Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Prag / Forum Karlin / Češka
Datum koncerta: 15.09.2016.
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 52,00€
U srce češke prijestolnice Praga zaputila se pustolovna četveročlana Rockline ekspedicija, koja je u taj slikoviti grad izuzetno bogate arhitektonske i kulturne baštine krenula s posebnim ciljem: da prvi put pogleda koncert britanskih glazbenih legendi i pionira progresivnog rocka, King Crimson. Oni su nedavno ponovno ustali iz mrtvih nakon što je njihov poglavar, kultni gitarist, skladatelj i zvučni inovator Robert Fripp, prema vlastitim riječima, shvatio da je »njegov život postao pretjerano udoban pa mu je ponovno trebao šiljat štap da ga probudi iz sna«. Tako se rodila najnovija, sedmeročlana inkarnacija King Crimson s ne jednim, ne dvama, nego čak trima bubnjarima, koja se otisnula najprije na američku, zatim i na japansku te naposljetku na dugo iščekivanu europsku turneju. Njihov nastup u prelijepoj praškoj dvorani Forum Karlin bio je rasprodan baš kao i onaj dan prije, a pred štandom s majicama gurala se gomila zagrijanih obožavatelja koji su prvi put nakon više od dvadeset godina dobili priliku da jednu od najvažnijih, ako ne i najvažniju skupinu u povijesti progresivnog rocka napokon vide uživo.
Koncert King Crimson od njihovih početaka krajem šezdesetih nadalje vrijedi kao nešto posebno, i to ne samo kad je riječ o samoj glazbenoj izvedbi, eksperimentalnoj prirodi njihove glazbe i zavidnim tehničkim sposobnostima članova benda, nego i o samoj scenskoj koreografiji, koja u velikoj mjeri odražava Frippovu ‘pomalo’ ekscentričnu narav i prilično neobičan odnos prema publici, koji je u mnogočemu, opravdano i neopravdano, povezan s njegovim dugogodišnjim otporom prema glazbenoj industriji. O Frippovu kontroverznom preziru prema samom konceptu ‘tipičnog’ rock koncerta i svim mogućim kliješejima s tim u vezi već je u prošlosti rečeno ponеšto, ali ipak treba spomenuti da je pogled na pozornicu, tik prije dolaska majstora zvučnih eksperimenata i nesputanih improvizacija, nudio posve posebnu sliku za česte posjetitelje (ne samo rock) koncerata.
U lijevom i desnom kutu pozornice bila su naime pričvršćena dva plakata s prilično diktatorskim upozorenjima (ravno iz Frippove glave) da je bilo kakvo fotografiranje tijekom koncerta strogo zabranjeno. Fotografirati se smije tek kad skupina završi nastup i kad dugogodišnji basist Tony Levin po svom običaju počne fotografirati publiku. U suprotnom slijede sankcije, pa se osobu koja se ne pridržava zabrane ispraća iz dvorane, gdje mora pričekati kraj nastupa. Nije nam preostalo ništa drugo nego da snimimo nekoliko kadrova impresivne bubnjarske postave sastavljene od triju bubnjarskih setova, među kojima je najviše impresionirao onaj velemajstora Gavina Harrisona, kojeg jako dobro poznaju i obožavatelji skupine Porcupine Tree, premda su se i bubnjevi dugogodišnjeg bubnjara Pata Mastelotta šepurili od mnoštva neobičnih udaraljkaških ‘pomagala’.
