Autor: Rok Klemše
Fotografije: Rok Klemše
Mjesto: Gala Hala, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 10.11.2010
Broj posjetitelja: 170
Cijena karte: 20€/24€
Gala Hala možda doista nije najprestižniji prostor za koncerte, ali je u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti ugostila već lijep broj imena i prije svega široku paletu zvukova. Ovaj koncert bio je poput ekstremne višeslojne metalske torte, a prvi u nizu temeljitih potresa odvijao se u znaku engleskih death grindera The Rotted, koji su se 2008. izvukli iz pepela death grinderskog gore benda Gorerotted. Prilično iskonska mješavina grinderskih tema odiše više punkom nego death metalom, na death’n’roll način, a ne eksplicitnim death metalom. Ovaj paket buke nije počivao samo na novijem materijalu te na ploči Get Dead Or Die Trying i popratnom EP-u obrada Anarchogram, nego su The Rotted na pozornici posegnuli i za starijim dijelom svog glazbenog kataloga. Obrijani trojac – vokalist Ben McCrow, bubnjar Nate Gould i basist Reverend Trudgill – nadopunjuje ili im estetski kontrira dugokosi gitarist Tim Carley, ukrašen pletenicama. Upravo se on od svih na pozornici najmanje čuo, ali u Gali Hali ne treba očekivati vrhunsku akustiku. I priznajmo, ambijent naše Gale Hale bio je baš pravi za vrhunsko mentalno isključivanje uz pratnju priča o zombijima, zabavljačkog sarkazma i nihilističkog crnog humora. Vinjete zombija, nekrofila, gnojnih apscesa i čistog adrenalina smjenjivale su se, a zbivanja i na pozornici i ispod nje bila su sve samo ne indolentna. Strictly no bullshit zapravo je imperativ kojem The Rotted miješanjem utjecaja Entombeda, Napalm Deatha, SOIA-e, Motörheada i nekih Vadera vjerno robuju. Vokal Babyslicea (McCrowa možemo ljubazno zvati i Goreskin) energičnim je growlovima otpuhao glave i najzahtjevnijima, a oči mnogih bile su uprte u Fluffyja Offalstencha, ili bolje rečeno Tima “Rotted” Carleya, koji je uz grindovsku podlogu iz svoje kopije Les Paula izvukao popriličan broj vrhunskih, ali zamazano zvučećih rifova. Švic’n’roll je imao nekoliko vrhunaca, a među njima je definitivno bio komad Stab Me Till I Cum, kojim s pankerskom grind’n’roll iskrenošću polusatni nastup više nego uspješno privode kraju.
Nakon razigranog uvoda došlo je vrijeme za teškokategorno mljevenje kostiju. Kanadski montrealski kvintet metalcoreovsko-deathcoreovske brutalne sprege naime zvuči kao da vas netko pokušava pomilovati buldožerom. Dinamični potetovirani vokalist Joss Fredette s nogom na monitoru odgrmljuje vokale kojima bi se razveselio i sam Svarun. Nešto je benigniji monotoni gitarski dvojac Doma Grimarda i Felixa Robergea. Bubnjarski izljev bijesa odrdrao je Vince Menard, a zastrašujuće nametljiv bio je stalni trud basista Sébastiena “Seba” Painchauda. Potonji je do sada u svoj CV upisao suradnju sa sastavima Withdraw, Trails Of Anguish, Vatican (Can) te, opa, Ion Dissonance. Ako publika ne poznaje sve skladbe s ploča Aeon Of Suffering ili s novitete Too Many Humans, teško je očekivati singalonge. The Last Felony zapravo je prilično jednolična eksplozija buke koja decibelima pokušava srušiti cijelu dvoranu, a zamjeriti im se mogu generične i prilično predvidljive stanke. Nova generacija montrealske buke dominira ekstremima i kladi se na prilično jednostavan recept: u zdjelu usujte brzoprstost novodobnog death metala, malo “groovea” i iskonskosti starog dobrog deatha, nadajte se prijemčivosti za black metal atmosferičnost te sve krepko začinite coreom i pauzama. Quebečka petorka servira soničko ludilo te bez kompromisa poseže za nečim što prokleto podsjeća na, ne znam, Black Dahlia Murder … Too Many Humans zapravo je materijal koji bi lako dobio oznaku “soundtrack svjetske kataklizme”. Usprkos svemu, druga runda nešto tvrđe zapečenog užitka bila je lijepo servirana.
