Autor: Rok Klemše
Mjesto: Arena, Beč
Datum intervjua: 07.12.2008
Legendarni američki sastav Cynic se prošle godine nakon petnaest godina ponovno okupio, otišao na reunion turneju i pobrao velika odobravanja fanova i medija. Ove godine, točno petnaest godina nakon prijelomnog albuma Focus, izdali su njegova nasljednika, Traced in Air, i predstavljali ga uživo na turneji s Opeth. Nama najbliže zaustavili su se u bečkoj Areni, a prije koncerta imao sam priliku razgovarati s vođom sastava, gitaristom i vokalistom Paulom Masvidalom. Mogu reći samo da je to bio najugodniji intervju koji sam ikad radio, a Paul je nevjerojatno ugodan sugovornik, otvoren i prizemljen, a kako je odgovorio na moje pitanje o brojnim ponovnim okupljanjima fanova – mislim da ni sam ne shvaća baš najbolje koliko su veliki bend Cynic i koliko su velike osobnosti Paul i Sean u očima fanova.
RockLine: Cynic se dakle vraćate nakon 15 godina. Zašto je trebalo toliko dugo da se ponovno okupite i vratite?
Paul: Jednostavno zato što se nismo htjeli vratiti. Ta vrata smo zatvorili i zapečatili i nisam ih nikad više htio otvoriti, a zapravo je to bila čisto kozmička stvar koja se dogodila unutar dva tjedna prije godinu i pol dana kad su se Cynic vratili u naše živote. Vjerojatno si u drugim medijima vidio da je sve zapravo počelo sa snom jednog ruskog fana, koji mi je poslao e-mail i napisao da je sanjao kako svira ponovno okupljene Cynic na festivalu i da se nada da će se to jednom stvarno dogoditi. Nakon dva tjedna pojavili su se Cynic. Sjećam se da sam se tome jednostavno napokon predao i osjećao se sposobnim da to napravimo. Nazvao sam Seana i rekao mu da mislim da je vrijeme i potpuno me razumio. Počeli smo raditi i isprva se radilo samo o reunionu, da ljudima ponovno predstavimo Focus, a album je potpuno druga priča, koje se još možemo dotaknuti.
RockLine: U to vrijeme ste ti i Sean djelovali u Portal i Aeon Spoke.
Paul: Da, Portal je zapravo bio kraj Cynic. Album Cynic izašao je 1993., sljedeće dvije godine djelovali smo kao Portal, a 1996. smo se razišli. To je zapravo bilo nekakvo post-Focus razdoblje. Ja sam se zatim preselio u Los Angeles gdje sam se počeo baviti filmskom glazbom i glazbom za televizijske serije, zapravo sam postao studijski skladatelj, bez ikakve namjere da se vratim pisanju albuma. Nakon svih tih godina takvog posla ponovno sam počeo pisati pjesme, što se dogodilo kao posve prirodan proces koji je doveo do Aeon Spoke. Prošle godine smo izdali zadnji album, u međuvremenu smo se ponovno okupili s Cynic, tako da sad usklađujem oba projekta, ali iza mene je stvarno nevjerojatno putovanje.
RockLine: U godinama mirovanja Cynic bilo je bezbroj molbi, želja i zahtjeva da se Cynic vratite. Jesi li ikad osjećao da si dužan ispuniti te želje ili je stvar Cynic bila potpuno u vašim rukama, tvojim i Seanovim?
Paul: Meni je važno da stvarno osjećaš to što radiš. Jedno je htjeti zadovoljiti fanove, ali ako nisi iskren u tome što radiš, fanovi će to znati. Ako ne govoriš istinu, zašto bi se uopće mučio? Za nas je to moralo ponovno postati iskreno, zato je trebalo toliko dugo, jer Cynic jednostavno nismo osjećali. Ali sad su Cynic opet tu i osjećam se potpuno prirodno, kao da su dio mog tijela. Očito je vrijeme bilo pravo.
RockLine: Jeste li od početka znali da ćete snimiti album ili ste se za to odlučili tijekom reunion koncerata?
