Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Politeama Rossetti di Trieste / Trst / Italija
Datum koncerta: 06.02.2007
Broj posjetitelja: 1300
Cijena karte: 20,00 €
Nakon što im je zbog logističkih problema otpao decembarski nastup, a ja sam zapravo imao sreću u nesreći jer sam zakasnio na vlak za Koper, napokon je došao dugo iščekivani nastup legendi talijanskog simfonijskog proga Premiata Forneria Marconi (ili kraće i češće korišteno PFM), koji su prije svega sedamdesetih osvojili mnoge svojom profinjenom i unikatnom kombinacijom veličanstvenih simfonijskih aranžmana, jazzerskih i folk rockerskih začina te mediteranskog melosa, što ih je svrstalo među najpoštovanije skupine talijanskog simfonijskog progresivnog rocka u inozemstvu, ali i među jedine izvođače tog žanra koji su uspjeli prodrijeti izvan domovine, gdje u očima većine glazbeno osviještenog stanovništva već odavno imaju status rock legendi. Ipak, danas nažalost, usprkos njihovoj povećanoj aktivnosti i stalnim turnejama posljednjih godina, tek rijetko tko tko ne sluša progresivni rock ili nije živio u doba talijanske rock scene sedamdesetih uopće zna za njihovo postojanje.
Prije nego što se naš trio, doduše malobrojnih, ali zato utoliko poletnijih ljubitelja kvalitetnog prog rocka, uputio na mjesto zbivanja, zanimalo nas je prije svega treba li vjerovati glasinama da su i u poznim godinama još uvijek u izvrsnoj koncertnoj formi, o čemu svjedoči i nekoliko nedavno objavljenih koncertnih snimaka. Njihovu obnovljenu energiju i ambicioznost potvrdilo je i njihovo aktualno izdanje, odličan konceptualni album “Stati Di Immaginazione” (2006), jedan od najboljih albuma progresivnog rocka prošle godine, koji ih je vidljivo preporodio, otvorio novo uzbudljivo poglavlje u njihovoj karijeri i kvalitetno ih smjestio tamo gdje su stali sredinom sedamdesetih. Upravo oko promocije posljednjeg studijskog albuma i njegove takoreći potpune audiovizualne izvedbe uz pomoć laserskog showa i scenskih projekcija posebnih konceptualnih filmova, koji su izašli i na popratnom DVD-u aktualnog albuma, vrtjela se cijela aktualna turneja. Uz vrhunski glazbeni performans majstora svog zanata bilo je za očekivati i vrhunsku vizualizaciju i nevjerojatno putovanje u srčiku konceptualnih poruka pojedinih izvedbi.
Nakon kraćeg zastoja u Kopru, hitro smo i (iznenađujuće i na veliko olakšanje) bez ikakvih logističkih poteškoća stigli u Trst, gdje smo sretno pristali pred kazalištem Politeama Rossetti, koje prima oko 2500 ljudi i namijenjeno je i kazališnim i koncertnim predstavama. Priznajem da nisam baš neki ljubitelj odabira kazališnih pozornica za nastupe rock sastava, jer takav sjedeći i od pozornice udaljeni pristup često ubija odgovarajuću interakciju između publike i benda. Još se predobro sjećam nastupa Yes prije četiri godine u Münchenu, kad su na taj način skoro posve srušili atmosferu koju inače obično znaju stvoriti. Ovaj put se nešto takvo na sreću nije ponovilo, iako se potvrdila moja pretpostavka da će ovo biti nastup koji će proći prebrzo. Posjedali smo na stolice čiji je razmak za noge očito prilagođen prema uputama patuljaka pa smo se neki tijekom koncerta morali češće protegnuti kako bismo obnovili prekinuti protok krvi. Pogled iz parterra na pozornicu kao i na renesansno oslikan strop bio je oduševljavajuć već prije početka koncerta, a kad su se svjetla nakon nekoliko minuta zakašnjenja (klasičan talijanski manjak discipline) u odnosu na službeni početak ugasila, na stropu je zasjalo zvijezdama posuto nebo, koje je tako već prije prvih taktova benda stvorilo izuzetno mističnu atmosferu. I tada je počelo!
