Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 1988
Ocjena: 3/5
Kultni njemački space rockeri Eloy bili su na prijelazu u osamdesete u privremenom kreativnom mirovanju. Nakon četiri godine odmora njihov šef, gitarist/pjevač Frank Bornemann, odlučio je ponovno oživjeti svoj bend s kojim je postigao najveće kreativne i komercijalne uspjehe u drugoj polovici sedamdesetih. O tome da je Bornemann praktički od početka bio vođa te legendarne njemačke progresivnorockerske grupe nikad nije bilo sumnje. Kad je Frank četiri godine prije izlaska ovog albuma izbacio iz benda sve dotadašnje glazbene suradnike, oni su mu se “osvetili” tako da su pod imenom Eloy snimili filmsku glazbu “Codename Wildgeese” (1985) za akcijski B-film s Klausom Kinskim u glavnoj ulozi. Taj je projekt bio poprilična propast, ali Frank se zbog “oskvrnuća” imena svog benda nije previše sekirao, niti je razmišljao o tome da bivše suradnike tuži zbog autorskih prava. S dugogodišnjim basistom Klausom-Peterom Matziolom ostao je dobar prijatelj, pa su devedesetih čak i obnovili suradnju.
Frank je u to vrijeme imao namjeru oživjeti Eloy s (za ondašnje pojmove) modernim zvukom, a da pritom zadrži njihovu prepoznatljivu space rock bit, koja je oduvijek bila posve specifična mješavina heavy rockerske udarnosti i hipnotičnih ambijentalnih zavjesa. U space rocku na heavy rockerski način i raznim znanstvenofantastičnim lirskim konceptima Eloy su obično bili najbolji, a jedina ozbiljna konkurencija bili su im možda Nektar, koji su u tome bili znatno manje konzistentni (slično je vrijedilo i za Hawkwind, koji su se u to vrijeme sve više zanosili elektronikom).
“Ra”, konceptualni album o rođenju egipatskog boga sunca (snimljen davno prije filma i TV serije Zvjezdana vrata), plod je Frankove suradnje s klavijaturistom Michaelom Gerlachom. Njega je slučajno upoznao švrljajući po Berlinu. Gerlach se prilično dobro razumio u tada još relativno novu tehnologiju digitalnih zvučnih uzoraka, kojom se moglo uštedjeti nešto novca i, u Frankovu slučaju, izbjeći moguće kreativne sukobe s ostalim glazbenicima. Nažalost, zvuk benda tako je primjetno izgubio na organičnosti, ponajprije kad je riječ o ritam sekciji. Bubnjeve je gotovo posve zamijenio ritam mašina. Ostale instrumentaliste Frank je zamijenio hrpom povremenih glazbenika (među njima je bio i gitarist Tommy Newton, član njemačkih metalaca Victory, a danas najpoznatiji kao producent bendova Helloween, UFO, Kamelot, Elegy, Ark itd.). Ni ovaj put nisu izostale seksi prateće pjevačice, koje su svojim “anđeoskim” glasovima osigurale njihovu dugogodišnju tradiciju ženskih pratećih vokala (među njima je bila i kultna njemačka melodičnorockerska pjevačica Joal, koja je u karijeri osim s Eloy surađivala još i s Glennom Hughesom, Rogerom Daltreyem, Letter X, Victory itd., a na svom solo albumu i s prethodno spomenutim Newtonom i Gamma Ray poglavarom Kaijem Hansenom).
