Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1984
Ocjena: 3.5/5
Od njihova prvog koncertnog albuma “A Live Record” (1978) do sredine 80-ih prošlo je poprilično vremena. Camel su u tom razdoblju doživjeli brojne promjene (prije svega postupno napuštanje simfonijskih aranžmana i jazzovske ritam linije, što je vodilo postupnom pojednostavljenju zvuka i približavanju AOR vodama kroz gotovo neprestane promjene postave). Nakon izlaska albuma “Stationary Traveller” (1984), koji je uspješno najavio da nisu posve izgubili dodir sa svojim zaštitnim, progresivnim aspektima, došlo je vrijeme za novi koncertni album koji je uspješno predstavio tadašnju koncertnu sliku Camela.
“Pressure Points” potječe s nastupa Camela u legendarnoj londonskoj dvorani Hammersmith Odeon tijekom turneje povodom izlaska “Stationary Traveller”. Vrijedi spomenuti da se ova snimka razlikuje od video odnosno DVD verzije “Pressure Points” (koja je nedavno izašla u poboljšanoj inačici kao “Total Pressure”). Nažalost, ne radi se o cjelovitoj snimci nastupa. Popis skladbi odlučno je prekratak i to mu je najveći minus. Kvaliteta zvuka inače je izuzetno dobra i ispred svog vremena, što im je oduvijek bila jedna od glavnih vrlina. Odabir skladbi usklađen je s tadašnjom zvučnom slikom grupe jer uglavnom sviraju stvari iz 80-ih. Neke od njih imaju i snažan AOR prizvuk. To naravno nije baš razveseljujuća informacija za sve ljubitelje njihovih klasika poput “Never Let Go” (Camel, 1973) i “Lady Fantasy” (Mirage, 1974), bez kojih se pravi koncert Camela ne može zamisliti. No s druge je strane snimka koja odražava zvučnu sliku grupe iz određene faze njihove karijere uvijek zanimljiva, čak i ako je ta faza razmjerno netipična. A ako je još i izvedba svih članova grupe na visokoj razini, može im se oprostiti i izostanak nekih najboljih skladbi. Postava grupe zapravo je ista kao na “Stationary Traveller” (Latimer, dugogodišnji basist Colin Bass, bubnjar Paul Burgess i nizozemski klavijaturistički majstor Ton Scherpenzeel, koji je inače najpoznatiji po radu s nizozemskim progresivnim ikonama Kayak). Sve ljubitelje njihovih zlatnih godina zacijelo će razveseliti podatak da im društvo prave i posebni gosti te bivši članovi grupe: osnivač i jedan od najvećih majstora svog zanata Peter Bardens (sjećanje na njega zauvijek će živjeti u srcima ljubitelja grupe) na orguljama i ništa manje legendarni Mel Collins (među ostalim poznat i kao bivši član King Crimson) na saksofonu. Posebna je zanimljivost da su na ovoj snimci prisutna čak tri (!) klavijaturista (zapravo četiri, ako ovamo ubrojimo i gosta Bardensa na orguljama). Uz majstore Scherpenzeela i Bardensa, svoj su obol dodali i novajlija Richie Close (koji je nažalost tragično preminuo ne dugo nakon izlaska ove snimke) te Chris Rainbow (ex-Alan Parsons Project), koji je prisutan i kao dodatni pjevač, ponajviše u onim skladbama koje imaju AOR podton. Zanimljivo je kako se pojedini klavijaturisti lijepo usklađuju međusobno i dodatno produbljuju zvuk klavijatura u većini skladbi u odnosu na originalne snimke. Središnja zvijezda, koja svojom svirkom zasjenjuje i prethodno spomenute klavijaturiste, naravno je Latimer sa svojim jedinstvenim gitarističkim pristupom, koji obično ostaje previđen kad se nabrajaju najbolji rock gitaristi svih vremena.