Mekše, tehničnije i prije svega dovršenije zvučao je nastavak iz prstiju skupine Arsis. Mješavina thrasha, tehničkog deatha u maniri Chucka Shuldinera te black metalskih, ako bi bilo premalo definirano, petrozzovskih Kreatorovih vokala, pa pedigre koji poseže za power metalom jamči užitak. Virginijski kvartet zadovoljava sva očekivanja, a prilično organskoj vezi bubnjarskog povratnika Mikea Van Dynea i ponovno potvrđenog basista Noaha Martina piku na i daje vrhunski gitarski dvojac – šminkerski Legolas Nick Cordle i hrapavi, ali izvrsni otac sastava James Malone. Skladbe su uravnotežene i bez suvišnog naklapanja. Arsis su originalni i prefinjeno odmjerenim preciznim solažama uvijek pogode u metu te kvalitetno opovrgavaju pretpostavke da bi se melodičnog death metala moglo prerano i previše najesti. Dokaz za to su četiri izvanredne ploče: nizu dosadašnjih albuma A Celebration Of Guilt iz 2004., United In Regret iz 2006. te We Are The Nightmare iz 2008. uredno i pedantno ove godine slijedi Starve For The Devil. Tehnicizam, obilje nevjerojatnih rifova i domišljate promjene tempa, ukusne, kratke i slatke solaže te teška, sadržajna tekstovi daju im pečat koji je do sada mogao nositi samo švedski fenomen At The Gates te tek rijetki od boga ili pakla nadahnuti odabranici.
Nakon sat vremena glazbenog ekscesa i gotovo rokokoovske estetike, barem što se glazbe tiče, nastupio je trenutak ponovnog zgušnjavanja osjećaja i gomilanja oblaka tame. Grave su bez sumnje jedan od najstarijih još aktivnih death metal bendova iz Švedske, a njihova vremenska crta seže u 1986., kada su djelovali pod imenom Corpse. Predani snimanju hrpe demosnimki, svoj dugometražni prvijenac izbacili su davne 1991., a Into the Grave ostaje jedan od čvršćih miljokaza u određivanju nove ere death metalske brutalnosti. Nešto sporije, ali ipak razarajuće gmizanje ritma i masnih gitara približava se definiciji sludge metala ili dooma, a oklijevajuće šaptanje i usporavanje životne energije bili su kumovi manje energičnim reakcijama ispod pozornice. Mikrofoni okićeni lancima i lubanja na gitarskom pojačalu kao starinska scenografija te zamračena pozornica, a nakon introa otvarajući komad You’ll Never See iz sada već dalekih 1992. postavlja standard visokokvalitetnog vintage zvuka. Prvi čovjek i starina sada paklenog trija, vokalist i gitarist Ola Lindgren, posao je obavio odlično te je, poduprt masnim basom Tobiasa Cristianssona i kvalitetnog uništavača bubnjarskih opna Ronnija Bergerståhla, servirao vrhunsku grobnu morbidu. Većina skladbi servirana je iz starijeg dijela kataloga, a od onoga što se čulo potpuno su izostavili skladbe s ploča Fiendish Regression, As Rapture Comes i Dominion VIII. Milenijski zvuk branili su komadi Rise (s albuma Back From The Grave) te noviji materijali s posljednjeg izdanja – posve svježe, ali starom zvuku prilično vraćene ploče Burial Ground. Zraka je postupno nestajalo, a kao naručen za pad u potpunu komu bio je komad Obscure Infinity. “Slowly the air fades out / and I know that I soon will die / In pain I choke, in fear I will die / A part of my body remains after death / opens the porthole for my eternal rest / Take me away, pull me over the edge / I don’t want want this pain, I just want my death / A slow death by suffocation / turns my dreams to reality / End of my fucking existence / dead for all eternity!” Poetično i u skladu sa stanjem u bezračnoj Hali. Upravo prvijenac Into The Grave predstavlja težišnu os ovog izljeva kriptičnog bijesa, a nakon završnog komada Soulless nastupilo je stanje potpune katarze i prozračivanja misli i osjećaja – uz obećanje nečega posve drugačijeg.
