Mjesto: New Age / Roncade (Treviso) / Italija
Datum koncerta: 14.02.2007
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 25 eur
Ako zadnjih 30 godina niste živjeli baš samotnjačkim životom, zakopani nekih pedeset metara ispod duboko smrznute zemlje sibirske pustoši, utjecaj velikana engleskog hard rocka Deep Purple dobro vam je poznat. A što ćeš, čovjek već misli da o njegovoj širini ima barem malo izgrađenu sliku, pa se s onu stranu naše zapadne granice pojavi komplet “tortellini” zanesenjaka, koje za povrh podupire i sam motor “škrlatne dubine”, gospodin Ian Paice! Šokantno, nema šta! Svakako više nego dovoljan razlog za bijeg iz naše prelijepe domovine, u siguran i pošteno osmrađen zagrljaj industrijske sjeverne Italije. Dakle, u Treviso, koji djeluje kao vrlo srdačno mjesto, problem nastane tek kad vas usred izviđačke ture iznenada zgrabi nezaustavljiva potreba za razmjenom uzoraka mokraće. Unatoč svim “mukama” ipak smo uspjeli stići do kluba New Age, gdje su nas gospoda u crnom, jer nas navodno nema na “V.I.P.” popisu, najprije ljubazno odbila, pa nam nakon savjetovanja sa stricem na blagajni posjet koncertu ipak dopuste. Dobro da je tako bilo, jer ako ti nešto godi nakon iscrpljujuće vožnje, koja se zbog “šarolikog” izbora raznih country medleyja čini utoliko napornijom, onda je to definitivno pošteni rock & roll šut u dupe, pa makar i u talijanskom ruhu.
Sumnje u snagu i autentičnost ove talijanske interpretacije hard rocka, koje su me, iskreno govoreći, već cijeli dan pošteno izjedale, Filippini & Co. odmah na početku učinkovito razbijaju energičnom Stormbringer, u kojoj Mattovo oponašanje Ritchiejevih gitarskih zahvata neprestano ukazuje na njegovo neizmjerno poštovanje prema gospodinu. Njegovi prsti tolikom snagom i suverenošću melju sve pred sobom da čovjek ni ne pomišlja na bilo kakvu drugu alternativnu verziju te legendarne skladbe, a istodobno sve one koji su to već zaboravili podsjeća na nevjerojatnu snagu Ritchiejeve osobnosti, na kojoj je izgrađen cjelokupni imidž Deep Purple. Šteta je samo što se među malobrojnom publikom, koja se nagurala uz pozornicu, nije našao dečko imenom Steve Morse, koji bi od svog talijanskog kolege, barem kad je o Deep Purple riječ, mogao štošta naučiti. Na sveopće oduševljenje koje je u trenu zavladalo na pozornici očito nije bio imun ni gospodin Paice, koji tu rijetku priliku za prepucavanje Mk3 klasika iskorištava do maksimuma. Tek što se “oluja” smiri, nekakva talijanska verzija “gremlina” na hammondu zavrti nas uz Might Just Take Your Life, koja unatoč suverenoj izvedbi zbog pretankog vokala ne dolazi do pravog izražaja. Puno bolje se Tiratnijev vokal snalazi u Mk2 vodama, u što nas uvjeravaju odlično izvedene Maybe I’m a Leo, Pictures Of Home, a ponajviše nezaboravna verzija Perfect Strangers. Podjednako suverenoj bas-liniji, preko koje svojim vragolijama jedri Mattova razigrana gitara, u svoj svojoj tipičnoj lakoći budno prati Paice, čije posve rutinirano vladanje situacijom povremeno daje dojam lagane pospanosti. Pravi je užitak promatrati na djelu glazbenika njegova kova, majstora kojeg ni najneočekivanije preusmjeravanje ne izbacuje iz tračnica.
Festival obrada Deep Purple nakratko prekidaju Stealer još jednog engleskog blues rock velikana, Free, te Can’t Get Enough kasnije Rodgersove postave Bad Company, koji lijepo rasterećuju cijelu “škrlatno” obojenu atmosferu. Ali samo nakratko! Fantastična Speed King, koja nedostajući “razgovor” gitare i hammonda nadoknađuje briljantnim Ianovim solom, zajedno s Into The Fire ponovno budi Mattovo oponašanje starih Blackmoreovih štosova, kojima klavijature nikako nisu uspjele pratiti korak. Slično kao u Mistreated, gdje ponajviše smeta neuvjerljiv vokal, taj se trenutak može opisati kao jedan od rijetkih minusa cijele inače odlično provedene večeri. A skladba koju na koncertnim pozornicama nismo čuli jako dugo? Vjerojatno se ni sam Ian Paice ne sjeća kada je zadnji put izvodio Child In Time. Pa, sve eventualne traume koje mu je nekoć prouzročilo Gillanovo izmoreno cviljenje uz zapanjujuću Tiratnijevu interpretaciju vjerojatno su tek vrlo daleka i jako izblijedjela uspomena. Možda bi dečko mogao još malo poraditi na samom izgovoru, što je za prosječnog Talijana, koji se ionako muči s engleskim “šprehom”, vjerojatno ipak previše. Kad momci divljanjem u Burn polako zaključe glavni dio set liste, na očitu Ianovu zahtjev ponovno se, k’o od šale, pojave na pozornici. Očito se gospodinu s krajem večeri jako žurilo, jer u Black Night, gdje se Filippini okušava u ulozi basista, nikako nije htio zgrabiti kost koju mu je temom Peter Gunn bacio Matt. Kako god, nakon završne Hush momci su se konačno oprostili s pozornice i tako lijepo zaokružili večer koja će svim Deep Purple zanesenjacima još dugo ostati u lijepom sjećanju. Hvala, dečki!
Setlista
1.Stormbringer 2.Might Just Take Your Life 3.Maybe I’m A Leo 4.Can’t Get Enough 5.Pictures Of Home 6.Perfect Strangers 7.Stealer 8.Speed King 9.Child In Time 10.Into The Fire 11.Mistreated 12.Burn Bis: 13.Black Night 14.Hush
Galerija slika
