Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: Fie! Records
Izdanje: 2007
Ocjena: 5/5
“Real Time” je dugo iščekivani dvostruki koncertni snimak povijesnog nastupa, koji predstavlja veličanstveni povratak jednog od najboljih i najcjenjenijih prog rock sastava svih vremena, Van Der Graaf Generator. Skupljeni snimci, koji obuhvaćaju većinu njihovih najboljih skladbi, potječu s prvog koncerta sastava u ovoj postavi nakon 27 godina, na kojem su nakon ponovnog okupljanja predstavljali novi studijski album “Present” (2005). Bilo je to neponovljivo iskustvo koje sigurno nitko od prisutnih sretnika, koji su dočekali jedan od najvećih događaja u povijesti progresivnog rocka, neće zaboraviti do kraja života. Očekivanja fanova u vezi s ovim iznimno važnim, takoreći prelomnim nastupom za VDGG bila su nedvojbeno golema, a prije svega se postavljalo pitanje kako će se uživo pokazati nakon toliko godina i hoće li postava koja je stvorila tako besmrtna remek-djela kao što su “Pawn Hearts” (1971), “Godbluff” (1975) i “Still Life” (1976) i u novom tisućljeću biti dostojna sviranja i nastavka svoje veličanstvene ostavštine. Osobno me je prije slušanja prožimao pomalo neobičan osjećaj zbog činjenice da je zapravo tek riječ o njihovom trećem službenom koncertnom albumu nakon “Vital” (1978) i “Maida Vale” (1994), pa sam tim više sjedio kao na iglama hoće li veliki VDGG nakon ponovnog uskrsnuća opravdati svoj glas sastava koji uživo zvuči još intenzivnije nego u studiju.
Sve su se sumnje u tren razbile kao sapunice kad nas klasična i najomiljenija VDGG postava, sastavljena od Petera Hammilla na vokalu, gitari i klaviru, karizmatičnog genija o kojem je do sada već puno rečeno, a bit će, naravno, još i više, Hugha Bantona na orguljama, Guya Evansa na bubnjevima i Davida Jacksona na puhačkim instrumentima, u trenu povuče u svoj postapokaliptični svijet, u kojem se neprestano miješaju brutalnost, ludilo i bol, ali i ljepota, veličanstvenost i nova nada. Snimak otvara silovita verzija “The Undercover Man” (Godbluff, 1975), koja je na taj način takoreći idealan uvod. Iako vjerno prate originalnu verziju, zvuči neobično svježe i čini se kao da je nastala jučer. Osim činjenice da je njihova glazba jednostavno aktualna u sva vremena (a za vrijeme u kojem živimo to osobito vrijedi), za taj “suvremeni” prizvuk ponajprije se brine masivan zvuk Bantonovih orgulja. Izvrsno slijedi “Scorched Earth” (Godbluff, 1975). Te su dvije skladbe oduvijek bile povezane pa je zaista razveseljujuće što su ih odsvirali u originalnom redoslijedu. Uz to, “Godbluff” se u očima mnogih ljubitelja smatra vrhuncem njihove diskografije, iako je kod sastava poput VDGG na tom mjestu iznimno teško izabrati pobjednika. Na “Refugees” (The Least We Can Do Is Wave To Each Other, 1970) majstoru Hammillu polazi za rukom nešto predivno. Uz još veći udio patosa u vokalu u odnosu na originalnu verziju, nadograđuje jednu od njihovih najboljih skladbi. Slijedi sjajna izvedba skladbe koja je osobito aktualna za trenutne svjetske prilike. “Every Bloody Emperor” (Present, 2005) naime uvijek beskompromisno pogađa u srž pitanja “što je krivo s našim ‘valjanim’ vladarima?” Na ovoj me izvedbi osobito oduševljava Bantonovo sviranje klavijatura i dodatna improvizacija koju uvedu negdje na sredini. Upravo izvedba ove skladbe najljepše pokazuje kako je Hammill kroz godine na nevjerojatan način uspio sačuvati svoj jedinstveni pjevački talent i gotovo nesmanjenu snagu glasa. “Lemmings” (Pawn Hearts, 1971) bila je jedna od zahtjevnijih skladbi koje su izveli na ovom snimku, pa sam bio još više očaran kad sam čuo ovu odličnu verziju. Hammill ovdje prihvaća i električnu gitaru. Prije nego što počne njezin službeni dio, za zagrijavanje odsviraju kraću jazzy improvizaciju, a zatim kao u šali izvedu jednu od svojih najkompleksnijih i najneobičnijih skladbi. Veliko je iznenađenje bez sumnje izvedba odlične “(In the) Black Room”, koja je zapravo Hammillova solo skladba, nastala za planirani, ali nikad objavljeni VDGG album, koji je trebao izaći između “Pawn Hearts” i “Godbluff”, da se usput nisu razišli na tri godine. Umjesto toga, uz pomoć ostalih članova VDGG-a, završila je na Hammillovu albumu “Chameleon In The Shadow Of Night (1973). Fanovi su ga, što se vidi i iz oduševljenih ovacija na ovom snimku, kroz godine prihvatili kao izgubljeno djelo VDGG-a. Verzija na ovom snimku po mom je mišljenju osjetno bolja od one s Hammillova albuma. Zatim odsviraju razmjerno svježu “Nutter Alert” (Present, 2005), kojoj je već suđeno da postane klasik. Odlučujući faktori njezine briljantne izvedbe su Jacksonov saksofon i Hammillov vokal, koji slušatelja potrese od glave do pete na način na koji to može samo takav majstor. Slijedi jedna od njihovih najboljih skladbi, “Darkness 11/11” (The Least We Can Do Is Wave To Each Other, 1970), koju Hammillov vokal diže na još brutalniju razinu nego što smo inače navikli kod njegove originalne verzije. Sastav ovdje zvuči kao da svira na užarenoj vatri, a rezultat je jedna od najboljih koncertnih izvedbi ovog remek-djela.
