Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin EMI Records
Izdanje: 2017
Trajanje: 42:07
Ocjena: 4.5/5
»Ommadawn«, studijski majstorski rad iz davne 1975., jedan je od krunskih dragulja u iznimno bogatoj karijeri legendarnog engleskog multiinstrumentalista i skladatelja Mikea Oldfielda. Većina ljubitelja Oldfieldove glazbe »Ommadawn« cijeni gotovo jednako kao među širom publikom puno poznatiji i popularniji prvijenac »Tubular Bells« (1973.), kojeg je Mike kroz sve slabije nastavke tijekom godina već gotovo iscrpio do iznemoglosti, pa je ovaj put morao odabrati malo drukčiji recept ako si je želio vratiti dio izgubljenog poštovanja zbog nekih čudnih studijskih poteza u posljednja dva desetljeća. Nakon krajnje prosječnog poprockovskog albuma »Man On the Rocks« (2014.), kad je Mike bezuspješno pokušao oživjeti nešto magije iz sredine osamdesetih, činilo se da je čovjek potpuno ostao bez skladateljskih ideja vrijednih spomena i da od njega još dugo nećemo dobiti novi album, a kamoli album koji bi bilo gušt poslušati od početka do kraja. Iskreno govoreći, tek je malo Mikeovih albuma u posljednjih dvadeset i pet godina bilo dostojno njegove ostavštine iz sedamdesetih i osamdesetih. No tko poznaje njegovu dugu i šarolilu karijeru, zna da je gospodin Oldfield ljubitelje svoje glazbe već više puta iznenadio kvalitetnim ostvarenjima kad su to najmanje očekivali.
Mike se na »Return to Ommadawn« odlučio za potpuni stilski preokret pa se, na veselje većine svojih obožavatelja, nakon doista strašno dugo vremena vratio instrumentalno začinjenim i progresivnorockovski usmjerenim ambijentalnim suitama kojima je zaslovio u svom ranom stvaralačkom razdoblju. Obje međusobno povezane suite, koje čine naslovno djelo, traju više od dvadeset minuta. Takvu je praksu Mike posljednji put primijenio na »Incantations« (1978.). Sve instrumente na »Return to Ommadown« Mike je odsvirao posve sam i tako se vratio stvaralačkoj etici iz sedamdesetih, kad je još kao mladić postao poznat kao nevjerojatan multiinstrumentalist i genijalni skladatelj koji je najradije djelovao kao ‘one man band’. Neke je vokalne efekte doduše preuzeo izravno iz originalnog »Ommadawn«, u čemu ovaj put nema ništa loše. Time je na »Return to Ommadawn« dodatno pojačao ambijentalnu nostalgiju i osjećaj kontinuiteta, a pritom je zgodno izgradio nadasve opuštajuću mješavinu progresivnog rocka, folka, ambijentalne i world glazbe.
»Return to Ommadawn« je dakle nastavak instrumentalnog umjetničkog djela iz 1975. Mike se već prije više od dvadeset i pet godina igrao takvom idejom, jer je »Amarok« (1990.) prvotno bio zamišljen kao nastavak »Ommadawn«, no stvari su se pri stvaranju tog albuma ipak otišle u drukčijem smjeru nego što je vrhunski skladatelj i nenadmašni multiinstrumentalist prvotno zamislio. Prvo pitanje koje se postavlja prije slušanja »Return to Ommadawn« jest, dakako, je li Mikeov dvadeset i šesti studijski album dostojan ostavštine izvornika, budući da se već dosta glazbenika opeklo raznim nastavcima svojih najcjenjenijih albuma. Odgovor je, na olakšanje dugogodišnjih sljedbenika, vrlo pozitivan: Mike je pojedine aranžmane odsvirao kao u svojim najboljim danima, a uz to je poslužio i brojnim novim, zanimljivim ambijentalnim motivima koji slušatelja kroz iznimno bogatu zvučnu paletu različitih motiva vode među fantazijske ravnice, gdje vlada za Oldfielda tako karakteristična keltska mistika, spojena sa ‘šamanskim’ motivima world glazbe. Takvu ambijentalnu magiju, koja na trenutke zvuči kao glazba iz nadasve ugodnih snova, Mike stvara i kombinacijom brojnih tradicionalnih instrumenata poput keltske harfe i svirala.
