Izvođač: Phlox
Izdavač: MKDK Records
Izdanje: 2007
Trajanje: 50:31
Ocjena: 4.5/5
Što nastaje kad spojimo slobodnu jazz dušu, mladenačku rockersku razuzdanost i melodičnu dosjetljivost canterburyjske glazbene scene? Phlox! Estonska jazz fusion inovacija prava je eksplozija nevjerojatnih zvučnih uzoraka i melodičnog kaosa koji nastaje kroz jasnu improvizaciju. Sekstet iskusnih glazbenika (“rebimine + voltimine” im je već treći album) naime posjeduje dovoljno glazbene mašte da bez po muke nadmaši prosječnjake na današnjoj jazz fusion sceni, koji se drže “provjerene” formule u kojoj prednjači distorzirana gitara, a daleko iza služe ostali instrumenti kao pozadina (sve se češće koristi i izraz “metal bug” za današnje nove bendove koji gledaju samo prema Dream Theateru i brenkačkom ludovanju po ljestvicama, često i nauštrb melodije). Tome je zasigurno u velikoj mjeri pomogao saksofonski prvak Kalle Klein, idejni vođa benda. Njegova percepcija glazbe tako vodi skupinu u odavno zaboravljena područja jazza i fusiona. Njegovom zaslugom glazba na svojevrstan način dosegne razinu na kojoj je jednoličnost nemoguća. Jer unatoč crvenoj niti, previše je melodičnih preokreta u kojima glazbenici skaču iz free jazza u gotovo noise rock, upute se u canterburyjske vode, odakle ih struja potom odnese u afričke i azijske ritmove. Glazba Phloxa je tako, blago rečeno, razgibana.
Phlox je začetke svega opisanog već pokazivao na prva dva albuma, no potencijal se do kraja razvio tek na “rebimine + voltimine”. Uključivanjem glazbene razigranosti, pa možda čak i naivnosti canterburyjskih sastava, jazz fusion, koji obitava pod oznakom zamršene glazbe, podigli su na razinu na kojoj svoj rad počinju shvaćati s dječjim veseljem i humorom. K tome su dodali i karakteristične canterburyjske zvukove električnih instrumenata, a nastala glazba dovoljno govori o uspješnosti ovog doista posrećenog pokušaja – Phlox time nisu samo estonska inovacija (iako to jesu zbog vrlo slabe medijske prepoznatljivosti), nego prava svjetska. Zanimljivo je kako su stvaralačke tvorevine Estonaca blizu avangarde, a opet im uspijeva zadržati dodir s jednostavnijom melodikom, nekako se ne žele petljati u pretencioznost koja je previše često prisutna kod avangardnih bendova progresivnog rocka. Tako je produkt vrhunac današnje takve glazbe, ako takva glazba uopće postoji. Unikatni su, samosvojni, s više nego dovoljno potencijala da upišu svoje ime pokraj jazz-rockerskih velikana poput Soft Machine.
“Rebimine + voltimine” (hrvatski ekvivalent naslovu albuma bio bi “kidanje + slaganje”) već prvim slušanjem stvara gotovo božanski dojam benda. Album otvara “Rähn”, jurišna fusion poslastica koja beskompromisno obećava ludi nastavak. Nevjerojatno promjenjivi ritmovi, uključivanje instrumenata s najluđim ulascima, a pogotovo odbrojani tempo koji drže bubnjevi – sve to Phlox servira na pladnju već uvodnom skladbom. S kraćim dijelovima istočnjačkog melosa (u kojem nastupa i flauta) i noise rockerskim umetcima drže slušatelja u čvrstom stisku iz kojeg nema spasa. Slijedi “Kraap”, igra sa zvukovima, uvod u treću skladbu “Habe”, u koju se preljeva. “Habe” je ponovno nabijena slobodnom ludošću, iza koje stoji bubnjar Zilmer. Ipak ima puno više jazzerskih elemenata, središnji dio prožet je saksofonom koji preuzima uzde. Na trenutke free jazz pristup saksofonista Kleina, zanimljivo, nikad se ne “svađa” s avangardnim orkestrom u pozadini, iako na prvi pogled djeluju u disharmoniji. Skladba u uređenom kaosu i završava prvo poglavlje “kidanja + slaganja”.
