Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Spectrum / Augsburg / Njemačka
Datum koncerta: 03.05.2006
Broj posjetitelja: 0
Cijena ulaznice: 29,00 €
Većina naše RockLine ekipe odlučila je da je Fishov koncert događaj koji nipošto
ne smijemo propustiti. U ovogodišnjoj koncertnoj suši progresivnog rocka Fishova turneja “Return To Childhood” i njegov koncert u njemačkom Augsburgu stigli su kao naručeni za sve ljubitelje Marilliona i njegovih solo radova, ali i za sve nas koji smo posljednji put neo-prog katarzu doživjeli na prošlogodišnjem nastupu Arene u Beču pa smo bili poprilično gladni sličnog koncerta. Fish i danas ima posebno i važno mjesto kod većine fanova Marilliona jer je upravo njegov nezaboravni vokal, scenska igra, interpretacija njegovih izvrsnih tekstova i sveopća karizma osamdesetih Marillionu donijela prepoznatljivost koja ih je kasnije profilirala u jednu od glavnih nada progresivnog rocka “druge generacije”, takozvanog neo-progresivnog rocka. Fishu nedvojbeno pripada lavovski dio zasluga za to i nije ih malo koji još i danas žale zbog njegova odlaska iz grupe 1988. godine. No, to je bilo nekoć, a u međuvremenu su i Marillion i Fish krenuli posve različitim glazbenim putovima. Ipak, njihova zajednička djela, odnosno ona četiri “klasična” albuma Marilliona koja su snimili zajedno, za mnoge njihove ljubitelje
i dalje ostaju najbolji albumi grupe. Fish je od tada izgradio više nego solidnu solo karijeru s priličnim brojem vrlo dopadljivih albuma koji se ističu raznolikošću, a na koncertima se, za razliku od Marilliona, nikad nije odrekao izvedbe njihovih klasika. Upravo je prošle godine došao na ideju da uživo odsvira cijeli “Misplaced Childhood” (1984), najuspješniji i za većinu najbolji album Marilliona koji oni sami nisu “smjeli” odsvirati u cijelosti još od 1986. I to je bio jedan od razloga zbog kojih ovaj koncert nije smjelo propustiti, jer takvih prilika nema mnogo, a Fish sa svojom grupom vrlo rijetko zalazi izvan područja zapadne i sjeverne Europe.
Stoga smo se krenuli rano ujutro prema cilju te bez većih zapleta i dužih zaustavljanja stigli u Augsburg, slikovit i ugodan njemački gradić blizu Münchena, koji nas je nadasve iznenadio svojom domaćinskom atmosferom. Nakon kraćeg razgledavanja situacije, bez puno razmišljanja uputili smo se prema klubu Spectrum, koncertnoj dvorani koja je izvana izgledala tek malo veća od obične gostionice, ali kako se kasnije pokazalo, bila je posve dovoljno velika za potrebe koncerta. Skupili smo sve potrebno za moguće potpise i intervju te pobožno vjerovali da bismo prije koncerta mogli napraviti intervju s legendarnim pjevačem. Pred ulazom u dvoranu još nikoga nije bilo pa smo odlučili provirivati iza vrata dvorane koja su vodila prema pozornici. Tamo su roadieji već istovarivali i pripremali instrumente i ostalu opremu. Pomalo negativno iznenadio nas je pogled na postavljene stolove blizu pozornice, koji srećom usred koncerta nisu smetali. Nakon razgledavanja dvorane i dugotrajnog čekanja ipak smo se uspjeli dogovoriti za intervju. Otišli smo na dvorište iza dvorane i na klupici ugledali dvometraša moćne građe koji je upravo grickao sendvič, a u tren nam je bilo jasno tko sjedi pred nama. Nakon obavljenog intervjua, u kojem smo Fisha upoznali kao umjetnika koji nije samo izvrstan glazbenik, pjevač i glumac, nego i čovjek izuzetnog srca i inteligencije, namjeravali smo se prije koncerta uputiti na kraću šetnju gradskim ulicama. Dok tako stojimo na pješačkom prijelazu, odjednom se pred nama, gle čuda, nađe Fish! Očito je zaključio da mu se sviđa naše društvo pa smo zajedno krenuli gradskim ulicama. Bila je to prilično neobična družina, jer je većina nas još uvijek bila u stanju nevjerice da razgovara s jednim od svojih