Većina izvedbi skladbi iz 80-ih ispada čak i bolje od studijskih originala. To vrijedi već za uvodni odlični instrumental “Pressure Poitns” (Stationary Traveller), koji je kroz dodatne opsežne improvizacije na gitari i klavijaturama primjetno nadograđen u odnosu na original. Uz jecajuće, višeslojne Latimerove solaže, sadrži odlično i višebojno rezanje Bassove bas gitare (koji bi drugi instrument svirao netko s takvim prezimenom?) te produbljene, višedijelne linije klavijatura koje cijelu stvar podižu na višu razinu u odnosu na original. Iako si ni izbliza ne dopuštaju takve improvizacije kakve su imali na nastupima u 70-ima, svejedno je razveseljujuće da nisu posve zaboravili na njih. Zvučna slika Camela ipak je i u razdoblju sintetičkih zvukova zadržala većinu svoje zaštitne mističnosti. Slijede tri skladbe s konceptualnog remek-djela “Nude” (1981), koje se smatra jednim od njihovih najvećih dosega. U “Drafted” svoje vokalne talente pokazuje i Chris Rainbow, iako njegov pristup izvedbi dodaje snažan AOR prizvuk. Srećom, Latimerov prateći vokal u pozadini pazi da se cijelo vrijeme zadrži autentični duh grupe. Izvedbu nadograđuju ponajviše posebni efekti na klavijaturama, dok se Latimer cijelo vrijeme odlično poigrava različitim gitarskim zvukovima koji pokazuju njegov specifični stil sviranja, što dolazi do izražaja i u odličnoj verziji “Captured”. “Lies”, jedna od najboljih skladbi s “Nude”, prije svega je demonstracija Latimerova vokalnog talenta, koji je unatoč njegovim tehničkim ograničenjima uvijek sposoban za izuzetne emocije. Tu prvi put do izražaja dolaze i gostujuće Bardensove orgulje. U vrlo dobrom instrumentalu (unatoč očitom pop prizvuku) “Sasquatch”, jednoj od najboljih skladbi s njihova najmanje zamijećenog albuma “The Single Factor” (1982), posebno blista gospodin Scherpenzeel. Slijede dvije AOR obojene skladbe sa “Stationary Traveller”, koje inače ne spadaju među njihove bolje stvari, ali grupi uspijevaju vrlo dobre verzije. U “West Berlin” kraljuju ponajviše dobre dionice na sintesajzerima, dok baladičan “Fingertips” oplemenjuju dodatak wah-wah zvuka gitare i solaža na Collinsovu saksofonu, koja mu daje lagani dašak jazza. Slijedi odlična verzija “Wait” (I Can See Your House From Here, 1979), koju obogaćuju ponajviše Bardensove ekspresivne orguljaške dionice. Vrhunac snimke svakako je izvedba klasika “Rhayader” i “Rhayader Goes To Town” s njihova konceptualnog magnum opusa “The Snow Goose” (1975), iako sam već čuo poprilično boljih izvedbi obiju skladbi. Ipak, ponovna prisutnost Bardensovih orgulja skladbi daje nešto izvornog duha, dok linije sintesajzera i ukusna solaža na saksofonu objema skladbama dodaju nešto novo i ne kvare ih. Latimer je kao i uvijek odličan i na flauti, a i ovaj put je zvuk njegove gitare izuzetno bogat i mističan, kako i dolikuje ovim klasicima.
“Pressure Points” je vrlo dobra koncertna snimka koja unatoč svojoj ograničenoj duljini, a time posredno i nedostatku brojnih klasika, nudi konkretnu i vjerodostojnu sliku toga kako su sjajan koncertni sastav Camel bili i u svojem najkomercijalnijem utjelovljenju. Ipak, ostaje namijenjena ponajprije fanovima grupe, jer je “A Live Record” i dalje sinonim za najbolju demonstraciju njihove koncertne slike. Ne bi bilo loše da bi moguće ponovno izdanje ove snimke izašlo u dvostrukoj verziji s dodatnim, neobjavljenim snimkama te tako dodatno oplemenilo ovu inače vrlo dobru koncertnu snimku nezaboravnih majstora simfonijskog proga.
Vrijedi spomenuti i da je Latimer, jedini vjerni i originalni član grupe, nedugo nakon izlaska ove snimke raspustio grupu na šest godina jer je morao izboriti važnu sudsku bitku s menadžerom njihove tadašnje izdavačke kuće, koji ih je neprestano ucjenjivao oko autorskih prava. To je također dovelo do toga da su kasnije osnovali vlastitu, neovisnu izdavačku kuću Camel Productions, kod koje su doživjeli novi procvat svoje glazbene slike i vratili se visokim standardima svojih najboljih vremena.
Postava
Andy Latimer – vokal, gitara, flauta
Colin Bass – bas gitara, prateći vokal
Ton Scherpenzeel – klavijature
Christopher Rainbow – vokal, klavijature
Richie Close – klavijature
Paul Burgess – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆA GLAZBENIKA:
Peter Bardens – orgulje
Mel Collins – saksofon
Produkcija
Andy Latimer
Popis skladbi
1. Pressure Points (7:17)
2. Drafted (3:51)
3. Captured (3:02)
4. Lies (5:16)
5. Sasquatch (4:09)
6. West Berlin (5:19)
7. Fingertips (4:48)
8. Wait (4:28)
9. Rhayader (2:29)
10. Rhayader Goes To Town (6:05)
Trajanje albuma: 46:51
