Poverty’s No Crime: A Secret To Hide

0 138

Založba: Metalville Records
Datum izida: 30. 4. 2021
Produkcija: Simone Mularoni (DGM)
Dolžina albuma: 58.56 min.
Zvrst: Progressive Metal
Ocena: 10/10


Poverty’s No Crime njemački su progresivni metalci koji su još 1991. uskočili u vlak živahne progresivnometalne scene, koju je zapalio dolazak Dream Theater. Sredinom devedesetih svoje su prvijence već dobili Symphony X, Angra, Vanden Plas, Threshold, da nabrojim samo četiri koja mi trenutačno padaju na pamet. Svoj su imali i Poverty’s No Crime. I još poneki. Do 2003. su svojom marljivošću nanizali čak pet studijskih albuma. No svojom tadašnjom aktivnošću, slično kao ništa manje fenomenalni sunarodnjaci Vanden Plas, privukli su tek šaku fanatičnih glazbenih sladokusaca. A to »prokletstvo« prati poprilično sličnih sastava koji su odlični, ali istodobno »strogo čuvana« glazbena tajna. To je tipičnost karijere sastava Poverty’s No Crime.

Bend je oduvijek isporučivao vrhunsku glazbu, a glavninu kreativne energije usmjeravao u praćenje visoko vibrantnih raspoloženja i ultramuzikalne zaraznosti, čime je profinjeno držao ravnotežu (a i distancu) prema trenucima tehnički kompleksnih eskapada i virtuoznih umetaka (s time nikad nije pretjerivao).

»A Secret To Hide« osmi je studijski album i stiže pet godina nakon izvrsnog, i do izlaska 2016. najslikovitijeg te najdovršenijeg uratka »Spiral Of Fear«. Taj je premostio dugi vremenski interval kreativne učmalosti od devet godina koji je bendu bio potreban da izda novi studijski album. I na novi smo dugo čekali, jer se kod Poverty’s No Crime od 2007. nadalje, očito, sve odvija vrlo polako. Ali isplati se čekati. To još jednom potvrđuje »A Secret To Hide«.

»A Secret To Hide« je, iskreno rečeno, s obzirom na dosadašnji umjetnički put sastava, zrelošću najdovršeniji i najdorečeniji studijski album, i time nadilazi čak i izvrsnog prethodnika. Bend je na novom albumu isporučio  supstancu koja neprestano hvata i osvaja visokom dramom, odnosno melankoličnom bombastikom (skladba Within the Veil apsolutna je pobjednica u kategoriji melankoličnosti). Na albumu se naime redaju serije izuzetno  lukavih kombinacija zarazno privlačnih fraza i muzikalnih napjeva koji te zgrabe u tren oka i pojačavaju dinamičan razvoj događaja na albumu. Govorimo o progresivnom metalu koji hvata odmah. To se rijetko događa, a za tako nešto obično moraš biti neka vrsta umjetničkog posebnjaka. A Poverty’s No Crime su upravo takvi posebnjaci. Imaju taj moment sebi svojstvenog otkrivanja, razotkrivanja i istraživanja. Usude se. Usude se i fućkati na trendove i na to da bi nekome željeli ugoditi. Stvaraju ono što osjećaju i glazbu pišu prvenstveno za sebe. U tome je bit.