najdražih glazbenika. Moram priznati da sam duboko u sebi imao hrpu pitanja za njega, ali mi od uzbuđenja riječi jednostavno nisu izlazile iz usta. Osim toga, eventualna pitanja o njegovoj solo karijeri i Marillionu u tom mi se trenutku jednostavno nisu činila prikladnima. Usput smo svratili i u cvjećarnicu jer je Fish strastven vrtlar koji ne propušta priliku da u svakom gradu koji posjeti pogleda najbližu cvjećarnicu. Pritom nam je zaneseno pripovijedao kako namjerava kod kuće uzgojiti šparoge te o očinskim problemima koje ima sa svojom 15-godišnjom kćeri. Potom smo sjeli ispred lokala i počeli razgovarati o svemu i svačemu, ne samo o glazbi. Fish se, očekivano, pokazao kao nadasve zanimljiv sugovornik, pun pitanja o nama i o mjestu odakle dolazimo. Njegova pristupačnost bila je doista nevjerojatna. Na njemu se ne može naći ništa zvjezdano i više je nego očito da na to danas gleda gotovo s prezirom, jer je od svojih vremena s Marillionom štošta naučio. Iako još uvijek u umjerenim količinama voli popiti krigl-dva (tijekom razgovora popio je samo jedno pivo), Fishov tipično rockerski način života davno je prošlost. Slavnih dana s Marillionom ne sjeća se rado. Pokvareni menadžeri otuđili su ga od glazbe i biti grupe. Svoje je tada dodala i iznenadna slava, koju, kako kaže, nikako nije želio, iako je po naravi uživatelj. Zato je napravio temeljit zaokret pa sada sve poslove vezane uz svoju solo karijeru i grupu vodi sam te preko vlastite izdavačke kuće ima potpunu kontrolu nad svim svojim izdanjima. Ispričao nam je i kako je sa svojom grupom 1996. nastupio u Bosni, godinu dana nakon završetka rata, i da mu je to vjerojatno bio najdraži koncert uopće, odnosno koncert koji mu je najviše ostao u sjećanju. Razgovor je ponovno skrenuo i na stvari koje nisu vezane uz glazbu. Među ostalim na nogomet i nedavnu utakmicu između Škotske i Slovenije. Pa na znamenitosti naših zemalja. Razgovor je završio tako da smo Fisha pozvali da se jednom javi kod nas, što je on rado prihvatio. Vjerojatno bi za stolom ostao još dulje da mu se nije žurilo na pripremu prije početka koncerta, do kojeg nije bilo više daleko. Poželjeli smo jedni drugima svu sreću i pozdravili se (do početka koncerta). Bilo je teško povjerovati – sjediti s legendom progresivnog rocka uz piće zacijelo nije nešto što se događa svaki dan.
Dok smo se tako, puni dubokih dojmova, vraćali prema dvorani, ponovno nas je zadesio šok. Kao da smo bili mentalno povezani, iza nas je u istom trenutku preko prijelaza došao Fish, noseći u rukama tri velike gajbe pića, za članove grupe i pratnju, kako se kasnije pokazalo tijekom koncerta. Budući da mu se već žurilo, brzo nas je pozdravio i hitro odjurio prema ulazu. Narod, koji se u međuvremenu polako počeo okupljati pred ulazom u dvoranu, ostao je, dok je prolazio pokraj njih, potpuno hladan i ravnodušan te se uopće nije osvrnuo na njega! Poslovična njemačka hladnoća ovaj se put pokazala u punom sjaju. I mi smo se uputili prema ulaznim vratima jer do početka koncerta doista nije bilo još mnogo vremena. Prije toga pogledali smo izuzetno bogat “merchandise”, koji se doslovno savijao od svakojakih majica, CD-a i DVD-a. Posebno je mamljiv bio “Curtain Call”, set od tri dvostruka koncertna albuma Marilliona, za neskromnih 60 eura. Novi DVD s aktualne turneje nije se mogao naći. Kad smo se vratili u dvoranu, ona se još punila, a stolovi pred pozornicom već su bili natrpani. Narod se prije koncerta opskrbljivao pizzama i pivom i isprva se nekako činilo da su na koncert došli samo slušati popratnu glazbu uz objed i čavrljanje s kolegama, a ne na koncert glazbenika koji je osamdesetih posredno pomogao oživjeti progresivni rock iz mrtvih i kojeg su mnogi tada proglašavali nasljednikom Petera Gabriela.