Bubnjarska postava novopečenog člana Jeremyja Staceyja, koji je neposredno prije europske turneje zamijenio Billa Rieflina i time dodatno pobrinuo da King Crimson nakon dugo vremena opet budu više engleski nego američki bend, kad je riječ o državljanstvu članova, djelovala je nešto skromnije, ali je taj lik na podu imao postavljen cijeli niz različitih pedala i pomagala kojima je stvarao razne zvučne efekte i povremeno zamjenjivao čak i prave klavijature. Za zamjenu potonjih ipak je najviše brinuo sam ‘pater familias’ Fripp, koji je svoj znameniti stolčić imao postavljen visoko iznad svih članova skupine tako da ih je svojim strogim pogledom cijelo vrijeme nastupa mogao brižno promatrati, odnosno, bolje rečeno, nadzirati. Njegovu pogledu nije izmakla ni najmanja pojedinost, čak ni kad je majstor tzv. ‘soundscapea’ izvodio najzahtjevnije gitarske solaže. Levin, koji je po potrebi mijenjao električni kontrabas, Chapman Stick i bas gitaru, bio je pozicioniran između Frippova ‘starog druga’ puhača Mela Collinsa (s kojim je genijalno-ekscentrični gitarist posljednji put uživo nastupao davne 1972.) i novog pjevača / gitarista Jakka Jakszyka. Potonji se svojim odličnim pjevanjem i uživo pokazao kao gotovo idealna zamjena za legendarnog Grega Lakea odnosno Johna Wettona.
King Crimson su te večeri priredili doslovno fantastičan izbor izvedbi iz gotovo svih poglavlja svoje izuzetno bogate povijesti, s naglaskom na klasično razdoblje (1969.-1974.), koje je, i zbog utjecaja na razvoj progresivnog rocka, zasigurno njihovo najvažnije, a prema mišljenju brojnih sljedbenika i najbolje. Fripp i njegovi disciplinirani drugari odsvirali su i tri instrumentala iz razdoblja s nekadanjim pjevačem / gitaristom Adrianom Belewom te nekoliko posve novih djela koja obećavaju i za njihovu eventualnu studijsku budućnost, dok su od ključnih faza legendarne skupine izostavili samo osamdesete, prije svega zato što su Jakkova i Adrianova boja glasa međusobno prilično različite. Upravo zato izvođenje evergreena iz osamdesetih poput »Elephant Talk«, »Waiting Man«, »Sleepless« i »Three of a Perfect Pair« ne bi imalo pravog učinka ni smisla.
Prije svega zato što je Fripp na koncertnim turnejama u prethodna tri desetljeća (pre)dugo ignorirao izvođenje djela iz klasične ere King Crimson, posebno nas je razveselilo što je te večeri izveo brojne klasike koje uživo nije odsvirao od sredine sedamdesetih, dok su dvije skladbe iz ‘antičkog’ razdoblja na aktualnoj turneji odsvirane čak prvi put u njihovoj povijesti. Prva od njih bila je prava poslastica, »The Battle of Glass Tears – Part I: Dawn Song«, koja je inače sastavni dio epske, više od dvadesettriminutne suite »Lizard« s istoimenog albuma. To je vjerojatno bilo najveće iznenađenje cijele večeri, i to već na samom početku nastupa, koji su inače otvorili novim, improvizacijski usmjerenim instrumentalom »Hell Hounds of Krim«. Vokalno obojeni dio s spomenutog, pre često previđenog albuma, koji je izvorno pjevao Gordon Haskell, po trajanju je doduše vrlo kratak, ali je ipak bio jedno od najugodnijih iznenađenja cijele večeri, jer su Fripp i društvo upravo na europskoj turneji prvi put počeli izvoditi i djela s albuma »Lizard« (1970). Ako se njihovi putovi u budućnosti ikad opet susretnu s nekadanjim pjevačem Yesa Jonom Andersonom, svakako ga moraju pozvati da im se ponovno, ovaj put i na koncertu, pridruži u uvodnom »Lizard« dijelu naslovljenom »Prince Rupert Awakes«.