Na pozornici su bila oba originalna člana, gitarski vizionar Franco Mussida, koji se posve ravnopravno može postaviti uz bok gitaristima poput Stevea Howea (Yes, Asia, solo) i Davida Gilmoura (Pink Floyd, solo) i izvrsni bubnjar mnogih talenata, Franz Di Cioccio (koji je ujedno i neformalni vođa benda), kao i dugogodišnji basist Patrick Djivas, svjetski majstor višenamjenske uporabe bas gitare, koji pravu poslasticu za oči priređuje svim poznavateljima i ljubiteljima tog instrumenta. Društvo su im pravila još dva izvrsna glazbenika, povremeno i tri, jer se Di Cioccio u stilu Phila Collinsa (Genesis, solo, ex-Brand X) ili Nicka D’Virgilia (Spock’s Beard, NDV) više puta uputio pred mikrofon, gdje se iskazao i kao izvrstan voditelj pozornice i vrlo solidan pjevač. Prekaljeni violinist i multiinstrumentalist Luciano Fabbri, koji je s njima uz višegodišnju stanku još od 1979., oduševio nas je svojim usklađenim pristupom i tečnom izmjenom instrumenata (violina, klavijature, akustična gitara, flauta). Talijanskog Emersona, Flavija Premolija, koji ih je napustio prije snimanja novog albuma, uspješno je zamijenio odlični Gianluca Tagliavini, koji se pobrinuo da se Premolija ni na tren nije pogrešalo. Kako stvari stoje, uspješno će se upisati među stalne članove skupine. Kao što je već rečeno, u autentičnom duhu Genesisa, Di Cioccia je tijekom njegovih pjevačkih izleta mijenjao zamjenski bubnjar Piero Monterisi, s kojim su se nekoliko puta za bubnjevima našli i istovremeno.
Koncert su otvorili prilično neočekivanom klasikom “L’ Isola Del Niente” s istoimenog albuma iz 1974. Zavladala je izuzetno mistična atmosfera, koja se iz skladbe u skladbu još pojačavala. Mussida je na vokalu (koji je ujedno otpjevao većinu onih njihovih klasika koji su izašli na talijanskom) i svojim klasicističkim zahvatima na gitari skrbio za rast atmosfere, dok su Djivas i Di Cioccio lijepo diktirali ritam uz virtuozne vragolije klavijaturista Tagliavinija i violinista Fabbrija, čija je violina u tom trenutku bila za malenkost previše tiho podešena, što su kasnije uspješno popravili. Projekcije u pozadini prikazivale su naslovnice albuma iz kojih je bila odabrana pojedina izvedba, a još više su nas oduševile one digitalne projekcije koje su bile napravljene i od dokumentarnih snimaka i od računalnih grafika. Tada su se na neko vrijeme preusmjerili na radove s novog albuma. Izuzetno mistična “La Terra Dell’ Acqua”, posvećena Veneciji i fenomenu grada nad vodom, kojem u budućnosti uz stalno zagrijavanje atmosfere prijeti potonuće, mene je barem odnijela posve nekamo drugamo, što mi se inače ne događa baš često. Tako sam pogled često s pozornice usmjeravao na filmske projekcije, koje su bile doista vrhunske, na razini onih koje su svojedobno prikazivali Pink Floyd. U tom trenutku oduševio nas je i izuzetno krhak zvuk Mussidine gitare, dinamičan Djivasov bas i svemirske klavijature, koje su resile većinu radova novog albuma. Na “Il Mondo In Testa”, drugom komadu s novog albuma, koji je oduševljavao svojom lucidnom i otkačenom projekcijom promjene grafičkih oblika, oduševilo nas je i sviranje uvijek duhovitog vibrafona.
