Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: O2 Arena / Dublin / Irska
Datum koncerta: 30.07.2010
Broj posjetitelja: 12
Cijena karte: 60,00€ / 65,00€
U iščekivanju petnaestog studijskog albuma, “heavy metal generali” krenuli su sa svjetskom turnejom malo ranije. Maiden manira, koja nas nekako vraća u ljetne dane “Give Me Ed’ Till I’m Dead” turneje i 2003. godinu. Dakle, Maiden terapija zadnjeg desetljeća! A ipak, zašto bismo uopće o tome razglabali? Kad su Maiden prvi put u karijeri posjetili Ljubljanu, davnog 19.08.1984., njihov tadašnji aktualni album “Powerslave” službeno je izašao dva tjedna kasnije. Očito terapija koja je Maiden konstanta. Prvi dio turneje (prije izlaska ploče) uvijek rado poslužuje i potpuno svježom setlistom. Ovaj put odlučili su razmaziti fanove epskim remek-djelima zadnja tri albuma.
Prvo poglavlje europske turneje nazvane po nadolazećem albumu “The Final Frontier 2010 World Tour” počelo je u Irskoj. O2 Arena (mjesto zločina) hvalevrijedna je dvorana. Namjenska dvorana, kakvu ne sretneš baš na svakom koraku, obnovljena je prije nekoliko godina upravo za ovakve spektakle.
Nakon više od tri desetljeća djelovanja, fenomena Iron Maiden i njihovih koncerata prilijepila se činjenica da predgrupe naprosto više nisu važne. Da budem još precizniji, svi smo fanovi Iron Maiden u tom pogledu prošli pravu višegodišnju dresuru (sjećate se još Lauren Harris, drage nam družice?). S obzirom na poznate činjenice šokantnog gubitka Ronnieja Jamesa Dia, nakon kojeg rock i metal svijet nikad više neće biti isti, najava nastupa Heaven & Hell zapravo je bila prava mala utopija. Umjesto njih na pozornicu su uskočili predstavnici N.W.O.B.H.M. pokreta Sweet Savage iz Belfasta. Sjevernim Irima nikad nije uspio odjekniji proboj na HM sceni. Biti zagrijavanje pred Thin Lizzy, Ozzyjem Osbourneom, Wishbone Ash, Motörhead, zapravo je bio njihov krajnji domet karijere. To je u osamdesetima, kad su bili najaktivniji, više-manje i sve po čemu ih se možemo sjećati. Trio, koji je oživio svoj opus u stilu kompaktno solidnog r’n’r nastupa nalik ranim Motorhead, oduševio je ponajviše sjevernoirski dio publike.
Zvijezde večeri nisu nas pustile dugo čekati, kad je petnaest do devet navečer zapjevao CD player “Doctor, doctor please ….” Hja, već dobro poznati U.F.O. uvod, odnosno točka koja ne dopušta nikakvo odgađanje više. I pustolovina s Iron Maiden je počela.
Odmah je bilo jasno da je band jako dobro raspoložen i odmoran. Deset dana odmora između američke i europske turneje gospodi, koja polako sijede, sigurno je dobro došlo. Udarili su kao na legendarnoj “Brave New World” turneji 2000. godine. Pozornica je bila tematski opremljena u stilu nadolazeće ploče “The Final Frontier”. Cijelu scenu opremili su još dodatnim svjetlosnim efektima, tako da si imao osjećaj kao da se zaista nalaziš negdje na palubi svemirskog broda, dugo nakon što je netko viknuo “code red” i dugo nakon što su se sudarila dva svijeta usred galaktičke bitke.