Iznimno bogati simfonijski aranžmani i raznovrsni ritmovi stalno se nadograđuju, dok Mike usput unosi melankolične gitarske pasaže koji odražavaju njegovu posve specifičnu i izdaleka prepoznatljivu tehniku. Prijelaz između dviju suita iznimno je lijep i gladak, protočnost pojedinih motiva je izvanredna, a energični i smireni trenuci izmjenjuju se s iznimnom skladnošću i profinjenošću, što je Oldfield oduvijek vladao do savršenstva. Oni koji su već gotovo zaboravili da je Mike svojedobno, u sedamdesetima, bio jedan od najcjenjenijih majstora progresivnog rocka, nakon dugo, dugo vremena opet će uživati u zvukovima melotrona, Hammondovih i Farfisinih orgulja te u Mikeovim brojnim gitarističkim majstorijama, kako na električnoj tako i na akustičnoj i flamenko gitari, koje su tek neki od brojnih žičanih instrumenata što ih je upotrijebio na »Return to Ommadawn«. U ambijentalnom smislu »Return to Ommadawn« predstavlja predivnu ambijentalnu pustolovinu, punu nostalgije i mistike, pa je i na taj način idealan nastavak originalnog »Ommadawn«. Unatoč iznimnoj instrumentalnoj raznolikosti, brojnim šarolikim ritmičkim prijelazima i priličnoj kompleksnosti aranžmana, album nikako nije pretjerano zahtjevan slušateljski zalogaj ni za nekoga kome su bliže ambijentalna i world glazba nego progresivni rock i kome treba samo odgovarajuće glazbeno opuštanje nakon napornog radnog dana.
Mike Oldfield je s »Return to Ommadawn« ugodno iznenadio jer se u velikom stilu vratio među najuzbudljivije glazbene stvaratelje našeg vremena i napravio svoj najbolji album nakon prve polovice osamdesetih, koji će mnoge uspjeti vratiti u ‘stara dobra vremena’, kad je slavni multiinstrumentalist i skladatelj bio na vrhuncu svojih umjetničkih moći. Nešto kritike doduše ide na to što je, uz originalne vokalne efekte, upotrijebio i nekoliko kraćih motiva vrlo sličnih onima iz originalnog »Ommadawn«, što osim osiguravanja kontinuiteta između prošlosti i sadašnjosti zacijelo nije bio najoriginalniji potez, no takva praksa nije toliko česta da bi pokvarila iznimno pozitivan dojam koji album ostavlja kao cjelina. Uz to se u trenu nameće pitanje zašto se Oldfield za takav potez, stvaranje nastavka »Ommadawn«, nije odlučio već puno prije. »Amarok« mu je dugo vremena bio oproštaj od ambicioznih instrumentalnih suita, koje je još u sedamdesetima izbrusio do savršenstva, što si dugo vremena eksperimentiranjem s raznim stilovima nije htio priznati.
Očito je Mike, nakon studijskih dosega u posljednjih petnaestak godina kojima većinom nije pretjerano oduševio, napokon ‘progledao’ gdje mu doista leži skladateljsko srce i shvatio da je pametnije vratiti se po inspiraciju u slavnu prošlost i napokon napraviti album na koji su sljedbenici teško čekali najmanje dvadeset i pet godina. Za završne riječi, Mikeu se za »Return to Ommadawn« još jednom mogu uputiti sve čestitke. Nadajmo se da će se u sličnom stvaralačkom stilu uhvatiti i svog budućeg studijskog projekta, koji bi prema nekim informacijama trebao biti četvrti dio »Tubular Bells«.
https://www.youtube.com/watch?v=6TG63Zhge1w
Postava
Mike Oldfield – akustična steel gitara, flamenko gitara, električna gitara, bas gitara, akustična bas gitara, mandolina, banjo, ukulele, keltska harfa, klavir, klavijature, udaraljke, svirale, vokalni efekti
Produkcija
Mike Oldfrield
Popis skladbi
1. Return to Ommadawn, Pt. I (21:10)
2. Return to Ommadawn, Pt. II (20:57)
