Mjesto: telefonska linija: Ljubljana – New York
Datum intervjua: 08.02.2012
Tko danas ne zna pionire thrash metala Overkill? Sastav koji važi za jedan od najdugovječnijih, da ne kažemo najžilavijih thrash metal bendova planeta, može se pohvaliti rijetkom kvalitetom. U karijeri nije napravio ni jednu stanku, nego ga krasi uporno prkošenje godinama, uz neprekidno veliku koncertnu aktivnost i velikodušnih 15 studijskih albuma. Štoviše. Na vidiku je izlazak 16. studijskog albuma naslovljenog “The Electric Age”, koji će izaći 27.03.2012. za izdavačku kuću Nuclear Blast Records. Uoči nadolazećeg izdanja imali smo veliku čast popričati s elementarnim i iskonskim grlom sastava Overkill. Riječ je o osobi živopisnog karaktera, niskog praga razdražljivosti i visoke energetske reaktivnosti. Dame i gospodo. Samo za vas. Gospodin Bobby “Blitz” Ellsworth.
Hej Bobby! Velika mi je čast što možemo zajedno popričati. Kako si?
Bobby: Bok, upravo sam zapalio cigaretu i pripremio šalicu kave. Tako to ide kad je u pitanju promocija novog albuma, ovaj put je to “The Electric Age.” Preplavi me uzbuđenje kad god se bacim na takvu promociju svakog našeg novog albuma. Uz “The Electric Age” predstavljamo se kao bend sadašnjosti, ne prošlosti. To mi se čini najvažnijim. Nije bitno što smo bili, bitno je što jesmo. U ovom trenutku. Sada.
Prema onome što sam čuo na promo kopiji albuma “The Electric Age”, nove skladbe opet zvuče onako kako moraju zvučati kod Overkill. Riječ je o pravom moderno zvučećem albumu koji opet donosi ono što znate samo vi. Pravu prvoklasnu šaku thrash metal dinamita ravno u lice. Kakva su osjećanja, kakav je bio proces nastanka albuma, kakva je njegova pozadina?
Bobby: Kad radimo Overkill na novom albumu, uvijek pustimo album da se razvija što je moguće više po svome. Dok album nastaje, već osjetiš kakvo raspoloženje na njemu stvaraš, kakvu atmosferu i kakav karakter samog albuma. Brzo shvatiš u kojem smjeru te vodi taj razvoj albuma. To je splet doprinosa pojedinaca u bendu. Tu je D.D. Verni kao osnovni pisac materijala, ja kao tekstopisac i onaj koji donosi melodiju, gitarist Dave, tako album nekako dobiva svoj oblik, svoje lice. Tražili smo prikladan naslov za novi album! Tip albuma koje preplavljuje naboj udarnosti i energije stvaramo oduvijek. Zapravo nas se to drži cijelo vrijeme. Ali ne želiš se stalno samo ponavljati, nego te svaki novi album stavlja pred novi izazov, kojim moraš stvoriti nešto novo, drugačije. Naslov “The Electric Age” sažima način na koji smo odsvirali novi materijal u studiju. Svi, kao bend. Na način na koji smo ga odsvirali sada, danas. Album “The Electric Age” je Overkill za godinu 2012.! Drago nam je što je sve odlično ispalo i s produkcijom zvuka, ponajviše s konačnim miksom zvuka, koji je zadržao taj udarni energetski naboj koji smo razvijali dok smo svirali u studiju.
Stalno ste na turnejama. Radnici. Nedavno ste nastupali na ljetnim festivalima po Europi. Koje su vam posljednje uspomene s posjeta Europi? Mi smo, primjerice, posjetili Overkill na festivalu Bang Your Head!!! 2011 u Balingenu.
Bobby: To je za nas bila vrlo uspješna turneja. Ljeti smo nastupili na nekoliko velikih festivala po Njemačkoj i drugdje u Europi. Ljeti u Europi nikad ne radimo pune turneje. Stignemo recimo preko vikenda na nekoliko pojedinačnih nastupa na festivalima. Sjećam se nastupa u Balingenu. To je doista bio jedan od naših boljih nastupa u sklopu ljetnih festivalskih koncerata u Europi. U Balingenu uvijek uživam posebno zato što je tamo samo jedna pozornica. Zato ljudi mogu dobiti pravi osjećaj odnosa jedan bend – jedna publika, sve teče vrlo glatko. I sjećam se popisa nastupajućih, koji je bio stvarno odličan. Tamo su osim nas nastupili i Crimson Glory, koje stvarno nisam vidio na pozornici jako dugo, istoga dana kad i mi na pozornici u Balingenu nastupili su i Death Angel, nakon nas Accept,… Kad su nastupili Accept, otišao sam među publiku pogledati cijeli njihov koncert. Smatram da je festival u Balingenu uvijek jedna od boljih priredbi namijenjenih nastupu metal bendova jer ima ogroman energetski fluks i doista izvrstan odaziv publike.