Paul: Da, djelomično je bilo tako, a kad smo se vratili s istočnoeuropske turneje u listopadu 2007., već sam imao spremnu novu pjesmu Evolutionary Sleeper kao eksperiment. Koncerti i energija na njima ostavili su na mene snažan dojam, otišao sam kući, sjeo u studio s gitarom i osjetio kao da mi je u mozak sunula antena i to je jednostavno bila Cynic radijska stanica. Unutar devet mjeseci bile su napisane sve pjesme i snimljena ploča, ali nisam se osjećao kao da sam je ja napisao, osjećao sam kao da je ona napisala mene. Morao sam biti otvoren za proces stvaranja i iskustvo je bilo stvarno nevjerojatno. To je bilo to. Kad sam Seanu pokazao nekoliko ideja, oboje smo shvatili da opet nešto imamo, nešto stvarno dobro, nove stvari koje su Cynic. To mi je bilo dovoljno da odlučim da se u to potpuno upustimo.
RockLine: U posljednjih godinu-dvije bilo je bezbroj reuniona starih, pa i opskurnih sastava koji su se davno raspali. Kakvo je tvoje mišljenje o tome? Misliš li da je dobro da se mlađim fanovima približi glazba starih sastava ili misliš da je riječ samo o iživljavanju stare slave?
Paul: Mislim da je to posve ovisno o pojedinom bendu, odnosno o njegovoj namjeri, je li im stalo samo do zarade, ili žele proživjeti staru slavu, ili stvarno žele ponovno proživjeti stara sjećanja. Tko zna? Stvarno ne znam zašto se vraća toliko bendova, ali riječ je o pravom fenomenu i vraćaju se upravo bendovi iz ranog razdoblja. Vjerojatno je stvar u tome da se vratio jedan bend i time nadahnuo i ohrabrio ostale. Mislim da većina bendova, pogotovo s floridske scene, ni ne shvaća kakva je ostavština ostala iza njih. Za nas je to bila stvar prošlosti i na to niti ne gledamo na taj način.
RockLine: Kakva je pak tvoja usporedba stare floridske death metal scene i današnje scene?
Paul: Što ja znam, i tada je bilo mnogo smeća i mnogo dobrih bendova, baš kao i danas. Samo što je toga danas u mnogo većem broju, postoji nekoliko stvarno dobrih bendova i još više prosječnih. Čini se da je to priroda metala, odnosno bilo kojeg žanra, ali mislim da su danas standardi postavljeni više i mnogo bendova pomiče granice u još ekstremnijim smjerovima, što je zapravo nevjerojatno, jer smo se već tada pitali kako sve to može postati još luđe, a danas se to još uvijek događa. Pitanje je kako će biti 2030. (smijeh).
RockLine: Kako se danas osvrćeš na suradnju s Master na albumu On the Seventh Day God Created… Master i s Death na klasiku Human?
Paul: Human je bila povijesna suradnja između mene i Chucka, zajedno smo svirali već dok sam išao u srednju školu, svirao sam i na turneji za Leprosy i Spiritual Healing, tako da smo se poznavali od malih nogu. Master je pak bila jednodnevna stvar. Scott Burns producirao je njihovu ploču i nazvao me u pomoć, jer su baš otpustili gitarista, te me pitao mogu li doletjeti na snimanje. Doista sam doletio na snimanje i snimio sve gitare u 24 sata. Human je pak lijepa uspomena, jer je to bilo dugo putovanje i kreativna suradnja s Chuckom. Bilo je stvarno zabavno.
RockLine: Bi li rekao da ste Chucka s Human ti i Sean gurnuli u tehničnije vode?
Paul: Da, apsolutno. Mislim da nas je upravo zato pozvao na suradnju, jer je znao da smo jazz štreberi i mlađi te spremni na različite pristupe. Mislim da je upravo Seanovo bubnjanje i njegova interpretacija Chuckovih rifova promijenila sve, jer je prethodni Death bubnjar bio klasičan death metal bubnjar.