Nažalost, pred našim novim prijateljem bila je još i predgrupa. Preciznije, neka simpatična djevojčica s akustičnom gitarom, čijeg se imena nažalost ne sjećam, a koja je imala tu smolu da svojim inače simpatičnim nastupom glazbeno nikako nije pripadala na ovaj koncert. Pokazala je doduše da posjeduje određeni glazbeni talent, ponajprije što se tiče pjevanja, ali njezin nadasve hrabar solistički nastup počeo je već nakon nekoliko minuta dosađivati repetitivnošću i klišejiziranošću. Na svoj je način ipak korektno odradila nastup i zahvalila Fishu, koji joj je omogućio mjesto predgrupe na svojoj turneji. Da, Fish doista ima zlatno srce kad ju je povео sa sobom na turneju. Iako ne odobravam njegov izbor (bilo koje) predgrupe, ipak je bolje da je izabrao nju nego neke lokalne “heroje”. Doduše, nije tajna da Fish na svojim koncertima u stilu Petera Gabriela i Pink Floyda rado koristi pjevačice u pratećem vokalu (i moram priznati, nadasve uspješno), ali obično samo u većim dvoranama, tako da je strah nekih od mogućeg djevojčinog ponovnog nastupa usred Fishova nastupa bio posve suvišan, iako ne sumnjam da bi se njezin prateći vokal dobro uklopio u većinu njegovih solo radova. Nakon koncerta smo je ponovno zatekli kod “merchandisea”, gdje je među ostalim prodavala i svoj solo album.
Atmosfera pred Fishov nastup bila je do tada već potpuno užarena i nestrpljivo smo čekali da se sa svojom grupom, u kojoj su bili još dugogodišnji gitarist Frank Usher, drugi gitarist Andy Trill, klavijaturist Tony Turnell, basist Steve Vantsis i bubnjar Dave Innes, koji je nedavno zamijenio Johna Tonksa, pojavi na pozornici. Njegova odluka da u grupi ima dva gitarista nije bila iznenađenje jer je, kako se čuje, poželio dodati drukčije, dodatne teksture na gitari i tako malo preoblikovati klasike Marilliona, a i svoje solo radove. Svakako dobar potez, jer od Fisha nisam ni želio da cijeli “Misplaced Childhood” odsvira kao potpunu kopiju studijske verzije. Taj njegov progresivni potez, da im doda još malo duše svoje grupe, može se samo pozdraviti.