S obzirom na to da novi album “The Elecrtic Age” stiže tek dvije godine nakon prethodnika “Ironbound”, pretpostavljam da kemija u ovoj sadašnjoj postavi Overkill odlično funkcionira. Kako bi ti opisao kemijske veze među vama?
Bobby: Riječ kemija mi se čini vrlo na mjestu. Njezino značenje je pozitivno, jer je potrebno da ona dosegne visoku razinu u ekipi kako bi onda mogao iskoristiti raspoloživu energiju do savršenstva. Bubnjar Mickey, koji se pridružio ekipi 2005., donio je u ekipu punu vreću energije. Sva ta energija se jedinstveno spojila i očitovala na albumu “Ironbound”, zato je za novi album bilo nužno da zadržimo tu visoku razinu energije koja će nam omogućiti da već nakon dvije godine stvorimo novi album i da zadržimo taj trenutak pozitivne kemije i prenesemo ga dalje na novi album. Vrlo je važno da se dečki međusobno razumiju i da se podržavaju. Bit je u tome da ne nameću svoje ego, nego dišu na duge staze, podržavaju se međusobno i osjećaju da trebaju oslonac jedni u drugima. A “The Electric Age” je zapravo nastavak tog stanja. Vibracije u bendu koji pogoni ta pozitivna kemija. Mogu reći da smo dosegli višu energetsku razinu funkcioniranja nego što smo je imali u prošlosti.
Što misliš o događaju koji je nedavno obilježio svijet metala, nazvanom “Big Four”? Na poziciji jednog od četiri benda bez problema bi se mogli naći upravo Overkill, jer spadate među bendove s pionirskim stažem i pedigreom jednog od najdugovječnijih thrash metal sastava na planetu, koji do današnjeg dana nikad nije napravio nikakvu stanku u karijeri.
Bobby: Ti su dečki očito jednostavno veliki četvorac. To je jasno. To su dokazali u prošlosti, ponajviše prodajom ploča, osobito u SAD-u. Metallica je sama za sebe zapravo “veliki jedan”, ako se usredotočimo samo na taj bend. Znaš, ja svoj uspjeh nikad ne mjerim time kako mi ga pripisuju drugi, ili time koliko uspješnim me drugi vide. Ja svojim uspjehom smatram to što cijelo vrijeme nosim osmijeh na licu. A on traje već niz godina. D.D.-ja Vernija poznajem preko 30 godina, na turnejama s Overkill skitamo se zajedno već 27 godina i oboje i dalje uživamo u tome. Kad pomislim na to “veliki četvorac”, ne dam se zavesti da bih pomislio: “Ah tu bismo trebali biti i mi!” Mi možemo biti dio “malih četiri” (smijeh). Primjerice Overkill, Exodus, (smijeh opet)… zatim Death Angel, pa Kreator… smatram da je okolo puno odličnih bendova. Primjerice Kreator. I oni u svim tim dugim godinama ustrajanja na sceni nikad nisu napravili nikakvu stanku u karijeri, kao ni mi. I vrijedi istaknuti da onaj bend kojemu uspije nešto takvo, mora tu činjenicu s ponosom prihvaćati.
Na novom albumu opet pjevaš fantastično. Iz albuma u album ti se vokal popravlja, kao što vino sazrijeva godinama. Držiš li se nekog posebnog recepta, pri kojem paziš da ne ozlijediš glasnice?
Bobby: Uzimam vrlo, vrlo dobru drogu. Nikakve štetne droge (prasne u smijeh). Što se tiče mog vokala, moram zahvaliti fortuni. Što se toga tiče jednostavno sam velika sretnica. U vezi s tim ne razmišljam paranoično. Normalno pijem, normalno pušim, ali naravno i vježbam. Očito mi uspijeva kroz život postići nekakvu pravu ravnotežu u održavanju vokala. Nikad me ne uhvati paranoja da razmišljam o tome kako bih si mogao ozlijediti vokal na bilo koji način. Dakle takvog stresa, koji se obično drži drugih pjevača, ja ne poznajem. Pazim pak na jednu stvar. Od 1986. nadalje uvijek zagrijem vokal. Bilo da sam u studiju, bilo da sam na turneji prije nastupanja. Prije nego što aktivno upotrijebim vokal za pjevanje, uzmem pola sata vremena za sebe da se posve uvjerim da je vokal spreman za akciju! Ja smatram i to da ako se na sličan način posvetiš bilo kojem mišiću svog tijela, nagradit će te pravim odgovorom. Primjerice. Kad bih morao premještati teške sanduke i ne bih rasteretio težinu i na obje noge, ozlijedio bih leđa. Ako pak za to upotrijebim noge, mogu premještati teške sanduke cijeli dan. Smatram da je princip održavanja vokala u dobroj formi sličan. Moraš pravilno postupati s njim i glas će se također odazvati na pravi način.
