Mjesto: Velden am Wörthersee / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 05.09.2014
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 36,00€ / 40,00€
Ponekad su neke stvari toliko dobre da ih treba odmah ponoviti. Tako je bilo i s koncertom Steamrollera u Bluesiani. Četvrtkovu uvodu slijedila je repriza u petak. “Same time, same place”, rekli bi preko bare.
Već na putu do meni daleko najdražeg kluba pod suncem, Bluesiane, put su nam više puta prekrižili motoristi koji su se u sklopu European Bike Weeka prvog tjedna u rujnu utaborili uz obližnji Faaker See. Na šaroliko događanje u inače mirnom gradiću Velden upućivala je i gužva na cesti te parkirališta puna najrazličitijih motora. Motoentuzijastima bi pri pogledu na njih zasigurno zastao dah, ali mi smo u Velden došli pogledati nešto drugo.
Po dolasku pred Bluesianu prvi glazbeni zaljubljenici već su ušli u klub. Naravno, tu su bili i stalni gosti. I motoristi koji kampiraju u blizini. U separeu uz sam oder sjedio je i stari znanac Bluesiane, hrvatski gitarski virtuoz baršunastog glasa, Alen Brentini, koji je došao pogledati nastup američkog kolege.
Skupinu Steamroller glazbenim znalcima nije potrebno posebno predstavljati. Sve članove vezuje zajednički nazivnik: Whitesnake. Iako je trenutno član Coverdaleove družine samo još basist i vokalist Michael Devin. Ove smo godine u Bluesiani prvi put imali čast vidjeti Steamroller u originalnoj postavi s Brianom Tichyjem na bubnjevima. Pokretačku snagu skupine naravno predstavlja jedan od najboljih hard rock gitarista na svijetu, Doug Aldrich.
Dečki su nas na svoj nastup pustili čekati prilično dugo. Oko pola deset navečer s večernje su šetnje po Veldenu tek stigli do backstagea. A prošlo je još skoro dvadeset minuta prije nego što se na pozornici pojavio Doug Aldrich, ali samo toliko da donese i priključi pedalboard i gitaru. Okupljenoj je masi ispod pozornice mahnuo, a zatim opet nestao u backstageu. Malo nakon deset navečer, kad su se na licima posjetitelja već ogledali prvi znakovi nezadovoljstva, skupina je uz gromoglasan aplauz ipak zauzela pozornicu. I nezadovoljstvo je u tren oka nestalo.
U razgovorima među posjetiteljima čulo se da je četvrtkov koncert bio najbolji Steamroller koncert u Bluesiani, pa su očekivanja te večeri bila još veća. Mogu li dečki dva dana zaredom dvaput nadmašiti sami sebe? Vlasnica Gudrun Kofler bila je uvjerena da mogu, zato je skupini namijenila dva koncertna datuma. I mogu napisati da nije pogriješila.
Setlista nije bila nikakvo iznenađenje. Po svoj prilici identična četvrtkovoj, a vrlo slična i onoj koju smo u Bluesiani čuli prošle i pretprošle godine. Počeli su žestoko i glasno Zeppelinovom klasikom Immigrant song, a nastavili jednako udarnom Never in my life. Michael Devin imao je tako već na početku koncerta priliku pokazati svoj vokal u svoj njegovoj veličini i glasnoći. Nedvojbeno je izniman vokalist, iako je taj njegov talent u Whitesnakeu postavljen malo u pozadinu. Naravno, Doug i Brian u pokazivanju svojih vokalnih talenata nisu zaostajali za bradatim kolegom. Sudeći po izmjenjivanju pogleda članova trojca tijekom nastupa i uzmemo li u obzir njihove obveze u ostalim postavama, moglo bi se zaključiti da skupina vjerojatno nema puno vremena za zajedničke probe tih obrada, no svaku, pa i sitnu pogreš ku prekrila je nevjerojatna uigranost i talent svakog pojedinca na pozornici. Sve su stvari unatoč improviziranim jam umetcima odsvirane kirurškom preciznoš ću, svi završeci skladbi precizno dotjerani i usklađeni. Na takav su se način u nastavku late i ritmički zahtjevne skladbe Allman Brothers – Whipping post, a zatim malo smirili scenu Wonderovom I wish.