Schizophrenic je najmračnija skladba albuma, sastav u njoj ne štedi ni na zvuku koji imitira Hammond orgulje, a ne izbjegava ni upotrebu »talk boxa« (gitara), pri čemu uvodni dio zvuči gotovo srhljivo. Kao da ga je sklepao Bruce Dickinson u vrijeme albuma »The Chemical Wedding« (samo uvod!). Poseban je doživljaj pratiti sam razvoj skladbe, gradaciju atmosfera i potom krešendo u fenomenalno napjevnom refrenu (a to nije jedini takav primjer na albumu). Poverty’s No Crime su ovim albumom definitivno postali veliki majstori svog zanata. Vrhunski završni dio s desetominutnom vrhunskom progresivnometalnom točkom In the Shade stavlja točku na »i«. Bendu treba čak tri minute do refrena, no već samo prijelazima iz strofe u predrefren i briljantno umetnutim dionicama uspijeva namamiti slušatelja u napeto praćenje razvoja skladbe. Refren tu napetost potpuno rasteretí svojom ultramuzikalnom napjevnošću. Kao da kroz mračnu atmosferu čeličnih oblaka odjednom zasja besprijekorno bijela svjetlost. Jednako je tako i otvaranje albuma izuzetno snažno i pečatno. Vrlo slično kraju, ili obrnuto. Briljantna otvaračica Supernatural, koja na jednom mjestu u tren oka pokaže svu glazbenu supstancu 30 godina starog sastava, a osobito nakon nje Hollow Phrases, koja će se svidjeti i svima vama koji progresivni metal uopće ne možete slušati jer je »tehnički prezajeban«. Hollow Phrases jedna je od najnapjevnijih kompozicija koje su Poverty’s No Crime napisali u karijeri i u svakom se trenutku, uz iznimku radija Aktual i Veseljak, može vrtjeti bilo gdje. Pod pretpostavkom da je progresivni metal ikad bio  mainstream, Hollow Phrases bi se s pernatom lakoćom vrtio non stop na radijima. Within the Veil mu pritom tijesno diše za vratom. Tu je još jedan otklon albuma. Izvrsni instrumental The Great Escape, u kojem izlazi na vidjelo spoznaja da su dečki odrastali uz slušanje Rush (osobito osamdesetih).

Nažalost, »A Secret To Hide« ponovno će otkriti i slušati rijetki, jer su Povety’s No Crime sastav čiji se članovi u svakodnevici izdržavaju svime drugim, samo ne glazbom. To su skromni dečki koji pišu fenomenalnu glazbu. I ostaju skromni. To je izniman odraz veličine od koje može učiti mnogo tko. »A Secret To Hide« djelo je velike perfekcije glazbeno neprestano fascinantnog artizma, kojem crvena nit čari visoko opipljive kreativnosti ne ponestaje, i koje očarava činjenicom kako je moguće pronaći briljantnu ravnotežu između grabežljive muzikalnosti, bombastične atmosfere i profinjeno podmetnutog, tehnički kompleksnog kinetizma. Sve to naime rezultira iznimno gipkim glazbenim dosjeom apsolutno unikatnog artizma.

Kolo sreće je Poverty’s No Cirme ovim albumom na neki način zbližilo sa slično previđenim sastavima, među koje se uz sunarodnjake Vanden Plas bez poteškoća mogu uvrstiti i britanski Threshold, pa čak i Arena. Premda govorimo isključivo o njemačkom pristupu progresivnom metalu pa jabuke i kruške nije pametno pretjerano miješati, dodajem ipak usputni orijentir za sve koji sastav ne poznajete: »procijenjeno na oko« sve zajedno djeluje kao da su Vanden Plas pokušali zvučati kao Threshold ili postmilenijska Arena. Hm, možda i nije tako glupa asocijacija, koja se sastavu ipak nimalo ne bi svidjela.

Album prožima izuzetna melankolija i čežnja. Vokal Volkera Walsemanna ponovno je briljantan sugovornik slušatelja i vrlo važan tvorac magije. Da. Govorimo o stvaranju magije i više od toga. Mistike. Treba imati na umu da sastav od 2001. djeluje u neizmijenjenoj postavi i da su tri člana zajedno još od 1991. To je kilometraža koja nešto govori o međusobnom poznavanju i kreativnom osjećaju aktera. Albumom »A Secret To Hide« Poverty’s No Crime izbrusili su svoj artizam do perfekcije. 30 godina djelovanja (skromni dečki) doista su proslavili izlaskom osmog albuma u visokom stilu. Kad ti srčanost ne može oduzeti nitko. A ta je srčanost neizmjerno (neopipljivo) bogatstvo koje jedino ispunjava i ugasi dušinu nemirnu žeđ svih nas – »vječnih lutalica«. Točno to isijava ovaj uradak. Nevjerojatna je to mješavina tradicije i spoznaje koju iznova nudi samo fenomen progresivnih glazbenih žanrova. Umjetničkog koračanja naprijed.

Autor: Aleš Podbrežnik


Popis skladbi:
1. Supernatural
2. Hollow Phrases
3. Flesh And Bone
4. Grey To Green
5. Within The Veil
6. The Great Escape
7. Schizophrenic
8. In The Shade

Postava:
Volker Walsemann – vokal, gitara
Marco Ahrens – gitara
Jörg Springub – klavijature
Heiko Spaarmann – bas gitara
Andreas “Theo” Tegeler – bubnjevi

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići