Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavačka kuća: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1974
Ocjena: 5/5
King Crimson su se još prije izlaska ovog albuma, posve neočekivano, raspali. Prema riječima gitarista i neslužbenog šefa grupe Roberta Frippa zbog sve veće korupcije koja je počela nagrizati glazbenu industriju i s time “približavajuće apokalipse” (za kreativnu glazbu). Za oproštaj su pripremili još jedno od svojih najboljih djela. “Red” je naime bez ikakve sumnje jedno od najvećih remek-djela u povijesti progresivnog rocka, koje je izašlo baš u vrijeme kad je žanr bio na vrhuncu. A da su se već nadvijali “tamni oblaci” i da je već tada nešto trulo bilo u glazbenoj industriji, svojom je atmosferom upozorio upravo ovaj album, koji je i glazbom i tekstovima simbolički najavio da je nastupio kraj jedne glazbene ere i početak nove. Nekoliko godina kasnije to se i pokazalo rođenjem punka, a Frippove apokaliptične vizije o zalasku glazbene kreativnosti ostvarile su se, jer je glazbena industrija tada izrasla u glavni čimbenik koji je počeo gušiti kreativnost većine progresivnih grupa. “Red” cijelo vrijeme prožima neka sveprisutna mračna i apokaliptična atmosfera, koja u tekstovima doduše govori o zakonu ulice i gangsterima, a istodobno posredno cilja na zarobljenost suvremenog čovjeka u njegovu malom racionalnom svijetu iluzija i sitnih zadovoljstava pod budnim nadzorom institucija. Osim toga, King Crimson ni prije ni poslije nisu zvučali istodobno tako ljutito i udarno, uz svoje prepoznatljivo spajanje kompleksnosti i nevjerojatne dinamike pojedinih skladbi, koje je za njih tako karakteristično.
I ovaj su put prije snimanja albuma doživjeli važnu promjenu u postavi jer ih je napustio (odnosno otišao je na Frippov poticaj) sjajni violinist David Cross. King Crimson su tako prvi i vjerojatno posljednji put postali trio: Fripp, Wetton i Bruford – trojac veličanstvenih. Ipak, na albumu gostuje niz glazbenika koji su u prošlosti već surađivali s grupom (Mark Charig na kornetu i Robin Miller na oboi) ili su nekoć bili njezini članovi (originalni saksofonist Ian McDonald, njegov nasljednik Mel Collins i violinist David Cross). Uz njihovu pomoć sva su tri glazbena majstora dobila izvrsnu podršku u pojedinim skladbama, a konačni je rezultat bio veličanstven.
Album se otvara naslovnom “Red”, do kraja užarenom instrumentalnom skladbom, koja je glavni razlog zašto se album i danas smatra njihovim najtežim ikad. Svojim užarenim i mračnim gitarskim rifom slušatelja u tren oka odnese u svijet u kojem je ljudski život odavno izgubio svaku vrijednost. Uz pratnju brojnih prijelaza na Brufordovim bubnjevima i kao uvijek brzog i jurećeg Wettonova basa (ovo djelo sadrži nekoliko njegovih najboljih dionica na basu u cijeloj karijeri). Ta je legendarna instrumentalna skladba doslovno definicija King Crimson. Napeta, apokaliptična atmosfera, u kojoj se osjeća čvrsta ruka Velikog brata i u kojoj je pojedinac posvuda nadziran, ne popušta ni za trenutak. Nakon uvodne doze podivljalog ritma i užarenih rifova skladba se pretvara u skup od tri do četiri fantastične, na gitari utemeljene, melodične linije koje se zagnano sudaraju jedna s drugom. Što se same strukture tiče, “Red” je gotovo savršena tvorevina; prava definicija perfekcije. Baš kad slušatelju postane jasno da se prvi pljusak rifova malo smirio, skladba se potpuno preokrene i slijedi prijelaz u kojem se osnovni motiv iznova i iznova vraća do kraja kompozicije. Kakvo otvaranje albuma! No najbolje tek dolazi.
