Autor: Peter Podbrežnik
Datum intervjua: 06.07.2007
Legendarni flautist i pjevač Ian Anderson nedvojbeno je jedna od najvećih osobnosti u povijesti rock glazbe. Njegov sastav Jethro Tull od kraja 60-ih izborio je status jednog od najcjenjenijih i najdugovječnijih rock sastava svih vremena, koji pod Ianovom palicom ni u četvrtom desetljeću svog postojanja ne prestaje oduševljavati odličnim koncertnim nastupima, iako je i sam prestao brojati koliko je članova u tom razdoblju došlo u sastav i otišlo iz njega. S Ianom sam imao čast razgovarati u hotelu, četiri i pol sata prije njegova nastupa u grazkom Orpheumu. Ian ne slovi samo kao odličan glazbenik i zabavljač na pozornici, nego i kao iznimno karizmatičan, zabavan i žilav sugovornik iz kojeg neprestano zrači vrhunski profesionalizam, jasna stvaralačka i životna vizija te zlatno srce. Sve to spaja s domaćinskom prisnošću i bez trunke zvjezdarenja, koje bi si sasvim opravdano mogao dopustiti. Uz to sugovornika cijelo vrijeme zabavlja svojim jedinstvenim humorom s obiljem sarkazma, kojeg tom škotskom džentlmenu nikad ne ponestaje. Da si čovjek nije izmislio pojam koji se zove vrijeme, ovaj bi intervju mogao trajati i do jutarnjih sati. O ovako fantastičnom sugovorniku kakav je gospodin Anderson naime možeš samo sanjati, pa mi je jako teško pronaći prave riječi za sve osjećaje koji me i nakon tog susreta još uvijek prožimaju. Bio je to događaj koji sigurno neću zaboraviti do kraja života.
Rockline: Bok Ian, čast mi je što mogu razgovarati s glazbenom legendom poput tebe. Jučer sam gledao vaš nastup na festivalu Lovely Days u St. Pöltenu, gdje ste me kao i obično oduševili odličnom predstavom.
Ian: Hvala. Dakle, bio si na tom festivalu? Usput, vrlo lijepa majica Uriah Heep.
Rockline: Najljepša hvala. Za početak me zanima, koliko si zadovoljan tijekom koncertne turneje?
Ian: Koje turneje? Misliš na onu iz 1968. na kojoj smo trenutno?
Rockline: Da, upravo tu (smijeh).
Ian: Pa, ionako je uvijek riječ o istoj turneji (smijeh). Dok se ostali sastavi razilaze, opraštaju i ponovno okupljaju, mi smo na neki način na istoj koncertnoj turneji još od 1968. Mi jednostavno organiziramo koncerte. Nikad se ne poistovjećujemo s određenom turnejom, koja je obično vezana uz izlazak nekog albuma. Dok neki sastavi, recimo, krenu na turneju po Americi i nazovu je “svejamerička turneja”, mi jednostavno odsviramo nekoliko nastupa i vratimo se kući, bez ikakve pompe. Turneja je turneja. To je jedan od dijelova našeg života i nešto od čega živimo. Povremeno zamijenimo poneku skladbu na popisu za koncerte ili dodamo neki novi aranžman, ali naš ritam turneja od
samog početka ostaje nepromijenjen. To je cijelo vrijeme jedna te ista duga turneja.
Rockline: Ali ako, recimo, pogledam popis skladbi koje izvodite na posljednjim koncertima, čini se da je većina njih izabrana s vašeg nedavnog izdanja “The Best Of Acoustic Jethro Tull”. Prema mom dojmu, time je i nešto više naglaska na akustično orijentiranim skladbama nego inače.
Ian: Pa, ne bih se baš složio s tim. Istina je da imamo sljedeći mjesec
najavljeno nekoliko akustičnije usmjerenih nastupa, među njima i dva festivala u Engleskoj, ali je na aktualnim nastupima prema meni prilično uravnotežen izbor, s time da je i ovaj put električnih skladbi više nego akustičnih.
Rockline: Možete li nam reći nešto više o dvojici novih članova sastava, Davidu Goodieru i Johnu O’ Hari, koji su na basu i klavijaturama zamijenili Jonathana Noycea i Andrewa Giddingsa? Koje su njihove odlike i što njihov dolazak znači za glazbeni izričaj Jethro Tulla?