S svakog albuma King Crimson, osim s triju ploča koje su izašle u osamdesetima, te je večeri odsvirana barem jedna skladba, što je zasigurno bio hvalevrijedan i istodobno impresivan pothvat. Tako smo s albuma »In The Wake of Poseidon« (1970) mogli čuti jazzrockfusionistički rušilac »Pictures of a City«, nekoć poznat i pod radnim naslovom »A Man, A City«, koji je svojom ekološki budničarskom porukom ponovno podsjetio koliko su King Crimson, ti nevjerojatni zvučni i konceptualni vizionari, već na početku karijere bili ispred svog vremena. Šteta što s tog albuma nisu izveli još nešto, primjerice naslovnu skladbu, s obzirom na to da su Fripp, Collins i Stacey iznimno uspješno pokrivali sve orkestralne aranžmane, predvođene melotronom. »The Court of the Crimson King«, jedan od njihovih najprepoznatljivijih evergreena, King Crimson obično izvode u bisu pa je bilo veliko iznenađenje što su ga odsvirali već u prvoj polovici nastupa, koji je inače bio podijeljen na dva dijela, s petnaestominutnom stankom kako bi si ‘tata’ Fripp mogao nabaviti novih atoma energije za ‘drugu rundu’.
Jakszyk je na prekrasan način otpjevao »Lizard« klasik »Cirkus«, dok su ljubitelji improvizacija došli na svoje uz »Fracture«, omiljeni improvizacijski instrumentalni armagedon s albuma »Starless And Bible Black« (1974). »Fracture« je takav naslov dobio po ozljedi i odlasku nekadanjeg bubnjara / udarača Jamieja Muira, čiji je idealni nasljednik te večeri zapravo bio Stacey, a dijelom i Mastelotto sa svojim neobičnim udaraljkaškim ‘privjescima’. Jakkove prekrasne vokalne sposobnosti ponovno su zasjale u uvijek izuzetno zabavnoj kritici kapitalizma, »Easy Money« (»Larks’ Tongues in Aspic«, 1973), dok se trio bubnjara ponovno do kraja raspalio na novom instrumentalu »Radical Action (To Unseat the Hold of Moneky Mind)«. Od novih djela nas je gotovo najviše oduevio »Meltdown«, koji po strukturi prilično podsjeća na neke evergreene iz klasične ere. »The Talking Drum« bila je očekivano jedna od središnjih bubnjarskih točaka večeri, u kojoj se posebno razmahao Harrison, koji je te večeri ‘mljeo’ sve pred sobom i zasjenio čak i tehnički tako potkovanog bubnjara kao što je Mastelotto. Većina zbog njegova razmjerno mladolikog izgleda u usporedbi s preostalim dvojicom bubnjarskih drugova zaboravlja da i Gavin iza sebe ima izuzetno bogato iskustvo te da njegova profesionalna staza traje već od 1979. nadalje.
Sva tri bubnjara međusobno su se vrlo dobro nadopunjavala, premda je Stacey često malo ‘odmarao’ i u to vrijeme brinuo za zvučne uzorke, dok su se Harrison i Mastelotto više puta upleli u dvoboje iz kojih je kao pobjednik izašao Gavin, koji je svojom tehnikom i nevjerojatnim osjećajem za preciznost, kombinatoriku i improvizaciju u ovom trenutku možda čak i najimpresivniji bubnjar na cijeloj progresivnorockovskoj sceni. Fripp i društvo prvi su dio nastupa zaključili briljantnom verzijom evergreen instrumentala »Larks’ Tongues in Aspic – Part II«, koji je uz »Red«, kojeg te večeri na žalost nismo čuli, jedna od vrlo rijetkih skladbi iz klasične ere koje su King Crimson izvodili i u razdoblju s Belewom.
Nakon petnaestominutne stanke uslijedio je drugi dio nastupa, koji je također sadržavao brojne dugogodišnje poslastice, ne samo one iz šezdesetih i sedamdesetih godina nego i tri instrumentala nastala između 1994. i 2003. Prvi od tih instrumentala bio je »VROOOM« (»Thrak«, 1995), kojim su uspješno nadomjestili srodni klasik »Red«, a posebno su oduevili Collinsovi saksofonski umeci kojima su zgodno prearanžirali izvorni zvuk tog mračnog energetskog katalizatora. Izuzetno uvjerljivo, s novo prilagođenim aranžmanima, izgledali su i potpuno instrumentalno preoblikovani »The ConstruKction of Light« s istoimenog albuma te »Level Five« (»The Power to Believe«, 2003), koji s puhačkim dodacima i nešto manje prljavim gitarskim linijama nego na izvornim verzijama ni u čemu nisu izgubili na svojoj udarnoj naravi.