RockLine: Jesi li ikad bio iznenađen reakcijom metal publike na Cynic, jer zapravo dolazite iz jazza, fusiona i progresivnog rocka sedamdesetih?
Paul: Da, naravno. U Focus sam uložio cijelog sebe i lijepo je vidjeti takve reakcije i ljubav prema glazbi, jer mi je to djelo toliko važno. Ako ljudi razumiju i prihvate nešto što napraviš, to je za umjetnika nešto najljepše. Iako na kraju radimo za sebe, lijepo je čuti reakciju ljudi. Pomogli su i mnogi bendovi koje su nadahnuli Cynic, a kad bendovi to kažu, tada i fanovima govore.
RockLine: Bi li Focus zvučao drugačije da orkan nije uništio sve snimke i zbog drugih problema koji su pratili snimanje i izdavanje albuma?
Paul: Da, definitivno. Focus je zbroj više čimbenika; od orkana pa do toga da je naša oprema ostala u Europi nakon turneje za Human. Orkan je bio najveći koji je ikad pogodio južnu Floridu i s njim nam je ostala godina rasta i prilika da postanemo još bolji. To je bila stvarno važna godina za sve uključene u Cynic. Zapravo je orkan bio blagoslov u prerušavanju, prerijetko shvaćamo da je kaos blagoslov.
RockLine: Jesi li tada ikad razmišljao o tome da raspustiš Cynic?
Paul: Naravno da jesam, jer smo imali stvarno mnogo problema. Cynic su nam Seanu i meni bili toliko velik dio života da smo često pomislili što još postoji iza toga, tko sam ja i što je moj život. Ta su se pitanja često dizala na površinu, jer nismo poznavali ništa drugo osim benda, a ponekad poželiš živjeti život bez te strukture. Mislim da je to bilo ono što je presudilo za kraj Cynic. U jednom trenutku ti jednostavno dosadi glazbena industrija i želiš zaživjeti drugačiji život.
RockLine: Ovaj put je dakle odluka da novi album izdate za manju etiketu Season of Mist bila potpuno vaša?
Paul: Da, imali smo sedam ponuda, neke su bile od velikih etiketa, a Season su nam rekli da ćemo biti velika riba u njihovoj bari. To mi puno više odgovara nego biti mala riba među ostalima. Danas su etikete samo dio posla, jer mnogo bendova sve odradi samo, a s etiketom surađuju. Danas na etikete gledam drugačije i mislim da savršena etiketa ne postoji, sve su promašene i očajne. Ali neke su bolje i imaju čišće namjere od drugih i svakako ne škodi što je predsjednik Season of Mist veliki Cynic fan.
RockLine: Je li te možda smetalo to što su neki fanovi jednostavno očekivali Focus broj dva?
Paul: Ne, ljudi će uvijek htjeti svoje, a Cynic smo uvijek bili bend koji želi da ga se pamti kao veliki bend koji se nije pokoravao pravilima, nije bio zarobljen u kalupu jednog žanra, mogao je raditi što je htio i pisati pjesme kako je htio. Takvu slobodu želimo imati, nikad se ne želim ponavljati.
RockLine: Mislim da se većina Cynic fanova toga svjesna možda više nego fanovi bilo kojeg drugog benda.
Paul: Točno. Neki, ekstremniji death metal fanovi optužuju nas za udaljavanje od death metala, ali u tome nema ništa loše, jer nikad zapravo nismo bili dio toga.
RockLine: Tijekom godina postojanja imali ste mnogo promjena članova. Je li teško snimiti album npr. sa Seanom Malonom, koji je s vama odsvirao samo jednu turneju, a zatim uživo svirati s nekim drugim?
Paul: Sean je kompleksna osoba kao i svi mi. Sigurno nije osoba za turneje, to je naša odluka, jer čovjek mora biti spreman na turneju, a nismo bili uvjereni da Sean jest. Ali nevjerojatan je glazbenik i na razini snimanja radi odlično, i za Focus i za Traced in Air. Jezgra Cynic pak smo oduvijek bili Sean i ja i tako funkcionira bez obzira na sve. Trenutno imamo po mom mišljenju najjaču postavu do sada, dečki su odlični.