Svi prateći glazbenici na “Ra” kvalitetno su odradili svoj posao. Glavna mana bila je samo programirana ritam sekcija, ponajprije neprirodan zvuk bubnjeva, koji je albumu oduzeo lijep dio organičnosti i heavy rockerske udarnosti. Unatoč tome album nije štedio na tradicionalnim Eloy elementima, koji su s Frankovom modernom produkcijom išli u korak s vremenom. I ovaj put to je na prvom mjestu bio Frankov prepoznatljiv vokal prožet njemačkim naglaskom, koji nikad nije bio za svačiji ukus, ali je svojom specifičnošću oduvijek bio nezamjenjiv za ovaj bend. Osim toga, njegov je vokal do tada primjetno napredovao i izražajno i tehnički, ponajviše u smjeru falseta, što ga je prozračilo u tolikoj mjeri da je povremeno zvučao gotovo kao neki njemački Jon Anderson (Yes). Isto bi se moglo reći i za muške prateće vokalne harmonije, koje bojom često podsjećaju na one iz Yesa. Ponajviše su pak Frankovi odlični, profinjeni solaži na električnoj gitari i udarni rifovi ono što uz raznolike klavijature spašava album od sivog prosjeka. Kod tekstova je Franku ovaj put pomogla Diana Badley, koja je govorenom riječi sudjelovala i na jednoj od skladbi.
Na “Ra” nema nijednog doista dugog prog rock epa, odnosno takvog koji bi bio duži od deset minuta. Za mnoge skladbe na albumu na početku se čini da se iz njih neće razviti ništa pametno ni atmosferično, ali na kraju se gotovo sve lijepo poslože i iznenade. Već uvodni ep “Voyager Of The Future Race”, koji se otvara ambijentalnim zvukovima prirode i dramatičnim ženskim obraćanjem, potvrđuje da su Eloy zadržali tradiciju stvaranja kompleksnih, a melodičnih space rock epova koji slušateljevu svijest znaju poslati na dugo svemirsko putovanje. Da je zvuk išao u korak s vremenom (kraj osamdesetih) upozorava Gerlachova debela linija sintetizatora, koja sadrži brojne digitalno obrađene zvučne uzorke (ona često pokriva i tradicionalne linije bas gitare). Bogate zavjese klavijatura ubrzo se počinju preplitati s Frankovim tradicionalno udarnim gitarskim rifovima i tako pojačavaju epsko-dramatičnu atmosferu. Nakon kraćeg vokalnog trenutka slijedi duža ambijentalna sekcija s odličnim slide solom na gitari. Zvučne zavjese sintetizatora u međuvremenu lijepo stvaraju ugođaj koji dočarava putovanje u dubine svemira.
Na solidnoj “Sensations”, koja je u osnovi hard rockerska stvar jer sadrži udaran gitarski rif, još više dolaze do izražaja digitalni uzorci i programirani bubnjevi, koji ovdje zvuče prilično monotono i neprirodno. Unatoč tome skladbu spašavaju dobra melodija, kvalitetne ambijentalne zavjese klavijatura i epski refren. Ovdje valja pohvaliti ponajprije Frankovo pjevanje, koje je čak jedno od boljih u njegovoj karijeri, kao i njegov izvrsni gitarski solo u drugoj polovici skladbe. “Dreams” sadrži nježan uvod na gitari, nakon čega prelazi u pilasto stupnjevanje na električnoj gitari. Iznenada nastupa ambijentalna sekcija u kojoj se u pozadini miješaju digitalni uzorci koji skladbi daju blagi futuristički prizvuk. Usput se javlja i govorena ženska riječ u izvedbi Diane Badley te “anđeoski” prateći vokali koji stvaraju eterično raspoloženje. Pilasti rifing ponavlja se više puta, ali je središnja melodija cijelo vrijeme izuzetno nježna i lijepo se nadopunjuje s izvrsnim vokalnim harmonijama u stilu Yesa. Sve se skupa vrlo lijepo zaključuje sjajnim solom na slide gitari i ambijentalnim zvukovima sintetizatora.
