Izvođač: Queen
Izdavač: Parlophone Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 40:42
Pisala se 1974. godina. Točnije, 8. ožujka skupina izuzetnih osobnosti ponovno se pokazala svijetu albumom Queen II. Ta se skupina zove Queen. Nakon iznimno obećavajućeg i, recimo to tako, drugačijeg albuma Queen I, stigao je novi, još drugačiji i progresivno obojen. Čini se da Fredy, Roger, Brian i John nisu vidjeli smisla u nekom dodatnom naslovu albuma pa su ga nazvali slično kao prethodnika. Danas, kad gledamo unatrag na njihovo stvaranje, mogli bismo reći da kvalitetnoj glazbi nije trebala dodatna reklama. Doduše, bubnjar sastava, Roger Taylor, izjavio je da nikad nije volio taj naslov. Album je konceptualan. Podijeljen je na dva dijela, što je diktiralo i vinilno izdanje. Ono je imalo motiv upola crne i upola bijele boje. “Bijela strana skladbi” trebala je imati emocionalniju tematiku, dok je “crna strana skladbi” bila fantazijska. Naslovnica fizičkog izdanja legendarna je fotografija sva četiri člana, koja je upotrijebljena i kasnije u njihovoj karijeri.
Dok slušaš cijeli album, čuje se da su članovi još vrlo mladi kad su u pitanju ideje. Time ne mislim na kvalitativnu slabost, nego na početnu zagnanost, kad ideje samo frcaju. Čuje se jako puno eksperimentalnih pristupa (za ono vrijeme), poput višeglasnog pjevanja. Queen su vokalne harmonije koristili kao još jedan instrument. Povezivali su ih u dinamične dijelove tako da slušatelja vode kroz valove skladbi. Zidovi vokala omogućavali su bendu da glazba zvuči kao da su stalno prisutne klavijature. U jednom je intervjuu g. Brian May čak rekao da su imali izuzetnu sreću sa svojim glasovima. Jer kad god bi otvorili usta, njihovi bi pojedinačni glasovi automatski zauzeli svoje registre i zvučali naprosto fantastično. To su obilato iskorištavali na albumu Queen II. A ne samo tamo, nego kroz cijelu karijeru. Toliko da je za nekog neprogresivnog ljubitelja glazbe to već malo previše. Bilo je i jako puno višeslojnog snimanja. U ona se vremena sve snimalo još na vrpce i bila je prava umjetnost sastaviti cijelu stvar a da se ne izgubi ton. Album nikad nije bio među njihovim prepoznatljivijim djelima, no ipak je ponudio skladbu koja im je omogućila proboj na televiziju. Ta je skladba bila hit naslova Seven seas of rhye i uspjela se probiti u tada ozloglašeni Top of the pop’s. Iako je instrumentalna verzija izdana već na prvijencu, vokalna je inačica na Queen II dodana kao posljednja skladba.
WHITE SIDE
Bijeli dio albuma čine skladbe: Procession, koja je instrumentalni uvod albuma; Father to son, White queen (as it began); Some day one day i The loser in the end. Sve skladbe napisao je Brian May. Sve osim posljednje, koju je stvorio Roger Taylor. Odmah se pokaže Brianov talent za igru riječima. Izvrsno mu uspijeva povezati riječ “nasljeđe” sa svakodnevnim pojmom očinstva. Naravno, u glazbi se odmah primijete izvrsni prateći vokali. Kao što je spomenuto, doista lijepo uspijevaju odvesti skladbu kroz valove tempa. Father to son ima prizvuk dobre stare progresivnosti i djeluje tako da gotovo neprimjetno otplovimo u sljedeću skladbu, White queen. Opet vrijedi ponoviti izvrsnu upotrebu pratećih vokala. Vrlo nenametljivo šeću u pozadini ritmike instrumenata. Pojavljuju se ugodni zvukovi orijentalno obojene gitare, koja lijepo rockerski zvuči prema distorziranim, pompoznim završnim solom skladbe. Čujemo još posljednji refren i izlaz iz komada. Iako je, s obzirom na građu komada, teško reći što je refren, a što strofa. Dočekao nas je srdačan pop komad Some day some day. Lijepo emocionalno povezane riječi i srdačne melodije čine komad vrlo slušljivim i daju slušatelju malo predaha, jer djeluje vrlo tipično građeno. Posljednja skladba prvog dijela komad je o odrastanju. Iako je vokalni dio dobar, jer Roger ima izvrstan vokal, komad nekako djeluje kao uljez. I igra riječima djeluje pomalo nespretno i za kosu privučeno. Možda doista zbog boje glasa, jer glazba lijepo otplovi. Na sličan način kao prethodni komadi.