U cjelokupnom repertoaru naravno nije manjkalo razigranih komičnih umetaka, za koje je brinuo uglavnom bubnjar Brian Tichy. Ništa ga nije zaustavilo, bilo da je trebalo na brzinu sklopiti tekst na račun cvrčećeg zvuka Aldrichova gitarskog efekta ili na račun zadirkivanja Michaela Devina. Na svake 3 do 4 pjesme skupina je prekidala svoje sviranje takozvanom »Velden song«, čiji je ritam najviše podsjećao na veseljačku melodiju austrijskih narodnjaka. Naravno, svaki put doživjeli su urnebesan smijeh publike i odobravajući pljesak.
Zeppelinima su se dečki poklonili još jednom sa Stairway to heaven, a u repertoaru nije manjkalo ni žustre Space truckin’, tijekom koje je Brianu Tichyju uspjelo poderati opnu na snareu. Brza zamjena snarea prošla je bez prekida i dečki su odmah shvatili da je vjerojatno vrijeme za bubnjarski solo, dok se preostale opne još uspješno opiru Tichyjevim snažnim udarcima. Tichy pak posjetitelje tijekom koncerta nije očarao samo komičnim umetcima i vrtećim palicama, nego je dokazao i da je s pravom jedan od traženijih bubnjara na svijetu. Aldrich i Devin ubrzo su se kolegi pridružili sa svojim instrumentima i zajedno su se rutinirano prošetali kroz States boro blues, Helter Skelter, I shot the sheriff i Claptonovu klasiku Cocaine. Da je u Bluesiani često jako vruće, znamo mi posjetitelji, a pogotovo to osjećaju glazbenici pod reflektorima na pozornici. Kad je Brian Tichy u usputnim razgovorima među članovima skupine spomenuo da mu nedostaje kisika, Michael Devin odmah je dograbio njegove riječi i iz njegova je grla zagrmjela kitica Sweetove Love is like oxygen. Doug se Michaelu pridružio na vokalu, trudio se i s gitarom, ali su se instrumentalno uhvatili tek pred kraj pjesme, kad im se na bubnjevima pridružio i Brian. Publika je očarano zurila u razigrane glazbenike i pridružila im se u pjevanju. Publika se zbog svih tih »bombončića« tijekom setliste odlično zabavljala i ponekad je primjedbe ispod pozornice glazbenicima bilo već teško obuzdati i vraćati se natrag na setlistu. No to im nitko nije zamjerio.
Naravno, dečki na pozornici nisu zaboravili ni na slavnog Davida Coverdalea. Uz gromoglasnu podršku publike otpjevali su Crying in the rain, a zatim se iz publike začulo skandiranje Diovu imenu. Aldrichova družina naravno nije mogla razočarati publiku pa je trojac odsvirao Man on the silver mountain, koju je slio s Holy diver. Sat je već pokazivao ponoć, ali dečki nisu pokazivali nikakav umor. S velikom dozom improviziranih dodataka late su se još nezaobilaznog Smoke on the water, a zatim su zajedno s publikom ispod pozornice otpjevali i Still of the night. Nakon zahvale publici, vlasnici Gudrun Kofler i poziva da publika i mještani i dalje podupiru taj prekrasan klub, dečki su posljednji put prihvatili svoje instrumente i čudesnom mješavinom teških i nježnih ritmova i rifova zajedno spojili Love me two times s Light my fire. Uz gromoglasan završetak skladbe slijedio je oproštaj.
Poznat scenarij s nepoznatim umetcima, punim svježine, iznenađenja, opuštenosti i humora. Rijetki svjetski poznati glazbenici spremni su se na pozornici tako opustiti kao što su to dva dana zaredom učinili članovi Steamrollera. Odsvirana setlista, poznati načini sviranja, a ipak poseban doživljaj na pozornici i ispod nje. Bi li ih vrijedilo vidjeti i tri večeri zaredom? Bez ikakve sumnje.
RockLine reportažu s prvog koncerta skupine Steamroller u Bluesiani, od 04.09.2014., možete pročitati OVDJE!
Galerija slika