Najveći prijelom na albumu zasigurno predstavlja “Hunt”. Izvanzemaljski ep smješta “rebimine + voltimine” među elitu. Da Phloxu ime. Ta 10-minutna odiseja pokazuje sve atribute Phloxa, jer glazbenici prestaju kriti karte i vade iz rukava sve svoje aseve. “Hunt” je doista ultimativni glazbeni lov, lov za najvećim imenima progresivne glazbe. Odlično stupnjevanje ugodnog početka, koji sadrži samo klavijature i saksofon, lansira “Hunt” u neobičnu melodiju u kojoj se križaju i kraljuju saksofon, gitara i klavijature. Sva tri instrumenta, pojedinačno ili zajedno, drže crvenu nit skladbe; uvijek postoji neki instrument koji glavnom melodijom podupire soliranje ostalih. Vremenski pomaci, stanke, promjene brzine i glasnoće također su na najvišoj razini, a ne samo zato da Phlox svoju glazbu mogu proglasiti progresivnim rockom. “Hunt” također pokazuje kako glazbenici odlično znaju vezati glazbenu ludost i ambijentalno, ugodno muziciranje bez gubitka dodira s prvotnom zamisli. Upravo zato je “Hunt” zasigurno vrhunac albuma. Na sredini ploče susrećemo se s “Juuliusom”. Skladba je nabijena rockerskom snagom, no pristup joj je posve free jazz. Upravo zato komad djeluje izrazito eksperimentalno i avangardno, vjerojatno više nego na bilo kojem dosadašnjem Phloxovom uratku. Ipak zadržava koncept koji je Phlox zacrtao, a istodobno dokazuje da je lako napraviti odličnu kraću progresivnu skladbu – “Juulius” traje dobre tri minute. “Kaavjas” je još jedna skladba u kojoj glazbenici pokazuju svoju raznolikost. Funk ritam sekcija servira manje zahtjevne glazbene elemente za slušatelja, ni Klein ne pretjeruje sa svojom saksofonskom slobodom. Ipak je skladba zabavna, s klavijaturskim umetcima iz canterburyjske glazbene scene (prvenstveno podsjeća na National Health) i ugodna promjena nakon tako burne prve polovice.
Posljednja trećina albuma obuhvaća krajnosti, od najugodnijih jazz pristupa do eksperimentalnog kaosa. “Ühe Poja Toit” spada među prve. Skladba je zasigurno ugodna, barem u odnosu na svoje prethodnice. Ipak je poticajna, nije dosadna ni jednolična, s dobrom mjerom improvizacije i tvrđeg kraja koji gotovo služi kao uvod u eksperimentalni kaos pretposljednje skladbe, “Sõjajalgne”. Spora, već gotovo stoner skladba neopisiva je. Noise rockerski zvukovi gitare, koja želi dočarati jazzersku atmosferu, popraćeni su udaraljkama i afro beatom. Upravo zato se može dogoditi da će skladba uspjeti samo kod šačice kojoj će doista djelovati slušljivo, no treba priznati da je riječ o izrazito zanimljivom pokušaju i pristupu fusion glazbi. Završno dejstvo “Kurehirm” slično kao “Sõjajalgne” izniman je eksperiment, samo što noise rockerski pristup zamjenjuje ambijentalni. Minimalističnost skladbe je nevjerojatna, pogotovo jer kroz ploču Phlox upoznajemo kao bend koji se trudi popuniti sve rupe u skladbi, koja gotovo ne daje predaha slušatelju. No ovaj put posežu za izrekom “manje je više”, što je odlična formula za završetak ovog fenomenalnog albuma.
Phlox se vjerojatno ne zavaraju kakav su album napravili s “rebimine + voltimine”. Upravo zato je on čak i na užoj glazbenoj sceni progresivnog rocka tako slabo poznat. Phlox si je zacrtao odličan projekt, saksofonski vođen fusion bend u kojem je vaga najviše nagnuta prema rocku, a ne jazzu, barem što se tiče zvuka. I gosti su nezamjenjivi na ovom albumu, ponajprije Teder na flauti, koji dodaje još jednu dimenziju glazbi seksteta. A doista je nevjerojatno kako prva dva albuma skupine plutaju u prosjeku, a “rebimine + voltimine” se bez problema mjeri s elitom iz zlatnih sedamdesetih prošlog stoljeća. Ipak, oni su dokaz da je takav skok moguć, uz jasnu viziju, tvrd rad i obilje kvalitete koja je prije ovog albuma bila tek potencijal.
Sve što Phloxu još treba su slušatelji. Album će bez sumnje biti cijenjen u krugovima slušatelja progresivnog rocka i svih njegovih podžanrova, te krugove mora samo učinkovitije doseći. Stoga svim ljubiteljima jazza, rocka i progresive toplo preporučujem Phloxove uratke. Posebno “voltimine + rebimine”, koji je proizvod bez premca.
Postava
Kalle Klein – saksofon
Kristo Roots – gitara
Pearu Helenurm – klavijature
Raivo Prooso – bas gitara
Madis Zilmer – bubnjevi
Allan Prooso – udaraljke
Gostujući glazbenici:
Ramo Teder – flauta
Arno Kalbus – tabla
Produkcija
Kaur Faltis
Popis skladbi
1. Rähn
2. Kraap
3. Habe
4. Hunt
5. Juulius
6. Kaavjas
7. Ãœhe poja toit
8. Sõjajalgne
9. Kurehirm