Pozornica je napravljena u podignutom polukrugu, pa je sve skupa često izgledalo kao da Bruce “lebdi” nad Nickovom glavom i njegovim bubnjevima, kao da je “pričvršćen” hodao po podu pozornice. Bilo ga je teško pratiti. Prvi put zaustavio se nakon već pomalo izlizane “Wrathchild”. Pri najavi El Dorada spomenuo je da bi netko mogao biti iznenađen nadolazećom zbirkom pjesmica. Navodno je poprilično drukčija. Osobno mislim da nema straha. Dečki još nikad nisu falili. Prvi vrhunac svakako je stigao s izvanserijskom “Dance Of Death”, za koju sam se nadao da je neće zamijeniti s “Paschendale”. Tad je već bilo nenormalno vruće i mokro u prvim redovima. Organizator je pobrinuo se za zalihe hladne vode kojom su hladili najžarenije glave u prvim redovima pred pozornicom. Takva bi se kultura konačno mogla prilijepiti i za one koji su za to zaduženi, a skrbe za koncertni red i disciplinu na sunčanoj strani Alpa. Naravno, došlo je vrijeme i za “Blood Brothers”. Spokojan trenutak za sve prisutne, posvećen obiteljskom poklonu Ronniju Jamesu Diu. Redovni dio nastupa Steve Harris i kompanija zaključili su sa starim prijateljem, koji je nakon trideset godina čak naučio svirati gitaru. Govorimo naravno o Eddieju. Na ovom dijelu turneje to je trenutačno i jedino (i uvijek obvezno) pojavljivanje te fascinantne maskote na pozornici. Eddie je ovaj put u svom novom izdanju doista prešao sve granice. Da je napola truo, već smo navikli. Da se udebljao, čovjek to još nekako i podnese, pogotovo ako uzme u obzir pojavu Paula Di’Anna za 2010. godinu. No, da bi novi Eddie tijekom svog desanta na pozornicu htio zamijeniti jednog od Maiden gitarista, to je već u nebo vapijući prekršaj, za koji do danas nisu otkrili boju kartona trajnog isključenja iz standardnog “Maiden zabavnog poligona”.
Bis je poslužio željeznim klasicima. Prije zadnje “Running Free” Bruce je izazvao val negodovanja među irskom publikom. Usudio se pojaviti s kacigom britanskog policajca, što je za ponosne Irce bila kap koja je prelila čašu. Kao pravi manipulator masa, Bruce se znao i odmah iskupiti. Organizator se naime pobrinuo da sekstet pred očima raspaljenog naroda, prije izvedbe Running Free, mnoštvu nazdravi sa šest točenih piva pravog irskog podrijetla. Guinness marke naime. Najviše mu se obradovao Janick, koji se pri pogledu na svježi zalogaj pjenušavog likvora nimalo nije ustručavao nad njegovom egzekucijom. Pogledao je ostale kompanjone, kao: “Nema panike, dečki, Running Free je ipak jednostavan za odsvirati”. Vjerojatno za irskog fana nema ljepšeg prizora od onog kad vidi kompletne Iron Maiden kako nazdravljaju popularnim irskim pivom.
Što reći za kraj. Gospoda se ne daju. To dokazuju sa svakom sljedećom turnejom. Dave među svim djevicama ipak u najvećoj mjeri pokazuje učinke EMŠO broja, dok se ostali, posebno Steve, čine očuvani kao u formalinu. O besprijekornoj tehničkoj izvedbi materijala na pozornici nije potrebno posebno trošiti riječi. Iron Maiden su grupa koja nikad ničega nije prepuštala slučaju. Tu su iskustvo, kilometraža, široko znanje i neprobojna snaga klesane samouvjerenosti, koja te teško kad izbaci iz takta. Sve to jamac je visoke kvalitete, koja opravdava baš sve što u 2010. obuhvaća čarobna sintagma Iron Maiden. Svoj doprinos i točku na “i” dodala je i sama O2 Arena, sa svojim odličnim akustičnim karakteristikama. I naravno, jedni i jedini! Neumorno predani “Up the Irons” obožavatelji grupe.
autor reportaže: Alen Horvat
tekst uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Alen Horvat
Setlista
1. The Wicker Man 2. Ghost Of The Navigator 3. Wrathchild 4. El Dorado 5. Dance Of Death 6. The Reincarnation Of Benjamin Breeg 7. These Colours Don’t Run 8. Blood Brothers 9. Wildest Dreams 10. No More Lies 11. Brave New World 12. Fear Of The Dark 13. Iron Maiden —bis— 14. The Number of the Beast 15. Hallowed Be Thy Name 16. Running Free
Galerija slika