Fish je na pozornicu umarširao omotan palestinskim šalom, inače svojim obaveznim priborom još od prvih koncertnih nastupa s Marillionom. A to je ujedno i sve što je nakon svih tih godina ostalo od njegovih “Gabrielovskih” rekvizita, jer čovjek je na kraju krajeva navršio 48 proljeća i vjerojatno bi bilo malo čudno da se na pozornici pojavi našminkan kao dvorska luda s naslovnica Marilliona ili s keltskom maskom kao što je to činio nekoć. Koncert je otvorio nabrijanom “Big Wedge”, potencijalnim hitom s njegova prvog albuma “Vigil In a Wilderness of Mirrors” (1990). Iako uz refren nije bilo ženskih pratećih vokala, tipičnih za studijsku verziju, odsvirana je na izvanrednoj razini, a prateće vokale smo svejedno na neki način nadomjestili mi iz publike. Fish je odmah dokazao da je izvrstan scenski glumac koji se potpuno uživi u nastup i sve nas je oduševio svojim izravnim i iskrenim kontaktom s publikom. Tijekom izrazitije progresivnog “Moving Targets” (Field Of Crows, 2004) u jednom je dijelu, primjerice, glumio pucanje iz puške i potpuno se omotao u svoj palestinski šal. Od instrumentalista me ovdje najviše oduševio basist Vantsis svojom nagruvanom linijom basa, a Fish je u pjevanju ovdje prvi put pokazao svoju dramatičnu stranu, koja se s godinama jedva ikako smanjila. Dramatični instrumentalni izlaz pjesme poslužio je ono najbolje što krasi Fisha i njegovu grupu. Nakon te skladbe nije zaboravio spomenuti ni svoje “nove prijatelje iz Slovenije” i sva se pozornost publike na trenutak usmjerila prema nama. Fishov hard rockerski obojeni prog posebno je došao do izražaja na izvrsnoj “Brother 52” (Sunsets On Empire, 1996), gdje je usred nastupa izazvao obilje smijeha kad je tijekom instrumentalne dionice preko mobitela nazvao svog oca, koji je upravo slavio rođendan. Fish nam je prije nego što ga je nazvao dao “upute” i kad nam je namignuo, zapjevali smo “happy birthday”. Pozivanje mobitelom usred koncerta inače je praksa koju rado koristi ponajprije Ian Anderson (Jethro Tull), ali Fishova nadasve duhovita gesta djelovala je posve iskreno. U toj je skladbi posebno dopadljiv bio završni instrumentalni dio s keltskim umetkom, nečim što Fish rado koristi u svojim pjesmama i gdje su oba gitarista, osobito Trill svojim solažama, prvi put oduševila. Uz “Sunsets On Empire” slijedila je još “Goldfish and Clowns”, pjesma srednjeg tempa koja je oduševila Fishovim vokalnim akrobacijama, ponajprije promjenama boje glasa, te izvrsnim solažama obojice gitarista. Vrhunac Fishove solo setliste bila je nedvojbeno izvrsna izvedba “Raingods Dancing”, inače središnjeg dijela epa “Plague of Ghosts” (Raingods With Zippos, 1999), koji je podijeljen na šest međusobno povezanih skladbi koje bi, snimljene u jednom komadu, dale 25-minutni ep. Svakako je riječ o njegovu najambicioznijem solo djelu, kao što je rekao i tijekom intervjua. Sa svojim dramatičnim refrenom i epskom linijom ta je pjesma poštено podigla atmosferu u dvorani. Glavni gitarist Frank Usher ovdje je ponovno oduševio svojom izvrsnom i originalnom solažom. To je moja najdraža Fishova solo pjesma (zapravo cijela suita, ali to je njezin najbolji dio) pa sam bio posebno sretan što su je izveli. “Raingods Dancing” izravno se pretočila u završni dio suite “Wake Up Call (Make It Happen)”, koji je, kao i na albumu, zaključio suitu. Ta je skladba izazvala antiklimaks svoje prethodnice i svojim floydovskim pasažama na gitari i klavijaturama pobrinula se da se atmosfera u dvorani zaljulja u neku drugu dimenziju. Fish je tako dao do znanja svima koji ga ne poznaju kao solo glazbenika da je sposoban stvarati progresivne epove kad god mu se prohtije. Tijekom “Innocent Party” (Field Of Crows, 2004) ponovno su došli do izražaja njegovi hard rockerski glazbeni elementi jer je ta skladba jedna od njegovih najtvrđih, a ima i izuzetno epski refren. U tome je već na granici prog metala. Gotovo isto bi se moglo reći i za “Long Cold Day” (Fellini Days, 2001), koja ima izrazito sirov zvuk gitara, ali joj se zatim atmosfera potpuno promijeni. Ovdje se Fish iskazao svojom prekrasnom, duboko osobnom interpretacijom, koja je u trenutku nastanka te pjesme vjerojatno bila posljedica slomljenog srca. “Credo” (Internal Exile, 1991), jedna od njegovih najomiljenijih solo pjesama, bio je prekrasan završetak prvog dijela koncerta, u kojem se glavni refren stupnjevao dok nisu s pozornice otišli svi glazbenici, predvođeni Fishom. Narod je složno skandirao “Credo” i Fish je bio nadasve zadovoljan odzivom. Zatim je pjevanje potpuno prepustio narodu, dok je sam otišao s pozornice. Pojedini članovi postupno su slijedili njegov primjer, pri čemu je svaki na svom instrumentu nastavio ritam uz pjevanje naroda. Posljednji je s pozornice otišao bubnjar Innes, koji si je gotovo priuštio manju solo točku jer ga je energija publike očito povukla za sobom. Fish se odlučio na nadasve domišljat potez. Koncert je podijelio na dva dijela. U prvom je za zagrijavanje odsvirao svoje najpoznatije solo radove, ponajprije one s više hard rockerskog naboja, koji su dodobra zagrijali publiku, a ono najbolje, to jest izvedbu “Misplaced Childhood” i ostalih klasika Marilliona, sačuvao je za drugi dio, kad je atmosfera već bila dodobra zagrijana. Tako je uspio zadržati pažnju onih koji ne poznaju dobro njegove solo radove te ih je ostavio u napetom iščekivanju glavnog dijela koncerta.