Častitelji izvorne verzije King Crimson, koja je prema mišljenju brojnih sljedbenika još uvijek njihova najbolja, posebno su se razveselili prekrasnoj izvedbi majstorskog djela »Epitaph« s albuma »In the Court of the Crimson King« (1969), koja je bila vokalno izuzetno zahtjevan zalogaj, no Jakko nas je ponovno oduevio svojim sjajnim pjevačkim talentom, tako da nismo požalili za odsutnosti mlade verzije Grega Lakea s izvornika. ‘Grimizni kraljevi’ nisu zaboravili ni album »Islands« (1971), s kojeg su te večeri izveli fantazmagorični »The Letters«, što je za Jakszyka bio još jedan odlično pređeni vokalni izazov, jer je sve skupa otpjevao bolje od pjevača izvorne verzije, na žalost već pokojnog Boza Burrella. »One Red Nightmare« (»Red«, 1974) spadao je među veća iznenađenja večeri, jer je riječ o jednoj od rijetkih klasičnih skladbi koje King Crimson prije nikad nisu izvodili uživo, pa smo se svi dugogodišnji ljubitelji posebno razveselili što su je se nakon toliko desetljeća ponovno sjetili. Za idealan majstorski završetak redovnog dijela pobrinuli su se epskim majstorskim djelom »Starless«, koje je ispalo više nego fantastično i ostavilo nas na kraju otvorenih usta.
King Crimson su bis otvorili ‘zagrijavanjem’ u obliku novog instrumentala »Banshee Legs Bell Hassle«, nakon čega je uslijedilo treće veliko iznenađenje večeri – obrada skladbe »Heroes«, nezaboravnog hita iz riznice legendarnog i na žalost već pokojnog Davida Bowieja. Pritom treba posebno spomenuti da King Crimson u svojoj dugoj i burnoj karijeri nisu svirali mnogo obrada, zapravo su poznata samo tri primjera. Izvorna postava je između 1968. i 1969. na probama svirala evergreen The Beatles »Lucy in the Sky With Diamonds«, dok su uživo više puta izvodili Donovanov »Get Thy Bearings«. Treća obrada, ako se ne računa njihova posebna adaptacija »Mars«, klasičnog djela skladatelja Gustava Holsta, bio je upravo Bowiejev »Heroes«, kojeg su prvi put uživo izvodili još s Belewom u postavi. Za odluku da se »Heroes« nakon dugo vremena opet vrati na set listu zaslužna su bila barem dva razloga – Bowiejeva nedavna smrt i činjenica da je Fripp svirao na izvornoj verziji iz 1977., što znači da će iduće godine biti već četrdeseta obljetnica nastanka te kultne skladbe. Svakako treba pohvaliti tu lijepu i za Frippa prilično neobičnu gestu, kao i besprijekornu izvedbu te Jakkovu odličnu vokalnu interpretaciju.
Za veliki završetak King Crimson su odsvirali još i »21st Century Schizoid Man«, svoje najprepoznatljivije majstorsko djelo, kojim je Fripp već 1969. rekao sve što se tiče njegova doprinosa korijenima heavy metala, koji mu je, nakon što ga je sukreirao, prilično brzo postao dosadan. Zato se u nastavku radije posvetio znatno uzbudljivijim zvučnim avanturama, premda su se metalski elementi povremeno još uvijek vraćali u njegovu glazbu. Otprilike na sredini izvedbe Harrisonu su ostavili puno prostora za dah oduzimajuću bubnjarsku solo točku, nakon čega mu se pridružio cijeli bend i sve skupa doveo do pobjedničkog finala.