RockLine: Kako si zapravo pronašao Tymona?
Paul: Poznajem ga već neko vrijeme, kao i naš mali Cynic svijet, već deset godina smo e-mail prijatelji i najprije ga se čak nisam sjetio kad sam tražio gitarista i nekoga tko zna i režati. Onda mi je kolega Aad iz benda Epica spomenuo Tymona, kojem sam zatim pisao je li zainteresiran i odmah mi je odgovorio da DA (smijeh). S Robinom pak zajedno sviraju u svom fusion sastavu i oboje su stvarno nevjerojatni glazbenici.
RockLine: Kakva je tvoja reakcija na rijetke negativne kritike Traced in Air, koje napadaju dužinu albuma, tvrdeći da ste nakon petnaest godina izdali album dug samo pola sata?
Paul: Dužina albuma bila je preračunata, nije se radilo o tome da nemamo dovoljno pjesama. Zapravo smo snimili još jednu pjesmu koja se nije uvrstila na album. Ja osobno više volim koncentriranu, kratku, intenzivnu glazbu. Ne sviđaju mi se trominutni soloi, iako ponekad mogu biti prikladni, ali Cynic su uvijek primarno služili pjesme, a ne razmetali se tehničkim sposobnostima. Glazba je toliko strukturirana, snažna i izgrađena u slojevima da, čak i ako je kratka, Cynic fanovima uvijek preporučujem da nastave slušati, jer ih čekaju iznenađenja. Pjesme još uvijek iznenađuju i mene. Slika je stvarno gusta i istodobno varljiva, jer na površini čuješ pjesme koje u sebi kriju još mnogo više. Upravo jučer mi je jedan fan u München rekao da zna odsvirati cijeli Focus, a pjesme s Traced in Air mu zadaju probleme i zahvalio sam mu što je to primijetio, jer smatram da pravi glazbenik primijeti da su nove pjesme još teže i kompliciranije.
RockLine: Zato toliko glazbenika cijeni Cynic.
Paul: Točno tako! Ja ne želim biti tehničar, želim samo stvarati dobru glazbu.
RockLine: Cynic nadahnjuju istočnjačka religija, filozofija i mitologija. Je li to u Cynic došlo zato što se baviš jogom i meditacijom ili si do tih spoznaja došao zbog Cynic?
Paul: Da, tako sam odrastao. Moja mama je bila nekakva new-age hipijevka, a ja sam se za ezoteriku i duhovnost zanimao već od mladosti i mislim da je to velik dio života. Ako već pišem tekstove, govorit će o tome, jer mi je to jednostavno prirodno. Mislim da su nove stvari prizemljenije, više budističke nego hinduističke i više psihološke, ali u tekstovima ima mnogo iskrenosti i golotinje i mislim da je tako ispravno.
RockLine: Kako teče turneja s Opeth i kako je zapravo došlo do te turneje?
Paul: Turneja teče stvarno nevjerojatno. Koncerti su fantastični i mislim da Opeth imaju vrlo otvorene fanove koji cijene intenzitet i melodiju pa se tako susreću s Cynic fanovima. S Mikaelom nas je upoznao zajednički prijatelj, a zatim sam mu predložio zajedničku turneju.
RockLine: Još zadnje pitanje o budućnosti Cynic. Opet jedan album i ponovno okupljanje jednom u budućnosti?
Paul: Svakako više nije riječ o reunionu, o jednokratnoj stvari. Želja je da idemo naprijed, ne znam kako ni kada, mogu misliti samo na danas. Ali osjećam da sam otvoren za Cynic i za Aeon Spoke i mislim da mogu raditi oba projekta. Danas se na pozornici osjećam odlično i uživam u poslu i dok to imam, ne vidim zašto ne bismo nastavili.
RockLine: To je to, Paule, stvarno hvala na intervjuu, bila mi je čast.
Paul: Hvala tebi!
Fotografije: Nina Grad
Galerija slika
