Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Helloween
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: 2003
Ocjena: 3/5
Nakon razdoblja kraćeg mirovanja, u kojem su se dogodile važne promjene u sastavu, izašao je “tranzicijski”, ali solidan album sastava koji je utemeljio power metal i koji je za mnoge još uvijek najbolji u tom žanru. Na “Rabbit Don’t Come Easy”, nasljedniku prethodnog albuma, mračnog remek-djela “The Dark Ride” (2000), Helloween se vraćaju svojim veselim, power metal korijenima, što je bio jedan od glavnih razloga tadašnje promjene postave, jer su oba bivša člana, gitarist Roland Grapow i bubnjar Uli Kusch (sada obojica u Masterplan), htjela nastaviti tamo gdje su stali nakon albuma “The Dark Ride”, dakle kod mračnijeg i nešto tvrđeg stila i zvuka, što šefu banda i gitaristu Michaelu Weikathu nije bilo nimalo po guštu. Zato je “Rabbit Don’t Come Easy” ponovno “happy, happy” Helloween uradak. Za razliku od poprilično mračnog “The Dark Ride”, ovo je za njih puno prepoznatljivije izdanje i stilom je više u duhu prva dva albuma s Andijem Derisom na vokalima. Još od “ključarskih” vremena rado su eksperimentirali sa svojim zvukom, što se nije uvijek pokazalo kao najbolji potez (dobar primjer bio je inače maštovit, čak malo progresivan i tehnički izvrstan, ali komercijalno potpuni promašaj, album “Chameleon” (1993 )). Dakle, sastav je već nekoliko puta bio “kažnjen” od svojih fanova za svako odstupanje od svog uobičajenog power metal stila, što je zapravo nepravedno, ali od strane većine metalskih fanova razumljivo. Ipak, kod Helloween mi je upravo to najimpresivnije – uvijek u svojoj glazbi pokušavaju nešto novo, bez obzira na prilično veliku “zapetost” žanra koji su stvorili. Dakle, da su i dalje sposobni unijeti neke nove zamisli u svoju glazbu, iako im je s godinama doduše malo ponestalo ideja, i da će se uvijek razlikovati od ostalih power metal kopija kojih nikad nije premalo i koje su praktički sve ispod razine lošeg ukusa, i po glazbenoj inovativnosti i po tekstovima. Osim toga, ono što je Helloween oduvijek razlikovalo od drugih sastava melodičnog metala jest njihov šaljiv, pomalo otkačen smisao za humor (ljudske bundeve, sami tekstovi), i to na vlastiti račun, kojeg im nikad nije manjkalo, o čemu svjedoči i sam naslov ovog albuma.
Album se otvara visokomelodičnim “Just A Little Sign”, koji je izašao i kao singl, pa tako već na početku doživimo osjećaj nadzvučne energije, koja je odlika banda, dakle tipičan zvuk, zaštitni znak Helloween – “popaprena” zvuk preko rifova i naravno ultramelodični refreni. Power metal himne, poput gore spomenute skladbe, ali i “Open Your Life”, “Hell Was Made in Heaven” te “Listen to the Flies”, sigurno će oduševiti svakog obožavatelja starijeg razdoblja sastava (“Keepers era”). Melodika većine skladbi uvijek se skladno preljeva s raznovrsnim motivima. Ni na impresivne tercne harmonije, kao jedan od zaštitnih znakova Helloween, dečki ponovno nisu zaboravili.
Produkcija iza bubnjeva ovaj je put doista ubojita. Moram vas podsjetiti da su tijekom snimanja ovog albuma zamijenili čak dva bubnjara, koji nisu ostali ni do njegova izlaska. Nakon neočekivanog odlaska odnosno ozljede Marka Crossa (ex-Metallium; bubnjevi na “Don’t Stop Being Crazy” i “Listen To The Flies”) za bubnjarsku stolicu sjeo je nitko drugi nego Mikkey Dee (Mötorhead, ex-King Diamond), što je naravno glavni razlog za teutonsku bombastičnost osnovnih ritam linija, koje jedna za drugom udaraju “na prvu loptu”, iako mjestimice nedostaje kreativnosti, koja je bila obilježje Ulija Kuscha (prethodni bubnjar, sada u Masterplan).