Približavao se vrhunac koncerta i atmosfera u dvorani dosegla je vrhunac. Rossinijeva “La Gazza Ladra” bila je snimljeni intro koji je svim “poznavateljima” Marilliona najavio da sad kreće ozbiljno. Dramatični uvod na klavijaturama najavio je početak s “Pseudo Silk Kimono”. Fish je u svoj svojoj vokalnoj melankoliji, u najboljem stilu, otvorio prostor za sljedeću skladbu, koju poznaju i mnogi koji glazbu Marilliona inače ne poznaju i kreću se u komercijalnijim glazbenim vodama. Slijedila je naime “Kayleigh”, najveći hit grupe i ujedno njihova najpoznatija skladba. Tada je publika eksplodirala od oduševljenja i bio sam nadasve iznenađen činjenicom da je većina u prvim redovima znala napamet pjevati gotovo cijele tekstove s albuma. Trill je ovdje u središnjem rifu i solažama posve uspio uhvatiti Rotheryjev duh, dok je Usher oduševljavao svojim solističkim dodacima kojih na originalu nema. Ta je skladba jednostavno stvorena za Fisha i možda na najbolji način oslikava njegovu osobnost, pa dobro, barem onog Fisha kojeg ćemo pamtiti iz Marilliona – “opskurnog škotskog pjesnika slomljenog srca”. Slijedila je “Lavender”, također veliki hit, u kojoj je Fish pokazao jedan od najboljih vokalnih trenutaka na cijelom koncertu. Zanimljivo je kako je pri izvođenju klasika Marilliona njegov vokal primjetno postao još dramatičniji i proživljeniji nego u prvom dijelu koncerta. Na trenutak, kad biste zatvorili oči, doista se činilo da ste na nekom koncertu Marilliona sredinom osamdesetih, usprkos dodatnoj gitari. Slijedila je dramatična “Bitter Suite”, u kojoj su u uvodu Fishove glumačke sposobnosti i njegovi izvanredni recitali došli do punog izražaja. Dok je tako u uvodu skladbe sjedio zgrčen pred bubnjevima i držao se za glavu, doista je djelovao kao hrpa jada kojem je upravo puklo srce. Posebno me zanimalo kako će se na ovom izvrsnom epu snaći gitaristi, koji su imali težak zadatak oživjeti magiju neprevaziđenih Rotheryjevih atmosferičnih solaža. Obojica su nadasve pozitivno iznenadila. Jedan od vrhunaca zasigurno je bio “Heart of Lothian”, koji je Fish otpjevao kako zna samo on, posve vjeran studijskoj verziji. Ostali glazbenici oduševili su ponajprije u melodičnom prijelazu, osobito klavijaturist i oba gitarista, koji su se ovdje u solažama nadasve uspješno međusobno harmonizirali. Složno smo pjevali glavni refren i tu je Fish prvi put provjerio koja je polovica publike više “u priči”. Slijedile su dvije kraće, ali izuzetno atmosferične skladbe. Do krajnjih granica dramatična “Waterhole (Expresso Bongo)” poštено je uskomešala atmosferu u dvorani, dok je “Lords of the Backstage” još stupnjevala napetost u dvorani Fishovim vokalnim igrama. Napetost je naglo popustila uz “Blind Curve”, koja je odsvirana u svoj svojoj epskoj veličanstvenosti. Oba su gitarista ponovno oduševila solažama koje je svojedobno izvodio Rothery. Tijekom središnjeg melankoličnog dijela Fish je ponovno oduševio svojom vokalnom i glumačkom igrom kad je među recitalima “I’ve never been so wasted” i “I can sense a child” ponovno dočarao čovjeka kojem se pred očima ruši njegov svijet nakon što je zatajio dijete u sebi. Posebno je bio dramatičan dio u kojem je stupnjevao riječ “childhood”, nakon čega je slijedila izvrsna Turnellova solaža na klavijaturama u kojoj mu je uspjelo uhvatiti duh Marka Kellyja, a istovremeno dodati nešto svoje, baš kao i obojici gitarista. Za mene je zasigurno jedan od vrhunaca bio “Childhoods End?”