Jesi li ikad razmišljao da bi ova postava u ovoj “The Electric Age” formi nakon promotivnih aktivnosti, što znači naravno nakon svih turneja vezanih uz nju, mogla izdati i koncertni album. Kemija u postavi je naime odlična…
Bobby: Potpuno se slažem s tobom. Prvu punu turneju pokrenut ćemo u SAD-u ovog travnja, koja će trajati do svibnja, zatim slijedi festivalska sezona po Europi, zatim ćemo u rujnu ove godine izvesti punu europsku turneju. Ono što najviše volim u cijeloj stvari su naravno nastupi uživo. To je nadasve uzbudljiv dio cijelog posla, pa makar ponekad djeluje opterećujuće i koncerti slijede neprekidno iz dana u dan. Ja sam tip čovjeka koji voli uživati u danom trenutku. Koncertne nastupe još uvijek doživljavam kao opasnost, jer nikad ne znaš što će se dogoditi. Hoće li to biti uspjeh ili potpuni poraz. Na danom mjestu, u danom trenutku, na danoj pozornici. Imaš samo jednu priliku. Takav tip osjećaja me stalno uzbuđuje. Što se tiče live materijala, još nije pravo vrijeme da razmišljam o tome. Moje ruke, prsti i glas još su vrući od snimanja albuma “The Electric Age”. Do 11. siječnja bio sam zaposlen pjevanjem za novi album. Kad je album već bio u fazi miksanja, sjetio sam se još nečega što sam želio promijeniti pa sam odjurio natrag u studio i još jednom odpjevao priličan dio vokala. To što imamo vremena napretek kad radimo album velik je luksuz za nas i to moramo cijeniti da bismo albumu mogli dati karakter kakav nam je svima najbliži. Slažem se pak s tobom potpuno da je kemija u ovoj ekipi trenutačno izvanredna i bila bi velika šteta kad bi se s vremenom izgubila i ne bismo to mogli pravodobno zabilježiti na nekom zvučnom nosaču, tipa koncertnog izdanja. Ali do ovog trenutka još ništa ne planiramo.
Kad si opisivao svoje osjećaje kad si na pozornici… osjećaš li se ikad kao ratnik koji je u ulozi nekakvog dužnika da svoju poruku prenese širim masama?
Bobby: Nikad to nisam prihvaćao na taj način, iako mnogo ljudi u glazbenom poslu funkcionira tako kako si opisao. Ja sebe razumijem i tretiram kao dio zajednice. Moja odrska reaktivnost za zajednicu je posve prihvatljiva i to ima nekog smisla jer me povezuje s njom. Osjećam se kao dio te zajednice. Dio onih ljudi koji zapravo slušaju našu glazbu. To mi se čini vrlo važnom činjenicom. Osobito što se tiče thrash metal pokreta. Nije bitno tko smo mi Overkill ako nas izdvojim, bitno je tko smo mi u kolektivnom smislu. Ako publika isijava energiju pred pozornicom, preuzet ću je na sebe kao magnet, a to će dovesti određeni nastup do prave eksplozije. Slično na te podražaje reagiraju i ostali u našoj ekipi. Ta stvar je postala pravo zarazna. U smislu nekakve pozitivne bolesti. Sviđa mi se što smo dio zajednice i ne izdvajamo se iz nje, odnosno ne postavljamo sami sebe na neku višu razinu. Vrlo važna činjenica u pogledu samog thrash metal pokreta jest to da ga predstavljaju oni ljudi koji ga vole i njegovi su obožavatelji, što znači samo jedno. Da je sve u thrash metalu utoliko autentičnije i iskrenije. Način na koji doživljavam svoju ulogu na turnejama jako se razlikuje od uloge ratnika. Moja žena mi kaže kad me ovako promatra: “Znam da si prvu minutu nervozan, onda se useli u tebe energija, kao nekakva droga, primiš višak adrenalina i nakon kraja koncerta smiješiš se kao mali dječak koji gleda cirkusku predstavu.” Kad sam na pozornici, doživljavam metamorfozu kroz svih 90 minuta svakog našeg nastupa.
