bila je to da je bio prvi piratski kapetan koji je imao među posadom dvije žene. To su bile Anne Bonny i njezina prijateljica (pretpostavlja se da i ljubavnica) Mary Read, koja je odgajana kao muškarac. Crvenokosa irska љepotica Bonny, kasnija Calicova žena (nakon što je pobjegla od prvog muža), upisala se u povijest kao najpoznatija ženska piratkinja-kapetanica, iako nema dokaza da je, za razliku od ‘piratske kraljice’ Grace O’Malley, zapovijedala brodom s vlastitom posadom. Isto tako nema opipljivih dokaza da je se, kao Read, oblačila u mušku odjeću, što se popularizirilo u kasnijim legendama. Calico je obje žene, koje su navodno aktivno sudjelovale i u borbama, tretirao kao ravnopravne članice posade, što je u ono vrijeme bila zaista velika posebnost.
Burnim Calicovim piratskim pothvatima po Karibima bio je kraj krajem 1720., kad ga je tijekom noćnog pirovanja iznenadio brod pod zastavom britanskog imperija. Kapetan Barnet, bivši pirat, sada u službi imperija, dobio je posebnu zadaću da izađe na trag i uništi opasnog pirata koji je jamajčanskom guverneru zadavao sve više sijedih vlasi. Calico je tu večer s većinom posade bio jako pijan, jer su slavili uspješnu zapljenu robe s neke španjolske galije, tako da osim Anne i Mary, koje su na kraju morale popustiti, nisu pokazali nikakav ozbiljan otpor. Zajedno s objema ženama i ostalim članovima posade u kraljevo je ime osuđen na smrt vješanjem. Nakon smrti su njegovo tijelo, kao upozorenje ostalim piratima, namazali katranom i objesili u poseban kavez, koji je visio tik uz ulaz u luku Port Royala. Obje piratkinje su, kako bi izbjegle smrtnu kaznu, izjavile da su trudne, što je prema tadašnjem engleskom zakoniku značilo da se kazna odgađa do nakon poroda. Dok je Read zbog groznice umrla u zatvorskoj ćeliji zajedno s nerođenim djetetom, za Bonny, koja je zahvaljujući utjecajnom ocu bila pomilovana, misteriozno se izbrisao svaki trag. Njezina daljnja sudbina još je uvijek velika enigma. Brojni povjesničari pretpostavljaju da joj je nakon rođenja drugog Calicova djeteta nekako uspjelo pobjeći engleskim vlastima te je kasnije sve do duboke starosti, vjerojatno pod drugim imenom, nastavila s piratskim pothvatima.
Kako god bilo, Rock’n Rolf je, kao veliki ljubitelj povijesti gusarstva, odlučio posvetiti jedno od najboljih djela u povijesti grupe svom legendarnom piratskom uzoru. I glazbena struktura ovog evergreena prava je paša za uši. Baroknom uvodu slijede epske tercne harmonije, borbeno raspoloženo bubnjarsko stampedo i dramatični zapleti, dok gospodin Kasparek do kraja popunjava sve raspoložive vokalne kapacitete dok pripovijeda o Calicovim pustolovinama na otvorenom moru u društvu Bonny i Mary. Sve skupa se na veličanstven način zaključuje sudskim procesom, gdje se Calico (igra ga naravno kapetan Rolf) na mrtvačku sudčevu presudu, koja glasi ‘smrt vješanjem, razvlačenjem i raščetvorenjem’ (povijesno malo netočno, jer Calicovo tijelo nije bilo raščetvoreno, nego obješeno u upozoravajući kavez), odazove porugom u stilu “ne priznajem ovaj sud” i “vidimo se opet na revanšu tamo gdje ne sja sunce”. Majstorski izvedeno.
Najpoznatiji metalski pirati s bogatim su plijenom doplovili u luku Port Royal i stvorili prvo remek-djelo u povijesti grupe, koja pršti od svakojakih epsko-povijesnih tema. Davno prije nego što su u kina stigli Pirati s Kariba, Runnning Wild su svojim glazbenim uradcima predstavljali romantičnu stranu piratskog načina života i prikazivali ga kao otok slobode usred sveopćeg mračnjaštva i zagušljivosti u razdoblju velikih istraživanja, koje povjesničari zovu novi vijek. “Port Royal” možda nije najbolji domet u povijesti grupe, ali na njemu ćeš ipak naći najviše njihovih dugogodišnjih favorita. Dok slušaš, naravno, nemoj zaboraviti staviti na stol čašu ruma, razvjesiti piratsku zastavu, nataknuti povez na oko i na rame posaditi Klodovika.
Postava
Rolf Kasparek – vokal, gitara
Majk Moti – gitara
Jens Becker – bas gitara
Stefan Schwarzmann – bubnjevi
Produkcija
Running Wild
Popis skladbi
1. Intro
2. Port Royal
3. Raging Fire
4. Into the Arena
5. Uaschitschun
6. Final Gates
7. Conquistadores
8. Blown to Kingdom Come
9. Warchild
10. Mutiny
11. Calico Jack