Drugi disk pomalo neočekivano otvara odlična verzija “Masks” (World Record, 1976), koja i danas često ostaje zanemarena, iako je riječ o jednoj od njihovih najemotivnijih skladbi. Za njom slijedi takoreći sanjski izbor poslastica od kojih je svaka na svoj način pobjednička. Nema ljubitelja sastava koji ne bi doživio nirvanu uz izvedbu još jednog remek-djela nevjerojatnih razmjera i jedne od najveličanstvenijih skladbi u povijesti progresivnog rocka, “Childlike Faith in Childhood’s End” (Still Life, 1976), koja je jedan od vrhunaca cijelog snimka i jedina skladba koju su odabrali s neponovljivog “Still Life”. A kad ostanem bez riječi od očaranosti ovom fenomenalnom izvedbom, šokiraju me još jednom od najboljih izvedbi “The Sleepwalkers” (Godbluff, 1975) koje sam ikad čuo. Slijedi “Man-Erg” (Pawn Hearts, 1971), koja sadrži jedan od najprepoznatljivijih klavirskih uvoda u povijesti prog rocka, izveden u Hammillovoj režiji. U ovoj me izvedbi osobito oduševljava odlična srednja dionica. Nisu zaboravili ni svog klasičnog “ubojicu”, a to naravno nije nitko drugi nego legendarni “Killer” (H’ To He Who Am The Only One, 1970), koji je mogao biti i izvrstan završetak snimka da nisu donijeli još bolju odluku. Tako završavaju s “Wondering” (World Record, 1976), što je po mom mišljenju najbolji mogući završetak, iznimno simboličnog značenja, jer je to posljednja skladba na albumu koji je snimila klasična postava i bila je to sve do 2005. Osim skladbi s prvog albuma “The Aerosol Grey Machine” (1969) i posljednjeg prije drugog raspada, “The Quiet Zone/The Pleasure Dome” (1977), koje ova postava nije snimila i koje neće pogrešiti baš mnogi fanovi, VDGG na “Real Time” predstavljaju sva poglavlja svoje šarolike karijere: od starih do novih dana pa opet natrag.
“Real Time” donosi više od dva sata čistog gurmanskog užitka za sve ljubitelje postapokaliptičnih glazbenih vizija, koje ovdje ožive kroz glasnice pjesnika sutrašnjice i velikog protivnika svih vrsta organiziranih institucija te instrumente njegove družine, koja (ironično) danas zvuči još uvjerljivije nego u 70-ima, što je svojevrsno obilježje njihove bezvremenosti. Štoviše, ovaj izvrsni snimak po mom je mišljenju čak i najbolji koncertni album koji su do sada izdali jer je prvi kojem doista lijepo uspijeva obuhvatiti gotovo sve važnije skladbe njihove karijere. Njih pak nadograđuju nevjerojatnom magijom i stalnim žarom, koji je sigurno barem djelomično posljedica silnih emocija koje je izazvao tako važan nastup. Uočljiva razlika u odnosu na prošla vremena jest i to što sastav na ovom snimku zrači osjetno manje nervoze i kaotičnosti nego nekoć, što u njihovu slučaju svatko može tumačiti kao plus ili minus. “Real Time” je i svojevrstan dokument koji više nego opravdava (za moje srce i dušu iznimno razveseljujuću) odluku sastava da se nakon tako dugo vremena ponovno okupi i nastavi svoju misiju istraživanja fantastičnih, nekonvencionalnih glazbenih oblika kroz svoje tradicionalno mračne naočale budućnosti, u kojima je ipak uvijek skriven tračak nade i novog početka. Svaki put kad slušam ovo utjelovljenje koncertne savršenosti, žao mi je što nisam bio prisutan na mjestu i u vrijeme “zločina”. Ova je VDGG postava po mom mišljenju bila nerazdvojna jer je svaki njezin član bio sastavni dio dobro podmazanog stroja i na svoj način ključan za njezin uspjeh. Zato će biti iznimno zanimljivo pratiti kakve će biti posljedice nedavnog razlaza s Davidom Jacksonom. No, bez obzira na to što će donijeti budućnost, VDGG i “uživo” ostaju svojevrstan glazbeni fenomen bez premca.
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, klavir
Hugh Banton – orgulje
Guy Evans – bubnjevi
David Jackson – saksofon, flauta
Produkcija
Hugh Banton
Popis skladbi
CD 1 – 70:10
1. The Undercover Man (8:29)
2. Scorched Earth (10:05)
3. Refugees (6:01)
4. Every Bloody Emperor (7:36)
5. Lemmings (13:20)
6. (In The) Black Room (11:16)
7. Nutter Alert (6:05)
8. Darkness (7:20)
CD 2 – 58:36
1. Masks (6:47)
2. Childlike Faith In Childhood’s End (12:34)
3. The Sleepwalkers (10:44)
4. Man-Erg (11:36)
5. Killer (9:55)
6. Wondering (7:01)
Trajanje albuma: 128:46