Tada se Di Cioccio (koji je specijaliziran za pjevanje stvari s engleskim tekstovima) uputio pred mikrofon i najavio da će s intervalima uslijediti tri skladbe s albuma “Chocolate Kings” (1975), posvećenog potrošačkoj američkoj kulturi i njihovog posljednjeg klasičnog albuma s kojim su još bili uspješni i u inozemstvu. Za bubnjevima ga je tada zamijenio Monterisi, koji je tako družinu ćelavaca (osim njega još Fabbri i Tagliavini) na pozornici povećao na tri člana. Klasika “Out On the Roundabout” s prije spomenutog albuma bila je kao cjelina uspješno izvedena, iako je Di Ciociov mikrofon isprva bio nešto krivo podešen, što je uzrokovalo da ga se tijekom pjevanja jedva razumjelo. Uostalom, to je vokalno malo zahtjevniji album jer je na njemu originalno (prvi i posljednji put) pjevao Bernardo Lanzetti, koji je bio najbolji vokalist u povijesti skupine. Zato su s “Chocolate Kings” znatno uspjelije (i u vokalnom smislu) ispale “Harlequin” i naslovna skladba, kojom su većom demonstracijom svoje rockerske strane prvi put primjetnije iz mirovanja prenuli inače za talijanske prilike vrlo spokojnu publiku. Di Cioccio se češće poigravao dodatnim udaraljkama, u nekom trenutku mu je tamburin pao na pod, što nije bio jedini trenutak da mu je nešto palo na pod (ako se dobro sjećam, jednom su se na podu našle i njegove naočale). Usput su nas, naravno, i dalje oduševljavali odličnim i po kvaliteti međusobno ravnopravnim ostvarenjima s novog albuma, kojeg ipak nisu odsvirali u cijelosti jer su izostavili skladbu “La Conquista”. Među novim komadima me je najviše oduševio, po mom mišljenju jedan od vrhunaca cijelog koncerta, nezaboravni ep “Visioni di Archimede”., koji nam je kroz glazbu i putem platna osvijetlio život tog starogrčkog vizionara, kojeg je u jesen života okrutno posjekao mač rimskog vojnika u do temelja spaljenim Sirakuzama. S tim ostvarenjem članovi PFM-a demonstrirali su svoje najveće vrline: dinamičan i varijabilan zvuk kroz sjajnu podlogu na Mussidinoj električnoj gitari uz moćan zvuk Tagliavinijevih hammond orgulja i izvrsnu uporabu mooga. Tada su odsvirali još jedan komad s albuma “L’ Isola Del Niente”, i to “Is My Face On Straight”. Nakon čega su nas s umirenom i melankoličnom “Netherland 1903”, koja je prikazivala život u nizozemskom ribarskom selu početkom prošlog stoljeća, te veličanstvenim epom “Il Sogno di Leonardo”, koji nam je dočarao važan trenutak iz života jednog od najvećih umova ljudske povijesti među njegovim sanjarenjima i pokušajima da čovjek prvi put poleti, ponovno odnijeli u neke bezvremenske dimenzije. Na ovom mjestu je Fabbri na trenutak upotrijebio i flautu.
Baš kad sam se počeo pitati kada će nastupiti i neka klasika s njihova prva dva albuma, “Storia Del Minuto” (1972) i “Per Un Amico” (1972), koji su njihova najveća remek-djela, odsvirali su posve neočekivano “Maestro Della Voce” s ritam i bluesu usmjerenog albuma “Suonare Suonare” (1980), koji po mom mišljenju ne spada među njihova bolja djela jer su PFM puno bolja skupina kad u svojoj glazbi progresivno otkrivaju astralne sfere raznolikih atmosfera nego kad žele igrati ulogu klasičnog rock sastava. Ako postoji nešto što PFM-u nikako ne možeš zamjeriti, to je da im nedostaje glazbene varijabilnosti i da im je silno drago kad preskaču žanrovske granice. Tada, barem na studijskim ostvarenjima, inače obično postanu prilično prosječna skupina, jer jednostavno nisu baš rođeni za r’n’b ili folk, no na koncertnim nastupima, i zbog istovremene izvedbe za njih specifičnijih komada, malo je drukčije. Također zato što je trebalo probuditi vidno previše smirene domaće, koji su do tada nekako zaboravili na svoj poslovični temperament, upotrijebili su nekoliko klasičnih trikova koji služe za takve situacije. Sa “Suonare Sunoare” za zagrijavanje publike odsvirali su još “Si Pul’ Fare” i naslovnu skladbu. Veliko iznenađenje bila je i obrada folk rockom začinjene skladbe “Volta La Carta”, još uvijek popularnog talijanskog kantautora Fabrizija De Andréa, s kojim su 1979. snimili zajednički dvostruki koncertni album. Da je taj čovjek još uvijek na glasu pobrinula se i vidno probuđena talijanska publika, koju su takve ritam i blues te folk rockerske ekspanzije PFM-a više oduševile nego mene, iako su sve po redu bile odlično izvedene i mogu im ih zavidjeti mnogi sastavi koji su domaćiji u spomenutim žanrovima.