Mistični ep “Invasion Of a Megaforce”, koji je s lakoćom najbolji uradak na albumu, još je jedno zanimljivo svemirsko putovanje s brojnim digitalnim zvučnim uzorcima i bogatim slojevima klavijatura. Posebno oduševljava energičan, izuzetno zanimljiv prvi prijelaz, koji skladbu odnosi na posve drugu razinu. Mistično raspoloženje pojačavaju brojni zvučni uzorci, bogate zavjese klavijatura i vokalnih harmonija te profinjene dionice na električnoj gitari. Svoje sigurno pridonosi i puno organskiji zvuk ritam sekcije, koja ovaj put sadrži prave bubnjeve u izvedbi Uda Dahmeya te bas liniju u izvedbi Stefana Holsa. Frankov vokal i ovaj je put obogaćen prekrasnim “yesovskim” pratećim vokalima. Ženski vokali u izvedbi Joal povremeno se probiju u prvi plan i skladbi daju još jednu posve drugačiju, suptilnu energiju. Frank pak opet ne zaboravlja ubaciti i kraći gitarski solo. Melankolično-mistični “Rainbow” jedna je od najprefinjenijih stvari koje su Eloy snimili u osamdesetima i sadrži čak i blagi pop naboj. Ovdje posebno dolaze do izražaja mnogobrojni ambijentalni digitalni uzorci na klavijaturama i Frankov falsetni vokal, koji tu i tamo već gotovo bezobrazno podsjeća na Jona Andersona (svoje dodaje i prateći vokal basista Holsa, koji često podsjeća na Chrisa Squirea, a povremeno čak i na Trevora Horna). Ova stvar sadrži vrlo lijep, melodičan i melankoličan refren. Taj se naboj dodatno pojačava upadom izvrsnog Joalinog ženskog pratećeg vokala. Završni ep “Hero” prožet je digitalnim uzorcima, bogatim zavjesama sintetizatora, pulsirajućom ritam sekcijom, a ne nedostaje ni epskog refrena. Neobično, ali u ovoj se skladbi može osjetiti čak i blagi new wave prizvuk, koji zajedno s power metalskim tekstom i moćnim gitarskim rifovima stvara zanimljivu atmosferu. Sve se završava onako kako je album i započeo – govorenom ženskom riječi i ambijentalnim zvukovima prirode.
Kapetan Bornemann i njegov prvi časnik Gerlach nikad nisu bili baš sanjski tandem u stilu kapetana Picarda i Datea iz Zvjezdanih staza, ali su ovim albumom, iskreno rečeno, spasili bend od potpunog kreativnog ponora i raspada. “Ra” je lako mogao izaći i kao Bornemannov solo album, no on je na sreću odlučio zadržati ime Eloy, grupe koja mu je donijela najveći glazbeni ugled i kroz godine ga ustoličila ne samo kao sjajnog gitarista, nego i kao jednog od najboljih njemačkih producenata (ubrzo nakon izlaska “Ra” postao je producent kultnih njemačkih heavy metalaca Heavens Gate, koji su ujedno bili prvi bend na njegovoj novoosnovanoj nezavisnoj izdavačkoj kući). Iako je “Ra” bio daleko od njihovih najboljih dosega, ponajviše zbog prilično hladnog, neprirodnog zvuka dominantne umjetne ritam sekcije bubnjeva, ipak je bio posve pristojan, ako već ne i vrlo solidan uradak, usporediv s boljim prog rock izdanjima onog vremena. Za bend koji je jedva preživio osamdesete to svakako nije bilo zanemarivo postignuće. Kad su nastupile devedesete, budućnost Eloy ponovno se činila svijetlom.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Michael Gerlach – klavijature, bubnjevi, bas sintetizator
Diana Badey – govorena riječ (3)
Udo Dahmey – bubnjevi (4)
Achim Gieseler – klavijature (4-5)
Paul Harriman – bas gitara (2)
Stefan Höls – bas gitara (4), prateći vokal (3-5)
Tommy Newton – gitara (2)
Joal (Annette Strangenberg)- prateći vokal (3-4-5)
Darryl Van Raalte – fretless bas (3)
Sue Wist – govoreni uvod (1)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Voyager Of The Future Race (8:51)
2. Sensations (4:46)
3. Dreams (8:05)
4. Invasion Of A Megaforce (7:42)
5. Rainbow (5:21)
6. Hero (6:51)
Trajanje albuma: 41:36
