Psihomodo Pop u Cvetličarni (2007)

 Ionako prilično toplu proljetnu uvertiru dodatno su nam zagrijali Psihomodo Pop najavom koncerta u ljubljanskoj Cvetličarni, koja u posljednje vrijeme uspješno spašava čast prijestolnice time što u svoje krilo prima mnogog glazbenika koji bi nam inače, nažalost zbog lobiranja slovenskih veljaka, mirno prošetao pokraj naših vrtića. Tako su Psihoti uz Majke i za kraj travnja najavljene srpske Partibrejkerse prizvali sjećanje na ona stara dobra yu-rock vremena… Ah, sjećate li se još, drugovi vojnici…

Kao i obično, koncert nije počeo u najavljeno vrijeme, jer su nam u devet snažni redari tek tada otvorili vrata Cvetličarne, kamo smo se trenutak poslije, vidno dehidrirani i po slovenskom običaju, najprije survali do šanka s pićem, gdje posjetitelja čeka novi val iznenađenja. Za slovenske prilike na sve loše naviknuti, tako rado za pivo odbrojimo i po 2,5€ i pritom ostajemo mirno ravnodušni. Očito je Europa učinila svoje. Organizator nas je potom pustio čekati još dobar sat i pritom marljivo punio novčanike prodajom pića. Kada bi koncert službeno trebao početi, nije znao nitko, pa ni tonac. Prema neslužbenim informacijama, dečki su bili gladni pa su se morali prvo okrijepiti. Jah, put od Zagreba do Ljubljane je dug i naporan… Točno u 22 sata dečki su se, “vidno okrijepljeni”, napokon pojavili na pozornici i uvodnim purgerskim “Ljubljana, kak ste kaj?” odveli nas u svijet beskompromisnog rock`n`rolla. Psihomodo Pop za sebe već pomalo otrcano tvrde da im je takav RNR način života, a ne samo glazba koju sviraju. Postavu i dalje čine nenadmašni i neuništivi frontmen Davor Gobac, gitarist Brado, basist Šparko, bubnjar Tigi te čovjek za sve Kuzma (klavijature, harmonika, saksofon). Njihov zvuk ostaje prepoznatljiv i sirov i, da ih ne poznaješ bolje, u trenucima bi pomislio da se radi o našim Big Foot Mama. Njihova glazba oduvijek je bila nekakva mješavina zafrkantskog blues rocka s mrvicom funka popraćenog energično shizoidnim refrenom. Kad bismo taj izričaj prenijeli u glazbene vode, dobili bismo mješavinu Ramonesa, Stonesa i The Stoogiesa. Vokalist Gobac je onaj koji skupini već oduvijek daje glavni pečat, po ekscesima i načinu odijevanja i nošenja najlakše bismo ga usporedili s kameleonom Bowiejem, a njegova scenska izvedba najviše podsjeća na Iggyja Popa.

Sam koncert bio je izveden tečno i, njihovu kilometražu primjereno, rutinirano. Bez ikakvih za njih tipičnih nekadašnjih scenskih ekscesa u stilu Jima Morrisona. Gobac je na opće čuđenje slušatelja unatoč svojoj narcisoidnoj naravi ovaj put zadržao majicu na sebi i time uskratio pripadnice nježnijeg spola uživanja u njegovu poput Iggyja Popa isklesanom tijelu. Jah, svi starimo, pa tako i Gobac, i najbolje je da neke stvari ostanu onakve kakve jesu, djelomično prikrivene

Gobac je doista gobec i među najavama pojedinih skladbi i povremeno nerazumljivim brbljanjem čovjek se nije zaboravio pohvaliti svojim 13-godišnjim sinom i punk bendom koji ga navodno mulac vuče po Zagrebu, pohvalio je Kuzminu kćer koja kraljuje u skijanju za svjetski kup, a za gitarista Brada sarkastično je primijetio da ga ni ne poznaje dobro. Možda to potječe još iz vremena kada Gobac zbog ovih ili onih razloga i supstanci nije baš bio svjestan stvarnosti i zbivanja oko sebe. No ta su vremena prošla i danas skupina čvrsto stoji na realnom tlu. Jedina stvar koja im se zamjera i koja se mogla primijetiti i na ovom nastupu jest da bi već bilo vrijeme da dečki naprave korak naprijed i u glazbenom smislu, jer to što nam pokazuju na pozornici u posljednjih skoro 25 godina (od 1983.) ostaje manje-više nepromijenjeno.

Psihopopovci su nam nanizali sve svoje više i malo manje poznate hitove, a uspješnica “Frida” zaslužila je čak i dvostruku izvedbu. Dobar sat i dvadeset + 15 minuta dodatka i rock`n`rolla kakvog shvaćaju Psihomodo Pop bilo je gotovo. The best of…LIMITED EDITION koncert tako nas je ostavio djelomično zadovoljnima i takva bi bila i ocjena njihova “rezerviranog” nastupa. Možda LIMITED EDITION znači stvaralačku stanku i novi zalet do sljedećeg albuma, vrijeme bi već bilo, jer od izdanja zadnjeg (po njihovu mišljenju “najnovijeg”!?) albuma naslova “Plastic fantastic” prošle su debele tri godine. A to je razdoblje kada za održavanje kondicije u ovakvom glazbenom žanru treba polako misliti na novi kuharski recept i novu jotu.

Dakle, Psihomodo…?

Tekst: Thomas Breznik
Fotografija: Jani Lah