Ian: S obojicom sviram već pet godina, i na solo akustičnim koncertima po Americi i na nastupima s orkestrom, tako da dobro poznajem njihove talente. S obojicom sam posljednjih godina puno surađivao i uspio sam ih lako i uspješno uklopiti u svoje glazbene vizije jer su vrlo raznovrsni glazbenici. Mislim da sam ih dobro iskoristio i na orkestralnim nastupima, jer vladaju mnogim orkestralnim aranžmanima i znaju se primjereno uklopiti u suradnju s orkestrom. Obojica su puno upotrebljiviji u sviranju eklektične glazbe od većine njihovih prethodnika. Našem dugogodišnjem bubnjaru Doaneu Perryju večeras je pak posljednji nastup sve do listopada, jer odlazi na odmor, natrag u rodnu Kaliforniju. Do američke turneje bit će već opet tu. Sljedeći tjedan zamijenit će ga James Duncan na tri mjeseca. Mi u Jethro Tullu smo kao nogometna momčad koja povremeno mijenja svoje igrače.
Rockline: Sljedeće godine bit će 40. obljetnica postojanja sastava. Pripremate li slučajno kakav poseban događaj ili posebnu turneju kojom biste obilježili okrugli jubilej?
Ian: Ne, iskreno govoreći, ne namjeravam pripremiti ništa posebno. Nisam baš veliki ljubitelj raznih jubileja. Ipak ćemo sljedeće godine na turnejama pokušati na odgovarajući način promovirati spomenutu činjenicu, kako bismo prodali što više ulaznica. Istodobno taj jubilej neće imati baš nikakav utjecaj na izbor skladbi koje ćemo izvoditi. Kao i obično, svirat ćemo raznolik izbor naših djela od 1968. do danas. Mislim da sljedeće godine neće biti drukčije. Isto tako nema nikakvih šansi da ponovno zasviramo s kojim od bivših članova. Trojica najvažnijih članova benda iz 70-ih naime su potpuno prestala svirati i stvarati glazbu pa je takav reunion potpuno besmislen.
Rockline: Zanimljivo, upravo je u tom smjeru išlo moje sljedeće pitanje. Dakle, nikad nisi razmišljao o tome da snimiš neki poseban projekt s bivšim članovima Jethro Tulla?
Ian: Ne. Ti se glazbenici više ne uklapaju u moje trenutne glazbene vizije. Većina tih bivših članova, recimo originalna postava, koja je većinom bila ukorijenjena u bluesu, i sama bi priznala da nije imala baš velike glazbene talente, pogotovo za stvaranje eklektične glazbe. Osim nekoliko iznimaka, kao što su bili Dave Pegg, Peter-John Vettese i Eddie Jobson, mislim da nema puno glazbenika s kojima bih mogao ponovno uspješno surađivati. Uostalom, i spomenuti glazbenici trenutno imaju potpuno drukčije glazbene poglede. Tako da su šanse za bilo kakva ponovna okupljanja potpuno nulte.
Rockline: Ako prođemo kroz cijelu karijeru Jethro Tulla, koji su po tvom mišljenju vaši najvažniji albumi?
Ian: Sigurno je na prvom mjestu “Stand Up” (1969), vrlo eklektičan album na kojem smo počeli aktivnije unositi i elemente jazza, klasične glazbe i folka. I “Aqualung” (1971) nam je iznimno važan album, jer je naš prvi društveno angažiraniji album, dotiče se religioznih tema i na njemu prevladavaju ozbiljniji tekstovi. Istodobno je to album koji je donio mnogo akustičnih skladbi, pa ga ja ne doživljavam kao tipičan rock album, nego kao album koji donosi velik kontrast između hard rockerskih rifova i akustike. Moram spomenuti i “Songs From the Wood” (1977), koji je također bio vrlo važan album i koji je istaknuo folk elemente naše glazbe. “Crest Of A Knave” (1987) još je jedan od ključnih albuma koji ima važno mjesto u našoj povijesti. Isto tako ne smijem zaobići album “Roots To Branches” (1995). To je još jedan album koji je donio mnogo novih glazbenih ideja, upotrebu različitih vrsta flauta i prije svega mnogo utjecaja orijentalne glazbe. Mogao bih reći da su to ključni albumi moje glazbene karijere.