Nastup grimiznih kraljeva progresivnog rocka u Pragu je, usprkos respektabilnoj duljini koncerta, većini nas prohujao ‘kao da je netko puhnuo’, što najviše govori o izvrsnosti te nezaboravne koncertne večeri, koje ćemo se u svakom pogledu dugo sjećati na krajnje pozitivan način. Ozvučenje, a da o ambijentu koji nas je vratio u zlatne godine progresivnog rocka i ne govorimo, bilo je fantastično, što je iznenadilo samo one koji ne poznaju zvučni perfekcionizam majstora Frippa i njegovih suboraca. Članovi skupine, koji tijekom cijele večeri između pojedinih izvedbi nisu progovorili ni jednu jedinu riječ, na kraju nastupa ipak su došli pozdraviti publiku, dok je Levin, u svom uobičajenom maniru, snimio nekoliko fotografija vjernih sljedbenika. Gotovo je bilo smiješno gledati Frippa kako je robotskim pokretima polako ustao sa svog stolčića i pridružio se svojim suborcima, nakon čega je posve polako i krajnje oprezno pogledao prema publici, a da pritom nije izrekao ništa niti pokazao trag bilo kakve emocije. Tik prije robotiziranog odlaska s pozornice napravio je još i selfie, pri čemu je mnogim nazočnima ponovno prošla kroz glavu misao koliko je zapravo tanka granica između genija i luđaka.
Ekscentrični starosta progresivnog rocka učinio je doista sve da nastup njegove skupine ne ispadne kao običan rock koncert, što god on pod tim konceptom zamišljao, no ipak je sa svojom šutnjom, kad se publici nije obratio ni jednom niti joj se barem ukratko zahvalio, ako se ne računaju njegove neukusne, unaprijed snimljene, diktatorske upute o tome što se smije činiti, a što ne, još prije početka nastupa, otišao malo predaleko čak i za sve naviknute obožavatelje koji su morali čekati desetljećima da svoje omiljene skladbe uživo opet (ili uopće prvi put) čuju. To je ujedno i jedina kritika na račun, u svim ostalim pogledima, jednog od najboljih koncerata kojima su ikad prisustvovali članovi Rockline ekipe, među kojima je i autor ovih redaka, kojem su King Crimson čak najdraža skupina. Dugo, predugo se čekalo da napokon dođe prilika i za bliski susret s King Crimson, koji su nas usrećili spektakularnim koncertnim nastupom tijekom kojeg su cijelo vrijeme ambijentalno, na izuzetno uvjerljiv način, prelazili između pakla i neba te usput pokrenuli priličan broj bubnjarskih kataklizmi.
Za dvije godine bit će već pedeseta obljetnica nastanka skupine i ako Frippu do tada uspije izdržati, a da ga ponovno ne zahvati groznica mržnje prema glazbenoj industriji, koja je u prošlosti obično bila kumom njegovih (ne)promišljenih odluka da raspusti bend, možda će tom prilikom čak uspjeti izdati novi studijski album, pogotovo zato što nove tvorevine obećavaju mnogo. U suprotnom će se ipak oprostiti na više nego primjeren način, jer su više nego uspješno zatvorili svoj krug. Trenutno su uz Van Der Graaf Generator, Hawkwind, Camel i Caravan jedna od posljednjih još aktivnih, relevantnih (na pozornicama i u studiju) ‘staroškolskih’ progresivnorockovskih skupina, jer su Yes već neko vrijeme samo još neka vrsta tribute benda, dok su mogućnosti za reuniju Genesisa, premda službeno od ponovnog oživljavanja 2006. nisu raspadnuti, sa svakom sljedećom godinom manje.
Setlista
prvi dio:
1. Hell Hounds of Krim
2. Lizard (“The Battle of Glass Tears – Part I: Dawn Song”)
3. Radical Action II
4. Pictures of a City
5. The Court of the Crimson King
6. Cirkus
7. Fracture
8. Interlude
9. Easy Money
10. Radical Action (To Unseat the Hold of Monkey Mind)
11. Meltdown
12. The Talking Drum
13. Larks’ Tongues in Aspic, Part Two
drugi dio:
14. Devil Dogs of Tessellation Row
15. VROOOM
16. Epitaph
17. The ConstruKction of Light
18. Level Five
19. The Letters
20. One More Red Nightmare
21. Starless
—bis—:
22. Banshee Legs Bell Hassle
23. Heroes
24. 21st Century Schizoid Man
Galerija slika