Koje su tvoje najljepše uspomene koje si doživio na pozornici, osobito kad si imao privilegij dijeliti zajedničke turneje s nekim od najvećih imena metal glazbe. Koje bi trenutke istaknuo?
Bobby: Odrastao sam s tim imenima. Još prije nego što smo bili Overkill, izvodili smo obrade, pjevao sam o stvarima koje nije napisao u tekstovima Rob Halford, izvodili smo obrade bendova Iron Maiden, Motorhead i kad sam kupovao vinilne albume, koje još uvijek imam kod kuće, na nekima su i Lemmyjevi potpisi (smijeh)…. nikad nisam pomislio da ću ikad nastupati s njima na zajedničkim turnejama. Smiješno je jer sam još uvijek veliki obožavatelj tih bendova. Sjećam se kad smo nastupali na zajedničkoj turneji s Motorhead 1988. Bio je to američki dio turneje i bila je vrlo uspješna. Super smo se imali. Mi smo nastupali prvi, za nama Motorhead, a Slayer u ulozi glavnih nositelja večeri. S Motorhead smo na toj turneji postali veliki prijatelji. I u kasnijim godinama susretali smo se na festivalima. Prošlo je deset godina nakon te turneje kad sam se ponovno sreo s Lemmyjem i Philom. Bilo je to na nekom festivalu u backstageu. Bio sam usred razgovora s nekim iz ekipe lokalnog promotora kad se iz susjedne sobe razlegnuo poznat glas: “Nije li ono tamo moj stari prijatelj Bobby Blitz?” Taj glas ne možeš promašiti. Znao sam u trenu kome pripada: “Lemmy!?!?” (smijeh) Odmah me pozvao na piće rekavši: “Sjedni, dečko!” (smijeh opet). Kasnije je došla zajednička turneja i kad smo nastupali s Motorhead u Njemačkoj na posljednjem nastupu u prosincu 2007. u Berlinu, Lemmy me pozvao posljednje večeri na pozornicu da zajedno s njim otpjevam skladbu Overkill. Naravno da mi je svoju namjeru najavio dosta ranije, ali te sam večeri bio ekstremno nervozan. Problem nije bio u tome da skladbu ne bih znao otpjevati. Skladbu Overkill izvodili smo i mi sami za zabavu, kao dio mnogih koncertnih repertoara u prošlosti. Znam čak i tekst te skladbe napamet, no ipak sam zbog treme da slučajno ne napravim nešto krivo zapisao prvi stih na papirić koji sam držao na zapešću dok smo pjevali duet s Lemmyjem. Kad je nastupio gitarski solo, Lemmy mi se približio i viknuo mi na uho: “Varao si. Imao si špicu!” (smijeh)
Za kraj bih te htio pitati još i ovo, kako stoji tvoj posao s čokoladom?
Bobby: …?! Ah da! Naravno. Još uvijek ha, ha, ha…. Glavne poslove u trgovini vodi moja žena, naravno pokušava me držati što dalje od trgovine, jer ja nikad nisam imao pretjeran talent što se tiče ekonomske žilice. Moja žena kaže da koristim previše vulgaran rječnik da bih posluživao mušterije, zato je zaposlila vrlo simpatičnu djevojku koja prodaje u našoj trgovini. Ja u cijeloj stvari brinem ponajviše za one “nevidljive” segmente posla. Uglavnom je riječ o nužnoj papirologiji, brinem i za reklamiranje. Ponekad, kad te djevojke nema na raspolaganju i uopće nema nikog drugog tko bi je zamijenio i prodavao u trgovini, naravno da se i sam nađem iza pulta. Često se dogodi da tada u trgovinu zaluta netko u Overkill majici i kad se sretnemo, podigne ruku u zrak i pokaže dlanom “rogove”. Onda od mene kupi čokoladu i sve me to neizmjerno zabavlja.
Imaš li za kraj još kakvu poruku za naše čitatelje?
Bobby: Pazite na naš novi album “The Electric Age”, na Overkill i na našu turneju po Europi u rujnu ove godine! Nadam se da ćemo se sresti!
Hvala ti na vremenu Bobby i sve najbolje na tvom putu!
Bobby: Bilo mi je zadovoljstvo. Hvala i tebi.
intervju vodio, preveo i uredio: Aleš Podbrežnik
moralna podrška: Urban Bolta
prva fotografija (slijeva nadesno) s nastupa Overkill, dana 28.11.2007. (München, Zenith Halle, Njemačka): Aleš Podbrežnik
druga i treća fotografija (slijeva nadesno) s nastupa Overkill, dana 12.03.2011. (Brno, Klub Fléda, Češka Republika): Urban Bolta
Galerija slika