Rockline: Posvetimo koju riječ i tvojoj solo karijeri. Kakvo je bilo iskustvo kad si zadnji put nastupao s orkestrom?
Ian: Izvođenje orkestralnih koncerata za mene je prije svega akustično iskustvo jer u tome obično sudjeluje mnogo akustičnih glazbenika. Već kao tinejdžer bio sam puno više oduševljen akustičnom glazbom nego rockom. Nikad nisam bio baš veliki ljubitelj rock glazbe. Orkestralna glazba za mene je način da orkestralne teksture unesem u glazbu koju aranžiram odnosno pišem. Raditi takvu glazbu uvijek je uzbudljivo, ali vrlo zahtjevno jer ne možeš očekivati stopostotan uspjeh kad surađuješ s većom skupinom ljudi. Uvijek je prisutan neki kompromis, tako da tu nikad ne možeš naći čistu perfekciju. Do sada sam surađivao s nekoliko vrlo dobrih orkestara, primjerice s onim s Islanda, ali i iz Budimpešte. U Americi sam, recimo, otkrio skupinu studenata iz Bostona u dobi od 20 do 23 godine s kojima sam imao niz odličnih nastupa. Mogu reći da su se pokazali kao najbolji pratitelji mojih nastupa. I za njih je to sigurno bilo više nego dobro iskustvo jer su se upoznali sa svijetom ritmički puno razigranije glazbe. Zanimljivo je da je u sastavu bio samo jedan dečko, ostalo su bile same djevojke. I kad smo imali audiciju, pojavila su se samo trojica momaka od kojih je onda samo jedan primljen na mjesto basista. Djevojke su se cijelu turneju vrlo lijepo ponašale. Ne znam pak što se događalo u autobusu, gdje su bile zajedno s tim basistom. Nisam bio tamo. Moguće je da su do sada već sve trudne (smijeh).
Rockline: Ian, u očima mnogih poštovan si i kao jedan od najboljih i najvažnijih glazbenika u povijesti progresivnog rocka. Kako gledaš na to i što misliš o suvremenom progresivnom rocku te sastavima koji danas izvode takvu glazbu?
Ian: Jethro Tull su sigurno bili progresivnorockerski sastav, ali smo progresivni rock svirali samo u određenom razdoblju svoje karijere. Moram priznati da u tome nismo bili loši i da sam ponosan na ono što smo tada stvorili. Možete reći da smo u godinama 72-73 bili progresivnorockerski bend. Mislim pak da je pritom uvijek potrebno razlikovati pojmove progresivni rock i prog rock. Ovaj potonji oblikovao se, prije svega preko sastava kao što su bili Emerson, Lake & Palmer, sredinom 70-ih i još ga se i danas drži prilično negativna konotacija. Mnoge definicije glazbe Jethro Tulla koriste i pojam folk rock, što također nije najbolja definicija naše glazbe jer se nikad ne držimo žanrovskih okvira. Ipak bih se s njom puno više složio nego s oznakom prog rock. Prog rock su za mene svirali sastavi kao što su bili primjerice Yes, rani Genesis i ELP. Što se tiče modernog proga, znam da je uokolo mnogo mlađih prog rock bendova koji većinom gaje veliko oduševljenje ranim Genesisom. Prog rock je još uvijek živ, ali u komercijalnom smislu nije više pretjerano uspješan. Među rijetke iznimke prema meni spadaju primjerice Šveđani The Flower Kings te sastav čije ime uvijek zaboravim – Porcupine Tree. To su dva od šačice solidnih, dopadljivih sastava, koji prema meni nemaju nikakve šanse da ikad budu bogati i poznati. Sam smatram da je riječ o obliku glazbe koji odgovara prije svega mladim dečkima koji nose crne majice. Kao što si, primjerice, ti (smijeh). Prog rock je prema meni neki daleki bratić heavy metala jer većinom privlači prije svega mušku publiku, dok ćete na koncertima jedva primijetiti koju djevojku. Iskreno, smiješno mi je vidjeti gotovo same muškarce na nastupima sastava koji većinom sadrže mnogo seksualnih provokacija i poruka. Ja puno radije sviram za spolno i dobno miješanu publiku, što se i bolje odražava na širu društvo. Mnogo muškaraca ispod pozornice me iritira. 50% je u redu, ostalo je previše. Djevojke ne smiju nedostajati. Kao flautistu važno mi je i lijepo da u djevojkama probudim određene osjećaje. Zabavno je promatrati kako na taj način možeš brzo učiniti njezina dečka ljubomornim (smijeh).
