Autor: Urban Bolta
Mjesto: Etnoblog / Trst / Italija
Datum koncerta: 07.02.2012
Broj posjetitelja: 160
Cijena karte: 12€ / 15€
Prošle su dvije godine, što za američke hard rockere House Of Lords obično znači novi krug u ponavljajućem ciklusu “album – turneja”. Još od 2004., kad su udarili povratničkim albumom “The Power And The Myth”, sastav čiji je frontmen James Christian neumorno koncertira naokolo i svake dvije godine izdaje nove albume. Posljednji među njima, naslova “Big Money” (recenzija ovdje) objavljen je za Frontiers u drugoj polovici prošle godine i, kako običaj nalaže, bila je to odlična prilika za novu koncertnu turneju.
No tu je stvar zapela. Christian, koji u 57. godini života više nije među najmlađim stanovnicima Zemlje, obolio je od raka prostate, pa je turneja s prvotno najavljenog studenog termina prebačena na veljaču. Nakon propisanog odmora House Of Lords naposljetku su krenuli na put, koji se nama najbližem upravo na slovenski kulturni praznik zaustavio u Trstu.
Trst je u posljednje vrijeme “rockerski” posve oživio, a zaslužna je za to šačica ljubitelja glazbe okupljena u udruzi “Trieste is rock”. Ovaj su put marljivi organizatori koncert priredili u malom klubu Etnoblog, koji se nalazi u neposrednoj blizini mora, nekoliko minuta hoda od središnjeg gradskog trga Piazza dell`unita, cestom koja ide paralelno s morem. Ekstremno niske temperature posve su smrznule klub iznutra, pa smo iz prve ruke saznali da je koncert još usred poslijepodneva visio u zraku, ali su se House Of Lords naposljetku ipak odlučili nastupiti.
Večer su otvorili Sweet Loraine, stari znanci tršćanske rockerske scene. Sastav je svoje poslanje našao u izvođenju neprolaznih klasika Uriah Heep, na što upozorava već i ime, posuđeno iz jedne od skladbi s albuma “The Magician`s Birthday”. Sastav slovi po profesionalnom pristupu, pa je iskustvo susreta s njima gotovo jednako intenzivno kao da je na pozornici Mick Box sa svojom ekipom. No ovaj put im boginja Fortuna nije bila sklona. Gitaru je u cjelokupnoj zvučnoj slici bilo jedva moguće čuti, pa igra između klavijatura i gitare nije zaživjela snagom kakva priliči klasicima Uriah Heep. Posebnost Sweet Loraine je izbor repertoara, koji se uvijek zaustavi i na albumima iz druge polovice sedamdesetih, kad je kormilo Uriah Heep držao John Lawton. Frontman David Žorž solidno je koračao između boja Byronova i Lawtonova vokala, iako, ruku na srce, godine polako nagrizaju i njegov vokal u višim registrima. Sweet Loraine su se još jednom predstavili kao čvrst, dobro uigran kolektiv iskusnih glazbenika koji dobro zna kako se s tim stvarima postupa!
Nakon pola sata stanke na pozornicu su izašli House Of Lords i nastup otvorili udarnom skladbom Sahara. Gitarist Jimi Bell vladao je lijevim kutom pozornice, basist Chris McCarvill desnim, straga na bubnjevima čučao je B. J. Zampa, a među trojcem i iznad njega bdio je nitko drugi nego James Christian.
Posebno spominjanje ovdje zaslužuje Jimi Bell. Na turneji “Carthesian Dreams” iz (meni) nepoznatih razloga zamijenio ga je gitarist sastava Danger Danger, Rob Marcello, a ovaj put Bell je bio spreman i na akciji. Riječ je o tehnički izuzetno savršenom gitaristu, pa tijekom koncerta nije manjkalo brzoprstih poteza po vratu njegove gitare. Jimi Bell je u gotovo svakoj odsviranoj skladbi ostavio svoj prepoznatljiv pečat, no istodobno je pazio da tehničkim vragolijama ne prijeđe granicu koju postavlja pjevno melodična škola House Of Lords.
Uz skladbu Big Money ubrzo je uslijedio prvi susret s istoimenim aktualnim albumom, s kojeg je kvartet kasnije te večeri odsvirao još skladbe Blood i fenomenalnu One Man Down. Nova djela slijede staru tradiciju House Of Lords izuzetne kinetičke snage i energije, koja svoj vrhunac doživljava u višeglasnim refrenima, pa su se lako uklopila među stariji materijal. Amerikanci su cijelo vrijeme skakali između starijeg, “klasičnog” materijala i mlađih skladbi nastalih nakon ponovnog pokretanja sastava oko prijelaza tisućljeća.
House Of Lords danas su mali klupski bend i teško je povjerovati da je riječ o sastavu koji je nekoć punio velike dvorane i surađivao s glazbenicima izuzetnog pedigrea, kao što su Paul Stanley, Chuck Wright, Doug Aldrich, Tommy Aldridge… Ograničen proračun je (kao i na prošloj turneji) kod kuće ostavio petog člana sastava, klavijaturista, pa su svi njegovi dijelovi snimljeni i puštani s matrice. Uz takvu interpretaciju audiofili među posjetiteljima jednostavno ne mogu stopostotno upasti u čaroliju koncerta i opravdano se osjećaju prevareno, jer je čuta punoća zvuka zapravo samo prividna. Kvartet je odlično uigran i svoj je posao zajedno s višeglasnim vokalnim harmonijama odradio za peticu, ali upravo je izostanak klavijaturista bio točka na kojoj je koncert izgubio svoju potencijalnu čaroliju.
Tijekom nastupa Christianu je polako počela popuštati snaga, pa je svatko iz instrumentalnog trojca dobio nekoliko trenutaka da pokaže svoje tehničko znanje. Vođa sastava slobodne je minute iskoristio što je promišljenije mogao i u desnom se kutu okrepljivao gutljajima vode. Završetak koncerta prošao je u znaku prvijenca “House Of Lords” iz 1988., jer su nam zaredom priuštili čak tri njegove skladbe: I Wanna Be Loved, Pleasure Palace i Slip Of The Tongue, prije nego što su se Amerikanci uz One Foot In The Dark na bisu konačno oprostili od tršćanske publike.
Sat i pol dugo putovanje klasičnom tradicijom hard rockerske/AOR škole zapadne američke obale bilo je pristojna razonoda tijekom posjeta tršćanskom kraju. Trst je prosječnom Slovencu nadohvat ruke, pa posjet sastavu poput House Of Lords ne treba tek tako “slobodno po Prešernu” propustiti. Iskreno rečeno, ako ste se s njima u životu već susreli oči u oči, nije ih baš vrijedno slijediti puno dalje od Trsta.
Fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1.Sahara
2.I Don t Wanna Wait All Night
3.Big Money
4.Come to My Kingdom
5.S.O.S. In America
6.Love Don t Lie
7.Cartesian Dreams
8.Blood
9.I am Free
10.These Are the Times
11.One Man Down
12.Rock Bottom
13.I Wanna Be Loved
14.Pleasure Palace
15.Slip of the Tongue
—dodatak—
16.One Foot in the Dark
Galerija slika
