Proslava 50 godina Jethro Tull u Zagrebu (2018)
Autor: Primož Novak
Mjesto: Dom Sportova, Zagreb
Datum koncerta: 13.10.2018
Cijena karte: 200 HRK / 230 HRK
Pola stoljeća djelovanja ne obilježi baš svaki bend, a oni koji toliko dugo ostanu u glazbi zaslužuju veliko poštovanje. Jubilej su ovaj put slavili legendarni progresivni rockeri Jethro Tull, koji su krenuli na turneju sa postavom s kojom je idejni vođa Ian Anderson nastupao u sklopu svoje solo karijere zadnjih nekoliko godina. S njom je naime snimao i albume, tako da je logično da je Anderson u Jethro Tull uzeo provjerene članove. Turneja se najbliže Sloveniji zaustavila u Zagrebu. Dvorana Doma Sportova bila je rasprodana, pa se obećavao pravi mali spektakl.
Očekivanja su svakako bila visoka, a i od repertoara se puno očekivalo. Počelo se skladbama s prvijenca »This Was«, koji je ove godine napunio 50 godina od izlaska. Logično je da je s tog albuma odsvirano poprilično skladbi. Forma benda bila je solidna. Instrumentalni dio prošao je bez većih kiksova, samo je Andersonu povremeno nedostajalo daha. No čovjek se u 71. godini izuzetno iskazao. Flauta je bila stalno u upotrebi, povremeno je posegnuo i za akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Ni energije mu ne manjka, iako više ne poskakuje kao u mladosti.
Cijelo vrijeme glazbu je pratila video projekcija, a tijekom stanki publiku je pozdravila i poneka slavna osoba. Tako su se u kratkim video izjavama našli bivši članovi Jethro Tull, Toni Iommi, Slash, Joe Bonamassa, Steve Harris i drugi.
U prvom dijelu bend je odsvirao skladbe s prvijenca te s drugog albuma Stand Up, na kojem su oduševili obradom klasičnog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha, Bourrée i E minor. Slijedio je skok na legendarni album Aqualung, i to sa skladbom My God. Album Thick As A Brick nedvojbeno je jedan od važnijih albuma progresivnog rocka, ali budući da je riječ o prilično dugačkom komadu, bend se prihvatio odsvirati samo jedan dio tog albuma.
U prvom dijelu koncerta bend je pokazao dovoljno energije da bez problema izvede i drugi dio repertoara. Na uigranost nema što prigovoriti, pao je i kratki bubnjarski solo. U svakom slučaju cjelina je bila odlično usklađena, a u prvom planu logično karizmatični Ian Anderson. Veći problem bio je zvuk, koji nije dosezao dovoljno kvalitetnu razinu da bi publika mogla uživati. Vjerojatno je tu problem sama dvorana, koja akustički nije dovoljno prikladna za rock koncerte.
Ako se vratimo na koncert, slično kao s Thick As A Brick bilo je i s predstavljanjem albuma A Passion Play, kojim je bend otvorio drugi dio repertoara, a i s tog je albuma naravno odsviran samo jedan dio. U svakom slučaju respektabilno je da se Anderson s bendom dotaknuo i svojih ambicioznijih i kompleksnijih albuma. Slijedile su skladbe koje je i publika bolje prihvatila. Skladbe Too Old to Rock’n’Roll, Too Young to Die, Songs from The Wood, Ring Out, Solstice Bells bile su nedvojbeno među najočekivanijima. Repertoar je logično bio usredotočen na ono što je nastalo u sedamdesetima, dakle u zlatnoj eri banda, tako da je poneki favorit i ispao. Istodobno se pojavilo i poneko iznenađenje, poput obrade stare engleske narodne skladbe Pastime With Good Company. Nakon toga se bend nakratko dotaknuo osamdesetih i poslužio Farm on the Freeway s albuma Crest of a Knave.
Prošla su već otprilike dva sata, ostalo je još mnogo favorita, ali bend je smisleno sažeo najvažnije točke karijere Jethro Tull. Program je bio dobro povezan, Anderson je imao i nekoliko duhovitih komentara, a nije zaboravio spomenuti ni bivše članove Jethro Tull, osim gitarista Martina Barrea, s kojim očito još i danas nije u dobrim odnosima, iako bi se dolikovalo da ga spomene. Na kraju krajeva, Barre je u Jethro Tull služio više od četiri desetljeća.
Za zaključak koncerta naravno su odsvirane dvije najveće klasike banda. Prva je bila Aqualung, u kojoj je Anderson odlučio vokalne melodije prepustiti matrici, a sam otpjevati tek nekoliko stihova, što se može smatrati razočaranjem, no očito je skladba prevelik zalogaj za Andersonovo grlo pa se radije izbjegao težeg dijela. Slijedio je kratak odlazak i završetak koncerta s Locomotive Breath, koja naravno također spada među vječnozelene skladbe bogate karijere Jethro Tull.
Dupkom puna dvorana Doma sportova u Zagrebu dočekala je vječne klasike Jethro Tull uz dobro izveden koncert i odlično povezan program, no za vrhunce zapravo nije bilo mjesta. Trenutnu verziju Jethro Tull svakako se isplati provjeriti, jer na kraju krajeva riječ je o posebnom programu koji se razlikuje od prijašnjih koncerata.