BLACK SIDE:
Naprosto bombastičan početak gonga i gitare mnogo obećava. Vrlo pompozno i dramatično počinje vokalni dio u kojem se doslovno čuje izuzetnost Fredijevih glasovnih mogućnosti. Od tog je trenutka svakako riječ o progresivnijim komadima punim uspona i padova. Ogre battle uvod je u kompozicije glavnog vokalista. Priča je fikcijska i govori o borbi “zelenog čovjeka”, koji se možda zove Shrek. Sljedeći na redu je dah oduzimajući The Fairy Feller’s Master-Stroke. Slušatelj ne zna točno čime bi bio više oduševljen: vokalom, bubnjevima, strukturom… Vokalni dijelovi svojom originalnošću i vremenskom primjerenošću slikaju dinamičnu sliku. Glavni vokal pluta od izuzetnih visinskih razlika do ritmičkih naglasaka i falsetnih ukrasa. Mnogo je što reći o izuzetnom solo dijelu, koji slušatelju naprosto oduzima dah. Zajednički rad solo gitare i ritmičkih pratećih vokala gotovo je nevjerojatan. Možemo samo zamišljati kakav je talent, odnosno kakva je vizija potrebna za stvaranje takve kompleksnosti. Gotovo neprimjetno nas tobogan kompleksnih glazbenih užitaka dovede do klavirske smirenosti i piše se komad Nevermore. On djeluje kao zaključak i ne izgleda kao samostalna skladba. Epohalni šest i pol minutni pohod crne kraljice još je nadogradnja prethodne kompozicije. Naravno, donekle je razumljivo zašto album nije uspio u većem mjerilu, jer je kompleksnost skladbi previše za prosječnog slušatelja. Komad The march of the black queen sluša se kao dobar film. Jedva čekaš da se odvije novo poglavlje. Iznenađenje je i vokalna pomoć Rogera. Funny how love is ispada kao svojevrsni vokalni vrhunac drugog “crnog” dijela. Kompleksnost se smiruje. Barem što se tiče instrumenata. I cijela stvar lijepo teče prema doista hitovskom Seven seas of rhye. Taj odmah osvoji kožu i srce. I lijepo zaključi prilično naporno slušljiv album.
Mnogo je više za reći o drugom dijelu albuma, što je maslo glavnog vokalista. Možemo samo zamišljati što je sve bila sposobna njegova glava. Imao je tu sreću da bizarnost ideja nije imala problema probiti se kroz usta jer glasnice nisu imale granica. Sad se već zna da će bend Queen imati glavnu riječ na području vokala. Ne da ostali instrumenti donose manje, no vokalne dobrote Mercuryja već su tada važile za vrstu unikatne fascinacije kakva se na planetu rodi samo jednom i nikad više.
Postava
Freddie Mercury – vokal, prateći vokal, klavir, čembalo na “The Fairy-Feller’s Master-Stroke”, žičani klavir na “Nevermore”
Brian May – gitare, zvona na “The March of the Black Queen”, vokal na “Some Day One Day”, prateći vokal, klavir, orgulje na “Father to Son”
Roger Taylor – bubnjevi, gong na “Ogre Battle”, marimba na “The Loser in the End”, prateći vokal, dodatni vokali na “The March of the Black Queen”, vokal na “The Loser in the End”
John Deacon – bas gitara, akustična gitara na “Father to Son”
Produkcija
Roy Thomas Baker
Popis skladbi
White Side (prva strana)
1. Procession (Instrumental) (1:12)
2. Father to Son (6:14)
3. White Queen (As It Began) (4:34)
4. Some Day One Day (4:23)
5. The Loser in the End (4:02)
Black Side (druga strana)
6. Ogre Battle (4:10)
7. The Fairy Feller’s Master-Stroke (2:40)
8. Nevermore (1:15)
9. The March of the Black Queen (6:33)
10. Funny How Love Is (2:50)
11. Seven Seas of Rhye (2:50)