“Something completely different!” Pa zbilja, dragi moji. Nakon zatvaranja ciklusa sporog truljenja i raspada sustava došlo je vrijeme za visokooktansko oživljavanje i pomak u stanje bržih okretaja. Ovaj put u obliku neprijepornih veljaka baltimorskog deathgrinda – Misery index. Ako je Maryland poznat prije svega po kralju rocka Elvisu, novo je tisućljeće više u znaku kritične glazbene opozicije nonšalantnom mentalnom zaglupljivanju u maniri Busha mlađeg. Dio kritike potpunog sloma vrijednosti i bezperspektivnog tonuća svjetske ekonomije bio je i ovaj tako iščekivani trenutak mjerenja indeksa patnje. Nakon otvarajućih akorda prvog kratkog soundchecka ugasila su se svjetla i iz zvučnika je udario puni zvuk sada pune postave. Gitarske dužnosti drugog gitarista nakon odlaska Sparkyja Voylesa brutalno je popunio Darin Morris, inače puno zaposlen u skupini Criminal Element, koji je prilično samouvjereno i oštro parirao preostalom trojcu članova originalne postave. Vokalni dvojac gitarista Marka Kloeppela i Jasona Nethertona te baterijske plotune bubnjara Adama Jarvisa dobili su kvalitetno punilo na lijevoj strani pozornice. Set kvalitetno nabrijanih skladbi proveo nas je kroz cijelu diskografiju baltimorske sprege. Na popisu nisu nedostajali komadi ni s prve ploče Retaliate, ni s meni najdraže Discordie, a punili su uši i albumom Traitors te reklamno dobro predstavili posljednji, još po studiju zaudarajući Heir To Thievery. Odvrti se film potpunog grinda i divlje koncertne sinergije publike i izvođača. Misery poslužuju The Spectator, Heirs To Thievery, Traitors, We Never Come In Peace, brutalni Theocracy, Conquistadores te, barem mi se tako čini, Ruling Class Canceled. Volja za otporom i stoičkim stajanjem sa strane mnogima prođe. Bojne linije su zbijene i svi smo pobjednici! Hibridni genom death metala i HC punka te iskonskog grinda podsjeća na Dying Fetus, čiji su bivši članovi i Nerton i Voyles. Pa neka smjela duša dodala bi još i Suffocation na popis kao potvrdu razarajuće energije potpunog predavanja. Radikalni anarhizam i ljevičarska tematika, koja se, prekrivena imaginarijem kadavera, donekle maskira, plete se u punu plejadu nedostataka punog suvremenog doba, a plotune potpuno dovršene kritike nadopunjuje – i zahvaljujući posljednjoj ploči, koja je napravila golem korak naprijed. I produkcijski i sadržajno komadi poput As The Carrion Call, već spomenutog The Spectator te Plague Of Objects lijepo se uklapaju u misaoni niz dosadašnjih djela. Ljepota je ovaj put nagrindana do kraja i u nizu kritika ne nedostaje divnog razloga za potpuno demoliranje klimavih temelja truloga društva. Misery Index su razlog za zadovoljstvo kad s morišta sadašnjeg invalidnog društva počnu u plejadama padati glave krivaca za potpuni slom sustava.
Gala Hala se tresla i bubnjala. Žbuka se mrvila, a krv je prokleto brzo tekla žilama! S jakim zujanjem u bolnim ušima i s osmijesima zadovoljstva trupe sretnih odabranika napuštale su poprište ljubljanskog pokolja. Mnogi željni druženja sa svojim herojima buke mogli su si tu želju ispuniti tijekom koncerta i nakon njega, jer su svi bili puni endorfina i pozitivne atmosfere koju u Sloveniji znamo stvoriti. Sa sviješću da je koncertom postavljena prilično visoka letvica kvalitete, barem što se ekstremne svirke tiče, mogu sa sigurnošću ustvrditi da će ove godine teško ili prokleto rijetko biti bolje. Koncertna torta bila je savršena i okrunjena glazurom šrapnela, granata i dovršene pobune. Ljubljana je podlegla trupama kadavera i ljupko zadahnula smrću, a u zraku se osjećala grmljavina intelektualno dovršenih Antikrista i heretika. Pa ostavimo ovaj put Boga po strani. Dobili smo superlativ nad superlativima i mogli smo zadovoljno otkvačiti još jedan fenomenalan koncert, zbog kojeg vam može biti opravdano žao ako ste ga propustili. Ovako dobre čelične sprege naime ne dolaze u naše krajeve baš često …
Setlista
THE ROTTED: 1. Drink myself to Death 2. The Howling 3. A Return to Insolence 4. Dawn of the New Error 5. Angel of Meth 6. Only Tools And Corpses (Gorerotted) 7. Stab Me Till I Cum (Gorerotted) 8. Nothin But a Nosebleed THE LAST FELONY: 1. Do Not Defend Me 2. No one Would Notice If You Died 3. Overrated Existence 4. Televisionary 5. Too Many Human 6. …We are Future Housing Developpements For Maggots 7. Quandary GRAVE: 1. You’ll Never See… 2. Turning Black 3. Christi(ns)anity 4. Liberation 5. Semblance in Black 6. Still Hating Life 7. Obscure Infinity 8. Rise 9. Dismembered Mind 10. …And Here I Die… Satisfied 11. Into the Grave 12. Soulless MISERY INDEX: 1. Embracing Extinction 2. Defector 3. The Carrion Call 4. Traitors 5. The Spectator 6. Ruling Class Canceled 7. The Great Depression 8. Retaliate 9. Ghosts of Catalonia 10. You Lose 11. Conquistadores 12 Heirs to Thievery 13. Manufacturing Greed 14. We Never Come in Peace 15. Theocracy
Galerija slika