Rockline: Navodno snimate novi album Jethro Tulla. Kako stvari napreduju i čemu se od njega možemo nadati?
Ian: Tijekom ove turneje već smo počeli nešto snimati, a trenutno nam opet nedostaje vremena. Ponovno ćemo snimati prema kraju godine. U siječnju ili veljači sljedeće godine sve bi, prema očekivanjima, trebalo biti i dovršeno. Mislim da nije dobro u žurbi snimati albume. S druge strane, uvijek je lijepo imati koncerte jer se zavjedam da više nisam mlad. Zato puno i rado nastupam dok još mogu. No, evo nekoliko skladbi koje će biti na novom albumu i koje sviramo na ovoj turneji, kao što je primjerice “Donkey And The Drum”. I “Pastime With Good Company (King Henry’s Madrigal)” izaći će na novom albumu u obliku bonus skladbe. Planiram tri, četiri bonus skladbe koje neće biti tipične Jethro Tull tvorevine. Zbog brojnih turneja, osobito u kolovozu, album će najvjerojatnije izaći tek sljedeće veljače.
Rockline: Što radite u slobodno vrijeme, kad niste na turneji ili ne stvarate glazbu?
Ian: Hranim mačke, uzgajam feferone, brinem se o vrtu i sjedim u uredu, jer se aktivno bavim tijekom naših turneja. Želim imati pod kontrolom što više administrativnih stvari vezanih uz sastav pa sam često prilično zaposlen u svom uredu. Dosta se bavim uređivanjem i promocijama naših turneja. Kod kuće imam čak dva ureda. Mislim da bi mnogim glazbenicima koristilo kad bi se i sami udubili u organizaciju posla kojim se bave.
Rockline: Postoji li slučajno kakav flautist u svijetu rock glazbe ili izvan njega s kojim biste željeli zasvirati zajedno, kao što ste to učinili s Tinkarom Kovač?
Ian: Obično se s drugim flautistima susrećem tijekom nastupa s orkestrom i s njima povremeno odsviram i koji duet. Odsvirao sam već i nekoliko nastupa s flautistima iz svijeta orkestralne glazbe te s indijskim flautistom koji svira tradicionalnu indijsku glazbu. Iskreno priznajem da puno radije sviram s glazbenicima koji sviraju druge instrumente nego s flautistima. Previše flauta nije dobro. Sam ustanovljavam da trenutno u svijetu rock glazbe nema mnogo flautista koji bi bili poznati i koje bih mogao istaknuti. Ray Thomas iz The Moody Blues prestao je svirati prije nekoliko godina, Chris Wood iz Traffica je mrtav, Herbie Mann, poznati jazz funk flautist, također je mrtav, Peter Gabriel je u ranim godinama u Genesisu također svirao flautu, ali ju je kasnije napustio. Onda je tu još Thijs Van Leer iz nizozemskog Focusa, za kojeg uopće ne znam je li još aktivan ili nije. Jedini flautisti s kojima se susrećem u folk/rock glazbi obično su članovi raznih tribute bendova Jethro Tulla (smijeh). Mislim da je jedna flauta u glazbi, koju sviram, više nego dovoljna i da bi dvije bile apsolutno previše.
Rockline: U Jethro Tullu ste svirali s ogromnim brojem različitih glazbenika koji su dolazili i odlazili. Jedina stalnica i glazbenik s kojim izvrsno surađujete gotovo od samog početka sastava je gitarist Martin Barre. Kako gledate na njegov doprinos sastavu?
Ian: Da, Martin je od 1969. važan član nasljeđa Jethro Tulla. Ove godine bit će nekoliko koncerata kojima neće moći prisustvovati jer s obitelji ide na odmor u Kanadu. Zatim će se naravno vratiti. Martin osigurava sastavu neki kontinuitet. Uz mene je sigurno najvažniji član postave i mislim da je publika toga dobro svjesna.
Rockline: Martin je prema mom mišljenju u kolektivnoj svijesti najpoznatiji po svojim hard rockerskim rifovima.