Nakon te neočekivane avanture PFM su se vratili tamo gdje su najbolji. Uslijedilo je još jedno veličanstveno djelo s novog albuma, i to “Agua Azul”, koje je osvijetlilo gradnju visećeg mosta usred afričke džungle, što je bio još jedan od vrhunaca večeri. Nakon već blage nestrpljivosti napokon sam dočekao i klasiku sa “Storia Del Minuto” (1972), i to je bila “La Carozza Di Hans”, koja je i ovaj put oduševila nevjerojatnom uigranošću benda. Cijelo vrijeme sam se nadao da će svirati što više komada s prva dva albuma i iako su album “Per Un Amico”, koji je po mom mišljenju još uvijek njihovo najveće dostignuće, posve zaboravili, nakon završetka redovnog dijela nisam bio ni malo razočaran. Za zaključak je uslijedila još naoštrena i apokaliptično obojena “Cyber Alpha” s novog albuma, zacijelo najtvrđi komad cijele večeri, koji je istovremeno imao i jednu od najboljih projekcija kroz sliku mračne, kibernetičko-matrične budućnosti potpunog nadzora nad pojedincem i osijedjelih, u nebo penetrirajućih nebodera punih režećih štakora. Izvrsno, ali s takvom atmosferom se, naravno, nije moglo završiti.
PFM su se doista brzo vratili na pozornicu, u šali priopćili da će rastjerati svu negativnu energiju koju je uzrokovala prethodna izvedba i odsvirali svoja dva najomiljenija i najpoznatija komada, oba s njihova prvijenca, koje stvarno ne želim posebno predstavljati. S oba su do kraja naelektrizirali već do kraja užarenu atmosferu koja je tada zavladala u kazalištu. “Impressioni Di Settembre” odsvirana je tako da je bilo za prste polizati, dok su s produljenom verzijom bezvremenske “E’ Festa (Celebration)” definitivno pobrinuli za ekstatičan završetak te nevjerojatne koncertne feste, koja nas je još dugo ostavila pod snažnim dojmovima te nezaboravne večeri.
Završne dojmove mogao bih sažeti u pet riječi: magično, veličanstveno, nenadmašno, vrhunski i pompozno (u pozitivnom smislu, naravno) kako i priliči takvim majstorima. Mogu dodati samo još i zaključak da je ovo bio jedan od najboljih prog koncerata koje sam do sada vidio, posve na razini najvećih poput Yes ili Jethro Tull. Takvu uigranost, istovremeno s izuzetnim osjećajem za stvaranje dobre i raznovrsne atmosfere kao i izvrsnom interakcijom s publikom (i to u kazalištu) odavno nisam vidio kakvu su za ovu večer priredili PFM. Njihov nastup bio je ne samo iznad očekivanja nego skoro besprijekoran. Doista, potpuni profesionalci od glave do pete i svjetski sastav na koji Talijani mogu biti doista ponosni i mogu ga zaštititi kao kulturnu ustanovu od nacionalnog značaja kao što su to prije nekoliko godina učinili Kanađani s Rush. Gledanje PFM-a ostaje obveza za svakog ljubitelja simfonijskog progresivnog rocka kao i za svakog glazbenog sladokusca kojem nije previše stalo do žanrovskih oznaka. Glazbena fešta zajamčena!
Setlista
1.) L’Isola di niente
2.) La terra dell’acqua
3.) Il mondo in testa
4.) Out on the Roundabout
5.) Is My Face on Straight
6.) Nederland 1903
7.) Visioni di Archimede
8.) Harlequin
9.) Il sogno di Leonardo
10.) Chocolate Kings
11.) Maestro della voce
12.) Si può fare
13.) Volta la carta
14.) Agua Azul
15.) Suonare suonare
16.) La carozza di Hans
17.) Cyber Alpha
—dodatak—
18.) Impressioni di settembre
19.) È festa (Celebration)
