Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Skwhat / Sisak / Hrvatska
Datum koncerta: 10.04.2009
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 75,00HRK
Quo Vadis u svojoj domovini, Kanadi, važe za jedan od najpoštovanijih bendova, a isti status uživaju i u žanru tehničkog death metala. 2004. izdali su genijalni album Defiant Imagination i kad se već činilo da bendu nakon desetogodišnje karijere napokon slijede svjetlija vremena, prošle je godine šokirala vijest da bend napuštaju briljantni bubnjar Yanic Bercier, karizmatični vokalist Stephane Pare i session, ali odlični basist Dominic Lapointe. Sve to pratili su i zdravstveni problemi masterminda benda, gitarista Barta. No Quo Vadis ostaju čvrsti, uporni i tvrdoglavi! S novom postavom otputovali su na kraću europsku turneju … And Who Prays For Satan?, a njome su stali i u hrvatskom gradiću Sisku, u klubu Skwhat.
Prvi su na pozornicu stupili domaćini Gebiss Destroyer, koji sviraju neku vrstu mešavine grinda te death i black metala. Dečki su svojih pola sata odradili kako se i pristoji, iako ne donose nijedan novi pristup u žanru koji sviraju, a na trenutke zvuče kao prilično prosječna kopija nekih Brutal Truth. Dva kriještala svoj posao odrađuju konkretno, bubnjevi su prilično dinamični i rušilački, gitarske linije nažalost prilično nezanimljive i otpjevane, a odsutnost bas gitare čuje se i više nego dobro. Gebiss Destroyer su unatoč tome na pozornici nastupili beskompromisno i energično, te jasno dobili priličnu podršku inače malobrojne publike.
Sljedeća je pozornicu zauzela eksperimentalna/tehnička death metal postava Avicularia iz susjednog grada Velika Gorica. Upravo su danas dečki izdali svoj prvijenac Born to Be Vile, s kojeg su i u Sisku odsvirali nekoliko komada, a dobrih pola sata dug nastup navodno su snimili i za budući live EP. Avicularia su u stilu “take no prisoners” izmasakrirali Skwhat tehničkim death metalom na koji su utjecali prije svega bendovi poput Immolation, Gorguts, Origin i Necrophagist. Gitaristi i vokalisti Igor i Domagoj iz sebe su iscijedili posljednje atome snage i dominirali kako brutalnim vokalima, tako i prilično eksperimentalnim gitarskim linijama. One su zbog lošijeg ozvučenja nažalost ispale prilično prigušeno i zamazano, ali čuje se da dečki imaju velik potencijal, a istina je i da im još fali nekoliko kilometara iskustva i priličnije više samosvojnosti i originalnosti. Jezgru glazbe Avicularie grade duge instrumentalne pasaže u kojima si dušku dodaju oba gitarista i prilično statični basist, a izvrsno svoj posao odrađuje životinjski bubnjar pun odličnih ideja i raznolikih prijelaza.