Ian: Da, istina je, iako Martin vrlo rado svira i akustičnu glazbu. Ipak, budući da je poznatiji kao električni, rock gitarist, a ja sviram akustičnu gitaru, kao takav je puno prepoznatljiviji. Koliko znam, trenutno snima novi album koji će biti akustično usmjeren i izaći će u idućim mjesecima. Prije nekoliko godina kupio sam mu kao dar bouzouki, koji svira i na nekim nastupima s Jethro Tullom. Tako da je i on veliki ljubitelj akustične glazbe.
Rockline: Otkad ste zadnji put posjetili Sloveniju prošlo je već sedam godina. Postoji li mogućnost da uskoro opet dođete u naše krajeve?
Ian: Istina je. Rado bismo došli, ali sve ovisi o lokalnim promotorima. Mogućnost uvijek postoji, ali ne možemo samo sjesti u avion i doći. Vjerojatnost postoji u 2008., kad ćemo napraviti dosta koncerata po istočnoj Europi, sigurno po Češkoj, Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, možda i Sloveniji. Želio bih da možemo doći i k vama. Smatram da je Slovenija jedna od najzanimljivijih zemalja tog područja, koje je inače prilično asimilirano u zapadnoeuropski stil života. Nekoliko sam puta posjetio Ljubljanu, koja mi općenito djeluje kao vrlo opušten i smiren grad. Na taj mi se način čini da Slovenija ima dosta sličnosti sa svojim sjevernim bratićem Estonijom.
Rockline: Nedavno smo vas pogledali na nastupu u Pordenoneu u Italiji, gdje je jako kišilo i morali ste zbog prekida struje prerano završiti nastup. Sjećate li se?
Ian: Da, to je bio onaj koncert kad je stvarno jako kišilo. Slično je bilo i s nekim nastupima u Njemačkoj, gdje nismo imali ništa više sreće. S većinom nastupa u prethodnim danima
ipak smo imali sreće s vremenom, jer je moglo biti i puno gore.
Rockline: Jučer, kad ste nastupili u dvorani u St. Pöltenu, nastupili ste unutra, dok je vani opet kišilo.
Ian: Ah, točno, bili ste u St. Pöltenu. Jeste li slučajno pogledali nastup Riders On The Storm? Kako su prošli?
Rockline: Nisam baš neki ljubitelj glazbe The Doors, osim toga mislim da se taj pjevač nikako ne uklapa u taj sastav. Nastup nisam ni gledao do kraja jer sam prije otišao kući.
Ian: Dakle, kako sam i mislio, zapravo je riječ o još jednom tribute bendu. The Doors su uvijek bili usredotočeni oko jedne, središnje i nezamjenjive osobnosti. Taj potez pokazuje da je bend odlučio na ne baš pošten način unovčiti staru slavu. Sličan je slučaj još jedan sastav koji je jučer nastupio i koji mi također djeluje kao tribute bend – Blood, Sweat & Tears. Riječ je o sastavu koji je kupio ime i nema nijednog originalnog člana, što mi se ne čini poštenim prema publici. Sličan je slučaj i s Queenom i još mnogima. S druge strane, kad bi se Led Zeppelin ujedinili s Jasonom Bonhamom kao sinom originalnog bubnjara, to bi bilo potpuno vjerodostojno. Sve su to sastavi u kojima je postojala neka iznimno važna središnja figura. S druge strane, kad bi Freddie Mercury bio živ, a ostala trojica mrtva, isto vrijedi za Jima Morrisona i The Doors, pa bi se sastavi i dalje jednako zvali, sigurno nitko ne bi imao što reći na račun njihove vjerodostojnosti. Uostalom, takvih je slučajeva, kad tribute bendovi uokolo donose publici, poprilično. Primjerice The Jimi Hendrix Experience bez Jimija Hendrixa ili James Brown band bez Jamesa Browna. Mislim da bi ljudi trebali dobro promisliti kome daju novac za koncert. Zato se čuvajte raznih tribute bendova (smijeh)!
Rockline: Hvala, Ian. Bila mi je posebna čast što sam mogao obaviti intervju s tobom. Puno sreće na sljedećim nastupima ljetne turneje.
Ian: Hvala, dečki. Drago mi je što sam vas upoznao. I vama želim puno sreće s vašom glazbenom stranom.
Galerija slika
