Izvođač: Rush
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1989
Ocjena: 3.5/5
“Presto” je onaj album grupe u kojem su svi “bivši” Rush ljubitelji ograničenog glazbenog horizonta i prosvijetljenosti, zbog čega su opusu grupe između 1982. i 1987. potpuno okrenuli leđa, našli izgovor za svoj Rush “bojkot”, da su Rush s “Presto” opet počeli skladati “prave i dobre” albume i tako ponovno otkrili Rush. Halo? “Presto i čaj s rumom molim”, rekao je starac kad je nakon duge bitke s metrima visine tek dopuhao na vrh Rožnika.
“Presto” je album s kojim su Rush (nazovimo to tako) zakoračili u svoje “četvrto” razdoblje glazbenog stvaranja. Nakon produkcijski zapisane izgradnje velikog sintetičkog zvuka, koji je oblikovao prethodna tri albuma, odlučili su svom zvuku opet vratiti malo više prirodnih boja. Osnovna promjena je ta da se gitara Alexa Lifesona opet naginje sviranju gitarskih fraza po klasičnim rock principima. U zvuk se vratio poluakustični, domaće zvučeći gitarski riff, a pojedine skladbe dobile su od gitare čak i pravo akustično zvučno popunjavanje.
Klavijature su u zvuku kroz ploču zadržane, ali ovaj put se pojavljuju u zvuku posve neovisno o nekadašnjem dijalogu s gitarskim echo sustain kolažima, kojima su sooblikovale većinu melodične slike prethodnog albuma. Klavijature se ovaj put nalaze produkcijski odvojeno, većinom samo u funkciji popunjavanja pozadine i jačanja raspoloženja ploče. Često im se u refrenima gitara potpuno povuče i tada Leejev vokal leži u sredini između šarolikog kontrasta klavijatura i Peartova bubnjanja. Kao pjevač s unikatnim i prepoznatljivim visoko melodičnim vokalom opet pobjednički unovčava svoju poziciju u produkciji te tako po emotivnoj strani još jednom uspješno oživljava željene osjećaje u stihovima. Zanimljivo je da Peartov snare bubanj i dalje zadržava prilično sintetičan, više zvučeći zvuk, još uvijek osjetno kontroliran i zato nipošto pretenciozan. I bas linijama vraćeno je više živosti i prirodnih boja, iako u produkciji zadržavaju stanjen završni finiš.
Pred nama je dakle album s pop art rock produkcijom, koja osobito godi skladbama albuma poput odlične polubalade The Pass, nadalje Scars, Presto, Anagram (For Mongo), Red Tide, Hand Over Fist te Available Light. Te skladbe djeluju blago popovski, s Leejevim vokalom koji je jasno istaknut te svojom bojom unosi u njih jasan dašak melankolije i dramatičnosti.
Skladbe poput uvodnih Show Don’t Tell, Chain Lightning, War Paint, Superconudctor pak su po novom življe i nose najveću odgovornost za to da “Presto” možemo shvatiti kao album s kojim su Rush stupili u svoje četvrto razdoblje glazbenog stvaranja. One posjeduju zanimljiv kontrast između gitarski naglašenih pretrefrena i melodičnog pop šarma refrena, gdje se gitara opet rado potpuno povuče pred klavijaturama. Show Don’t Tell najodlučnije vraća gitaru u prvi plan novog Rush zvuka. Postavljena je na početak ploče da jasno presiječe “Hold Your Fire” ostavštinu. Štoviše. U njoj grupa upozorava da u svoj novi album vraća nešto više žmohta svojih ručnih vještina, koje se jasno kapitaliziraju u srednjem dijelu, gdje nailazimo na Leejevo basovsko solažu, a skladbu obilježava briljantno uljepšavanje brojnim ritmičkim obratima Neila Pearta, koji leže ispod osnovnih motiva. “Presto” sadrži više duhovitosti bubnjeva i na prijelaznim dijelovima skladbi. Dečki dakle vraćaju nešto složenosti na album, ali pritom ni na trenutak ne postavljaju je u nadređen položaj melodičnoj kompaktnosti, koju trio vjerno slijedi u njezinu ostvarivanju.
Arto pop šarm najviše se ističe melodičnom dovršenošću u refrenima skladbi Superconductor, Chain Lightning i odlične završne Available Light. Skladbe poput Scars i Presto, ili izlazni dio skladbe Red Tide, zadržavaju najviše veza s “Hold Your Fire” ostavštinom i uz produkciju spomenutog albuma zvučale bi kao izgubljeni trenuci prethodnog albuma.
I na “Presto” dečki međusobno komuniciraju po ustaljenom i provjerenom receptu. Melodije osnovnih motiva jasno su izrađene, grupa zadržava kompaktnost skladbi, unatoč tome što na novi album vraća više složenosti. Skladbe su motivski i atmosferski raznolike, a album nosi, kao što je u tipičnoj Rush tradiciji, izrazito snažan početak s trijadom Show Don’t Tell, Chain Lightning i The Pass te nadasve slikovit završetak s Available Light, koji na albumu odskače i zato je i završetak albuma “Presto” jedan od njegovih vrhunaca. Na sredini albuma od ostalih skladbi definitivno preuzima pozornost Superconductor s oduševljavajuće smjelim kontrastom između rockovske nadahnutosti pretrefrena i pop rock melodičnosti refrena.
S “Presto” se Rush vraćaju redefiniciji svog organskog zvuka rockovski položenih gitarskih fraza. Klavijature, kao važan gradivni element zvuka grupe kroz osamdesete godine, povlače se u pozadinu, djeluju odvojeno i uglavnom samo popunjavaju pozadinu zvučne slike. Produkcija je još uvijek tanja i kontrolirana, s jasno detaljiranim kontrastima između gradivnih elemenata zvuka i Leejevim centralno smještenim vokalom te unatoč povremenim rockovskim bijegovima grupe zadržava opću pop retoriku čistog art rock karaktera ovog albuma, koji poznaje samo unikatni genij ove grupe. Ti rockovski bijegovi pak bit će na budućim albumima grupe sve češći i kao takvi opet dobivati sve više i više naglaska.
Postava
Geddy Lee – vokal, bas gitara, bas pedale, sintisajzeri
Alex Lifeson – gitara
Neil Peart – bubnjevi, akustične i elektronske udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Rupert Hine – klavijature, prateći vokal
Jason Sniderman – klavijature
Produkcija
Rupert Hine & Rush
Popis skladbi
1. Show Don’t Tell (5:01)
2. Chain Lightning (4:33)
3. The Pass (4:50)
4. War Paint (5:24)
5. Scars (4:07)
6. Presto (5:46)
7. Superconductor (4:47)
8. Anagram (for Mongo) (3:59)
9. Red Tide (4:30)
10. Hand Over Fist (4:10)
11. Available Light (5:04)
Trajanje albuma: 52.11