Napokon smo oko jedanaest dočekali i kanadske prvake tehničkog (melodičnog) death metala, Quo Vadis. Nakon što su se sami ugodili i pripremili pozornicu, ugasila su se svjetla, uslijedio je za Quo Vadis već uobičajeni pompozni, simfonijski uvod, a zatim odmah šut s fenomenalnim rušilcem Silence Calls the Storm s albuma Defiant Imagination. Nažalost, upravo kod ovog nevjerojatnog petominutnog minimajstorskog djela tehničkog death metala zvuk je prilično smetao dosadnim pištanjem, ali ni to nije promijenilo činjenicu da se Quo Vadis vraćaju u odličnoj formi. Nova postava već je odlično uigrana i unatoč manjim pogreškama i mnogim skepticima (uključujući i mene), Quo Vadis i dalje djeluju kao dobro nauljen stroj. Najviše se strahovalo upravo za mjesto bubnjara, jer jednog od najboljih i najpodcjenjivanijih bubnjara u metalu, Yanica Berciera, nije baš lako zamijeniti. No Patrice Hamelin (Martyr) je unatoč početnim sumnjama svoj posao odradio fantastično i na ovako odbubnjan koncert bio bi ponosan i Yanic. Patriceu su noge kao u priči letjele po dvostrukoj pedali, bez milosti je tukao po tomovima i nije ni malo zaboravio na “trademark” Quo Vadis upotrebu činela, koja je Yanicovo bubnjanje učinila tako prepoznatljivim. Druga bojazan bilo je mjesto basista, jer je nehumano dobre bas linije na zadnjem albumu odsvirao nitko drugi nego bog metal basista Steve DiGiorgio, a uživo je bas zadatke jednako dobro obavljao Dominic “Forest” Lapointe. Bart nije morao dugo tražiti, jer je novog “basista” pronaći u vlastitom bendu. Na mjesto basistice tako je stupila Roxanne Constantine, koja je bendu već pomagala kao klavijaturistica, a “kriva” je i za klasične umetke na albumu Defiant Imagination. Da je Roxanne basistica kakva se šika dokazala je već na samom početku, jer je zahtjevne bas linije svladavala kao od šale. Gitarski dvojac svoj posao, jasno, odrađuje spektakularno, “with flying colours”, fantastični rifovi slijede jedan za drugim, a izvanzemaljski dobre solaže Marc-Andre Gingras i mastermind benda Bart Frydrychowicz dodaju si kao lopticu za stolni tenis. Uz ubojito dobar zvuk, Bart na pozornici daje sve od sebe unatoč tome što mu je od koljena ostalo još samo malo originalnog (bend je nekoliko mjeseci mirovao zbog njegovih operacija koljena u koje su mu ugradili lijep komad željeza) i šepa kao stari vojnik. Čupa se, dere i s gitarom se praktički survava u prvi red. Autentičniji kontakt s publikom gotovo da i ne možeš doživjeti. Naposljetku, tu je i novi vokalist Trevor Birnie, koji je zamijenio odličnog Stephanea Pareja. Nažalost, upravo kod novog vokala postava malo posrne, jer je Trevor, ne nužno lošiji, ali zasigurno prilično drugačiji vokal od Stephanea. Tako mu je već uvodni 17-sekundni growl u Silence Calls the Storm izazvao nesigurnost pa ga je odkrulio u dva dijela. I inače Trevor još nije navikao na brzo otpjevane linije, koje nerijetko proguta, a vokal često meša s dubljim growlom i višim, gotovo grindovskim krikovima. S vokalnog stajališta Trevor je tako priličano razočaranje, nadajmo se da se još zagrijava, no ulogu frontmena svakako obavlja odlično, jer s publikom uspostavlja autentičan i energičan kontakt, a komadom Tunnel Effect mu je uz Bartovu pomoć uspjelo stvoriti čak i “wall of death”. Dvoranu su podijelili na Zagreb (tamo su svirali dan prije) i Split (tamo su svirali dan poslije) te šutom u komad stvorili pravi kaos ispod pozornice. O setlisti ne treba gubiti riječi, jer su u sat i petnaest nanizali best-of šopek komada s tri studijska albuma, a u cijelosti su odsvirali Defiant Imagination. Bilo da je riječ o rušilcima s tog albuma poput Break the Cycle, Fate’s Descent posvećenog Chucku Schuldineru, starijim klasicima kao što su nevjerojatni On the Shores of Ithaka, Absolution i Hunter/Killer ili pak mid tempo majstorskim djelima poput Dead Man’s Diary, u kojem blista Roxannino basiranje, Quo Vadis ne pogrješe. Ako je sudbina benda još prije nekoliko mjeseci stajala na lagano klimavim temeljima, Quo Vadis se vraćaju snažni, a ako cure i dečki pred jedva stotinjak ljudi u Skwhatu sviraju kao da imaju pred sobom tisuću i petsto glava veliku masu s DVD-a Defiant Indoctrination, za budućnost benda se nema čega bojati!
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
Quo Vadis: 1.Silence Calls the Storm 2.Absolution 3.Break the Cycle 4.In Contempt 5.On the Shores of Ithaka 6.Tunnel Effect 7.Hunter/Killer 8.Fate’s Descent 9.Dead Man’s Diary 10.To the Bitter End 11.Point of No Return: Mute Requiem 12.Legions of the Betrayed
Galerija slika
