Izvođač: Motörhead
Izdavač: Chiswick Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 32.52
Ocjena: 2.5/5
“Motorhead” možemo shvatiti kao iskren stenografski zapis pulsa i kretanja duha vremena druge polovice 70-ih prošlog stoljeća. Upravo tad je nikao punk, a za njim se nekontrolirano raširila epidemija kratkih, neukrotivih, kao britva oštrih anarhoidnih ispljuvaka glazbene ludosti, groznih za uho i štetnih za želudac starih prdonja. Došlo je vrijeme za armagedon! Negdje u toj “špilji bezumlja” korijene su pustili i Motorhead, što naravno znači da se njihov studijski krst tek teško odmaknuo od gore opisanog stanja duha. Naravno, Lemmyja i ekipu na prvijencu zatječemo u pretkambrijskoj fazi, zajedno s vehementno pulsirajućim nadnaravnim osjećajem za estetiku i finoću u rezanju, sortiranju i lijepljenju prepoznatljivo dirljivog glazbenog kolaža. Strogo s glazbenog gledišta riječ je o vrhuncu posebne estetske vrijednosti, s dodanom vrijednošću kaosa, histerije i simptoma shizofrenije, koji bi iz čiste ljubomore do samoubojstva doveli blago neraspoloženog nacističkog junkera tri minute i pol nakon što je Crvena armija zauzela Reichstag.
Za početak nekoliko činjenica o samom nastanku albuma. Motorhead su studijskog junfera prethodno doduše već obezglavili famoznim “On Parole”, no taj zbog ignorancije bahatih izdavačkih moljaca nije ugledao svjetlo dana sve do 1979., kad su albumi “Overkill” i “Bomber” već potvrđivali vrijednost dionica Motorhead. Mjesta nepredvidljivih Larryja Wallisa i Lucasa Foxa ubrzo nakon brodoloma misije “On Parole” zauzeli su nezamjenjivi Philthy Animal Taylor i Eddie Clarke, a njihovu dolasku razumljivo je slijedilo temeljito retuširanje izvornih snimaka.
Albumu nešto uočljivo nedostaje, a to je konstantnost. Drugim riječima, Lemmyja i ekipu mučila je pri porodu prvijenca još kriza identiteta. Primjetno je da su prije razvijanja prepoznatljivog grubo distorziranog okretnog momenta Motorhead skakutali lijevo-desno, brzo se oduševljavali za određenu ideju ili žanrovsko opredjeljenje, pa ih onda brzo odbacivali zbog nekog drugog, očito trenutku primjerenijeg rješenja. Skokovi su pak, blago rečeno, prilično nezgrapno izvedeni. Oko “White Line Fever” nema mjesta sumnji, tu bijesnu rockersku bujicu mirne duše možemo označiti jednom od prvih klasika Motorhead, slično vrijedi i za tada već prekaljeni motiv “Motorhead”, koji je za razliku od vremena bizarnih spacerockerskih izleta s Hawkwind napokon izlučio bit te konkretno raširio krila i naoštrio kandže. Lemmy u jedinom preostalom ravnocrtnom desantu s “Keep Us On The Road” razvija kao britva oštru formulu budućih trijumfa (samo što će ta kasnije u pravilu uvijek biti poduprta uho parajućim wah-wah lajanjem), a malo nezgrapnije se u osiromašeno društvo zapamtljivih trenutaka albuma uvukla još i “Iron Horse – Born To Lose”.
Nažalost, ostatak albuma za brzo je zaborav. Ovdje brzo zagazimo u leglo treperavih pokazatelja koji jasno upućuju na činjenicu da je u ranom razdoblju sastava dosta toga nastalo iz čistokrvne zajebancije. Manjak kreativne inspiracije kod “Lost Johnny” je evidentan, “Vibrator” i “The Watcher” predstavljaju se kao naivna punk rockerska tuča koja bi mogla oduševiti samo najnagluhije i najdegeneriranije Motorhead fanatike, teško je opravdati i blasfemično posuđivanje standarda “Train Kept a Rollin'”. Previše je dakle krame koja govori u prilog buci bez sadržaja, a ta je povrh svega još i lišena konkretnijih osobnih crta.
Svaku priču negdje treba započeti. Motorhead su se iz jaslica otkotrljali s dispensabilnim proizvodom, dakle s albumom koji je gledano šire u nemilosrdnom vrtlogu novonastalog scenskog zbivanja potonuo kao kamen u vodu. Naravno, prvijenac je probudio dovoljno zanimanja na lokalnoj sceni, osobito su zanimljivi morali biti trenuci kad je iz uobičajene horde rockera, punkera i slučajnih prolaznika satanista, dakle gomile redovitih posjetitelja koncerata Motorhead, u oči iznenada zarezao sjajni odsjaj uredno ispoliranog šupljeg vratolomnog ukrasa nekog obrijanoglavca. Zaključimo možemo da je vrijeme prema “Motorhead” bilo milostivo ponajprije zahvaljujući prepoznatljivosti i kultnom statusu kasnijih diskografskih ostvarenja, bez kojih bi Lemmy, ruku na srce, zacijelo već davno preminuo.
Postava
Ian “Lemmy” Kilmister: vokal, bas
“Fast” Eddie Clarke: gitara
Phil “Philthy Animal” Taylor: bubnjevi
Produkcija
Speedy Keen
Popis skladbi
1. Motorhead
2. Vibrator
3. Lost Johnny
4. Iron Horse/Born to Lose
5. White Line Fever
6. Keep Us on the Road
7. The Watcher
8. Train Kept A-Rollin’