Unatoč naslovnici s bijelim zečićem (kojeg za uši drži tvrda ruka sustava) poezija nipošto nije dječja, nego se u njoj skrivaju mnoge životne poruke i bodlje na račun društva, što je jedno od sve rjeđih svojstava današnjeg (power) metala. Zanimljivo, na skladbi “The Tune” Andijev vokal malo podsjeća na originalnog pjevača i osnivača banda Kai-ja Hansena (Gamma Ray, ex-Iron Savior), dok u sudbini predani “Never Be A Star” po uvodu podsjeća na Perfect Gentleman s “Master Of The Rings” (1994). Orkestralni aranžmani sjajno se uklapaju u neke skladbe, a Jørn Ellerbrock, koji je već godinama neka vrsta člana banda u sjeni, i ovaj je put odradio sjajan posao na klavijaturama.
Povampireni “Liar”, jedna od najtvrđih skladbi u njihovoj povijesti, prikazuje sastav i u drugačijem svjetlu. Thrash ritam linija naprosto nije ništa svakodnevno u njihovoj glazbi. I “Back Against the Wall”, gdje Andi zvuči uistinu zlobno, vraća nas u mračno ozračje prethodnog albuma. Upotrijebili su i orijentalnu melodiju u sjajnoj skladbi “Sun 4 The World”, koju je napisao tada novi gitarist Sascha Gerstner (ex-Freedom Call). On se već na debiju pokazao kao sjajan skladatelj, jer su upravo on i Deris autori najboljih skladbi na albumu. I njegove solaže potvrđuju da je bio baš pravi izbor. Andi ponovno potvrđuje svoj status jednog od najkvalitetnijih i najprepoznatljivijih pjevača u power metalu. Baladična “Don’t Stop Being Crazy” još je jedna za njega tipična, proživljena i srcem otpjevana skladba. “Listen To The Flies” pak je još jedna dobra himna u stilu “Eagle Fly Free” (Keeper of the Seven Keys-Part II, 1988. Najduža skladba na albumu, progresivni “Nothing To Say” opet je nešto svježe i iznenađujuće, a njezin je scenarist bio Weike. Sa svojim nagruvanim funky beatom pred kraj prelazi u odličnu harmoniju s flautom i zacijelo je najveće remek-djelo cijelog albuma. Ograničeno izdanje albuma sadrži i bonus pjesmu “Far Away”, koja nije ništa posebno.
Produkcija je izvrsna i moderna, za što je ponovno pobrinuo priznati njemački producent Charlie Bauerfeind, koji vlada produkcijom većine sličnih sastava.
Iako “Rabbit Don’t Come Easy” ne dosiže remek-djela kakva su bili tamnodramatični prethodnik i potpuno uigrani i zvučno prilično sirovi “Better than Raw” (1998), skladan je nedvojbeno po željama većine obožavatelja Helloween iz osamdesetih, a istodobno sadrži dovoljno novih, svježih ideja koje ne bi smjele dosađivati ni njihove zahtjevnije slušatelje. Solidan album dakle, nakon priličnih problema sastava prije njegova izlaska i priprema za jedan od njihovih najkontroverznijih, ali i najuspješnijih albuma.
Postava
Andreas “Andi” Deris – vokal
Michael Weikath – gitara
Sascha Gerstner – gitara
Markus Grosskopf – bas-gitara
Mark Cross – bubnjevi (na 7 i 11)
Mikkey Dee – bubnjevi (ostale skladbe)
Produkcija
Charlie Bauerfeind
Popis skladbi
1. Just A Little Sign
2. Open Your Life
3. The Tune
4. Never Be A Star
5. Liar
6. Sun 4 The World
7. Don’t Stop Being Crazy
8. Do You Feel Good
9. Hell Was Made In Heaven
10. Back Against The Wall
11. Listen To The Flies
12. Nothing To Say
Trajanje albuma: 61:13
