Autor: Primož Novak
Izvođač: Sepultura
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: year_month
Trajanje: 46:05
Ocjena: 4.3/5
Sepultura. Ime koje je i danas mnogima trn u oku, iako je od odlaska Maxa Cavalere prošlo već dvadeset godina, no kod starih fanova zamjerka i dalje traje, što je logično, jer su se Sepultura poprilično promijenili, a ta promjena većini ne odgovara. O tome bi se moglo trabunjati u nedogled, pa je bolje te stvari pustiti na miru.
Sepultura, odnosno trenutačna inačica te nekoć legendarne grupe, vratila se nakon gotovo četiri godine s novim uratkom, koji je naslijedio The Mediator Between Head and Hands Must Be the Heart iz 2013., a koji nekako nije dobio najbolje reakcije. Razlog je bila ponajprije neprikladna produkcija Rossa Robinsona, koji je veliku zamjerku zaradio već kod albuma Roots, no ni na zadnjem albumu nije napravio baš briljantan posao. Sepultura su očito ipak izvukli pouku i uputili se k priznatom producentu Jensu Bogrenu, koji ima odlične reference. A koliko je poznato kod Bogrena, tu neće biti »štednje«. Očekivanja svakako mogu biti visoka.
Machine Messiah, 14. studijski album grupe, otvara se mirno naslovnom skladbom, u kojoj se ističe pjevan vokal Derricka Greena, što je prilično neobično, iako je Green svoje pjevačke sposobnosti pokazao već na prijašnjim albumima. Skladba se polako razvija, na kraju dobije nešto udarnosti, ali većih potresa nema. Čini se da je Sepultura još ozbiljnije odlučila razvijati konceptualnu narav ovog albuma. Drugom skladbom I Am The Enemy Sepultura pokazuje svoju agresivnu stranu. Skladba je doduše hardcoreovski intonirana, što nije ništa novo, ali iznenadi trenutačni bubnjar Eloy Casagrande blast beatovima i brzim pedalama u breakdownu. Phantom Self jedno je od većih iznenađenja na albumu. Skladba na početku poslužuje tribal udaraljkama, a kasnije pokaže da ima zanimljivu strukturu, ritmičku razigranost, a najviše privlači soliranje Andreasa Kissera, koje se nadograđuje s violinama gostujuće grupe iz Tunisa. Svakako snažna skladba, koja je za Sepulturu poprilično progresivno intonirana.
U nastavku je prisutno poprilično iznenađenja. Ne uvjeri svaka skladba, ali na kraju se pokaže da je riječ o snažnom, raznolikom i dotjeranom uratku. Ističe se primjerice instrumentalna skladba Iceberg Dales, koja se neprestano nadograđuje, a zahvaljujući izvrsnim bubnjevima oduševljava svojom tehničkom savršenošću. Jedna od zanimljivijih skladbi je Sworn Oath, ponajprije zbog svoje kompleksnije naravi i neobičnosti. Skladbe Silent Violence i Vandals Nest oduševit će svojom agresivnošću. Osobito Vandals Nest ima izražen thrasherski naboj. Album se zaključuje nešto morbidnijim Cyber God, koji naglašava samu poruku ovog albuma. Tematika albuma usmjerena je na robotizaciju društva i njezine posljedice. Sepultura pokušava kritizirati današnje društvo na različite načine. To se posljednjih godina pokazalo konceptualnim albumima i intelektualnijim pristupom tekstovima. Pa, ni ovaj put ne odstupa od svojih zamisli.
Posljednja dva desetljeća pokretač Sepulture je gitarist Andreas Kisser. Na prijašnjim izdanjima ponekad se činilo da se Kisser iscrpio, no na Machine Messiah ideje djeluju svježe i inovativno, što je za grupu koja je na sceni više od tri desetljeća više nego pohvalno. Albumu doduše ne bismo pripisivali samo hvalu, naime nije baš sve uvjerljivo. Određeni dijelovi su malo razvučeni, ali srećom nema dojma umjetnog produljivanja. Produkcijski je stvar doista izvanredna, i zvučno Sepultura prvi put u dva desetljeća djeluje masivno. Kisserova gitara uvjerava, kao i izvrsno bubnjanje, koje je kod Sepulture ključno. Eloy Casagrande svojim će stilom i najjednostavniji riff učiniti zanimljivim. I Greenov vokal je izražen i snažan. Prije svega treba pohvaliti njegove sposobnosti raznolikog pjevanja. Ostaje još samo basist Paulo Jr., koji ostaje u pozadini i samo je podrška gitari, o nekim istaknutim linijama tu nema smisla govoriti, tako da Paulo Jr. nažalost ostaje slaba točka grupe.
Teško je bilo zamisliti da aktualna verzija Sepulture nakon toliko godina može stvoriti tako uvjerljiv uradak. Machine Messiah je unatoč poneku manjkavost najjači album Sepulture otkako je u bend stigao Derrick Green. Album je raznolik, dotjeran i pun iznenađenja. Uvođenjem progresivnih dodataka budi se i još mnogo nade za ubuduće. Sepultura mora samo ostati kod sposobnih producenata i promišljeno pristupiti pisanju novog materijala te si očito i uzeti vremena.
Sastav
Andreas Kisser – gitara
Derrick Green – vokal
Eloy Casagrande – bubnjevi
Paulo Jr. – bas
Produkcija
Jens Bogren
Popis skladbi
01. Machine Messiah
02. I Am The Enemy
03. Phantom Self
04. Alethea
05. Iceberg Dances
06. Sworn Oath
07. Resistant Parasites
08. Silent Violence
09. Vandals Nest
10. Cyber God