. Jedna od mojih najdražih skladbi Marilliona, koja me iznova, kad god je čujem, potrese svojom atmosferom, a zvuči kao ono iskreno otkrovenje kad čovjek u sebi ponovno otkrije dijete koje je zatajio i shvati da djetinjstvu nikad nije kraj – “there’s no childhoods end!” “White Feather” je svojom optimističnom atmosferom, izvanrednom porukom (jedan od najboljih Fishovih tekstova) i stupnjevanjem glavnog refrena zaključio nezaboravnu interpretaciju legendarnog albuma. Ona je za mene čak premašila sva očekivanja. “They call me the Fish” i slijedio je privremeni oproštaj.
Ubrzo je uslijedio prvi bis s dva nezaboravna klasika Marilliona. Fish se vratio na pozornicu odjeven u dres škotske nogometne reprezentacije i upitao se kako je moguće da si većina domaćih, to jest Nijemaca, neće moći priuštiti odlazak na
ovogodišnje svjetsko prvenstvo u nogometu, koje će se ove godine održati kod njih. Sljedeću skladbu, koja govori o stranputicama slave i pretjeranog pijenja, posvetio je svim nogometnim navijačima i pivskim braćicama u dvorani. Nije bilo teško pogoditi o kojoj je skladbi riječ i slijedio je “Incommunicado” (Clutching At Straws, 1987), koja je svojim izuzetno navijenim ritmom
ponovno podigla temperaturu u dvorani. Kao najduhovitija tvorevina Marilliona, pri svakom slušanju mi pred očima nacrta onaj nezaboravni video, po mom mišljenju njihov najbolji, u kojem Fish kao glumac blista u ulozi pijanca, a na kraju svi članovi Marilliona zagrljeni plešu “kolo”. I tako je bilo i ovaj put, samo što su Fish i članovi grupe na kraju skladbe, uz stupnjevanje glavnog refrena, zaplesali kolo s čašama punim koktela, kojeg je bilo napretek jer su konobarice cijeli koncert šetale od pozornice prema šanku. Atmosfera “Clutching At Straws” bila je tako potpuna. Svoj trenutak pažnje tada je dobio i najmlađi posjetitelj koncerta, Teodor iz Rumunjske, kojeg je Fish pozvao kar na pozornicu i poklonio mu mikrofon. Osim toga, bila je to nadasve simbolična gesta, koja se izvrsno uklopila u koncept “Misplaced Childhood”, zaboravljenog djetinjstva, pa je taj dječak na koncertu na neki način oživio glavnog junaka tog albuma, kojeg je inače na naslovnici prikazao Robert Mead. Hm, možda samo ja u svemu tražim neku simboliku? Slijedio je izravan nastavak s “Marquet Square Heroes”, legendarnim prvim singlom Marilliona iz 1982. Uz njegove prve taktove i izljev energije koji je uslijedio, konačno su oživjeli i oni “pospanci” u prvim redovima, koji su do tada od umora već ukočeno mirovali. Pokraj mene je naime iznenada počeo skakati i pjevati neki čovjek koji je većinu koncerta bio prilično stoičan. Uz ova dva klasika posebno bih pohvalio klavijaturista, kojem je uspjelo uhvatiti autentični Kellyjev zvuk klavijatura iz osamdesetih. Slijedio je još i drugi bis s nezaboravnim epom “Fugazi” s istoimenog albuma Marilliona iz 1984. Izvedba tog epa bila je vrhunska i neprevaziđena u svoj Fishovoj dramatičnosti i riječima ju je teško opisati. Bolju pjesmu za kraj koncerta jednostavno nije mogao izabrati, a kad je koncerta bilo gotovo, neki smo ostali sa željom za još kojim bisom.
Što reći nakon svega toga? Iako gitaristima nije posve uspjelo uhvatiti Rotheryjevu sofisticiranost, oduševili su gotovo besprijekornom tehničkom izvedbom i originalnim dodacima u solažama. Fishova odluka o dva gitarista, koja je promijenila osnovni zvuk skladbi, ali im istovremeno dodala nešto novo, pokazala se kao posrećena. Fish nas je također posve uvjerio. Nakon svih tih godina vokalno je još uvijek u izvrsnoj formi i njegov je vokal izgubio tek malo nekadašnje živopisnosti. Jedva se primjećuje samo to da je s godinama izgubio dio one dramatično zlokobne oštrine, kojoj je zato dodao zrelost. Scenske karizme također mu još uvijek nikad ne nedostaje. Njegovi recitali usred pojedinih skladbi bili su također posebno doživljaj. Mogu reći da je izvedba legendarnog albuma premašila sva očekivanja. Isto vrijedi i za cjelokupni koncertni nastup. Odziv publike bio je, usprkos stolicama i stalnom točenju pića među njima, korektan. Euforija je cijelo vrijeme bila u razumnim granicama i svako guranje bilo je isključeno s obzirom na to da su publiku činili ljudi zrelih godina. U nekim su me slučajevima svojim odzivom čak pozitivno iznenadili. I to ne samo tijekom izvođenja klasika Marilliona.
Legendarni koncept tako je pred našim očima ponovno oživio. Svaki ljubitelj Marilliona trebao bi barem jednom otići na Fishov koncert jer osim nezaboravnog solo nastupa i nadasve dopadljivih solo radova još uvijek na vrhunski način svira djela koja su Marillion vjerojatno već odavno zaboravili svirati. Bio je to koncert kojeg ćemo se članovi RockLinea još dugo sjećati i čuvati ga u najboljem sjećanju. Jednostavno ne nalazim dovoljno riječi da opišem sve nakupljene dojmove koji su u meni ostali još danima nakon koncerta. Svakako se nadam da je ovo bio tek početak našeg koncertnog i prijateljskog druženja s “ocem” neo-progresivnog rocka; škotskim divom nježnog srca i oštrog pera. Sva zahvalnost za nezaboravno iskustvo prije i tijekom koncerta ide ovom velikom glazbeniku još većeg srca. A svi vi koji ste željeli doći na ovaj koncert, ali ste se iz određenih razloga morali odreći, za utjehu zapamtite – “there is no childhoods end!”
Setlista
1.) Big Wedge
2.) Moving Targets
3.) Brother 52
4.) Goldfish and Clowns
5.) Raingods Dancing
6.) Wake Up Call (Make It Happen)
7.) Innocent Party
8.) Long Cold Day
9.) Credo
—kraj prvog dijela koncerta—
10.) Pseudo Silk Kimono
11.) Kayleigh
12.) Lavender
13.) Bitter Suite: Brief Encounter/Lost Weekend/Blue Angel
14.) Heart of Lothian: Wide Boy/Curtain Call
15.) Waterhole (Expresso Bongo)
16.) Lords of the Backstage
17.) Blind Curve: Vocal Under a Bloodlight/Passing Strangers/Mylo/Perimeter Walk/Threshold
18.) Childhoods End?
19.) White Feather
—prvi bis—
20.) Incommunicado
21.) Market Square Heroes
—drugi bis—
22.) Fugazi
Galerija slika