“Fallen Angel”, melankolična i mračna balada, svojom atmosferom dočarava pad ljudskog društva u rod “palih anđela” kroz izvrstan tekst o zakonu ulice, odnosno gangsterima. John Wetton je tu u vrhunskoj vokalnoj formi. Uvod je prilično smiren uz pratnju violine i mirne gitarske pasaže, nakon čega izrasta u zloslutni klimaks kroz Frippove rifove i melankolični refren. Wettonovu vokalu, punom boli, pridružuju se puhači, Frippova “podivljala” gitara i Brufordovi zaokreti na bubnjevima. Nastupa prava kataklizma. Nakon toga slijedi jedan od najboljih prijelaza u povijesti rock glazbe, od kojeg slušatelju zastane dah. Fripp naime ponudi ubojito melankoličan rif, koji se zatim pretvori u solažu epskih razmjera. To je ujedno i vrhunac cijele kompozicije. U nastavku se ponovno javljaju puhači, odličan Wettonov vokal i njegova zveckava linija bas-gitare. Skladba se zatim završava dužim izlaskom s melodijama razdvojenima po zvučnicima: na jednoj strani slušatelj može čuti nešto predivnog melotrona, dok na drugoj strani može čuti odlično sviranje korneta. To je još jedno jedinstveno i neponovljivo djelo grupe, koje će zauvijek ostati u analima najboljeg što je ikad stvorila. Atmosfera na albumu tu se malo smiruje, a istodobno nastavlja ono što je naslovna skladba već tako dobro predstavila: najprije izgradi izniman ugođaj, a zatim ga gnječi kroz najneobičnije moguće oblike uz savršen slijed vokala i teksta.
“One More Red Nigthmare” još je jedno odlično djelo, koje na neki način sadrži najbolje elemente prve dvije skladbe. Njome grupa nastavlja i potvrđuje svoju raznolikost. Opet je u prvom planu Frippov zlobni rifing. Istodobno, ova kompozicija ima potpuno drukčiji smjer. Iako ponovno sadrži vrlo oštar zvuk, opet je posve posebna skladba koju je silno teško okarakterizirati. S još jednim uvodnim zlobnim Frippovim rifom nastavlja se sa ponovno sjajnim Wettonovim vokalom, bogatim izborom puhača i žarkom ritam linijom (u drugom dijelu oduševljavaju osobito Brufordovi zahvati na bubnjevima). Skladba vrvi od svakojakih jazzovskih elemenata; od ritmičnog pljeskanja rukama, neobičnog zvuka cimbala do odličnog dueta saksofonskih solaža gospode McDonalda i Collinsa. Još jedna sjajna kompozicija, koja po kvaliteti ni u čemu ne zaostaje za prve dvije.
King Crimson su već tada bili prije svega grupa brojnih improvizacija (osobito prethodni album “Starless And Bible Black” (1974) bio je poznat po tome). Zato pojava još jedne odlične improvizacije zvane “Providence” nije nikakvo iznenađenje. U njezinu uvodu prevladava ponajprije violina. Teško ćete igdje naći tako neobičnu, a briljantnu improvizaciju, u kojoj violina, bas i gitara imaju tako neobične uloge; riječ je o vrhunskom jazz fusionu. Isprva je to bila koncertna improvizacija, koja je vjerojatno zatim u studiju još malo izmijenjena, odnosno dodatno obrađena. Iako kao improvizacija ne dostiže tijek i intenzitet prvih triju skladbi, ipak sadrži oduševljavajuće elemente, koji su potpuno odvojeni od ikakve karakteristične melodije ili strukture tijekom cijelog trajanja. U prvom se dijelu čuje ponajprije trljanje eksperimentalne Crossove violine uz znatan doprinos improvizacija sva tri člana grupe. Svojim jezivim zvukovima uspijeva ono što je ujedno i glavna odlika ovog albuma: stvoriti neponovljivu atmosferu. U završnici improvizacija ostavlja prostora čak i nečemu što vuče prema melodijskoj liniji u interakciji basa i gitare. Nakon toga violina sve zaključuje. Svaki put sam iznenađen koliko brzo prođe ova osmominutna improvizacija.
“Starless” je jedno od najveličanstvenijih djela u njihovoj povijesti i više nego primjeren, epski oproštaj grupe. Teško je izabrati najbolju skladbu na albumu, ali ako netko zaslužuje taj naziv, to je zasigurno “Starless”. Ako je ikad postojao idealan način za oproštaj jedne od najboljih progresivnorock grupa na svijetu, King Crimson su ga otkrili ovim prekrasnim melankoličnim i veličanstvenim epom nevjerojatnih razmjera. Otvara se silno melankoličnim uvodom na violini i melotronu, još melankoličnijim čak i od “Fallen Angel”. Za predivnim sviranjem Frippova melotrona slijedi Wettonov najbolji vokalni trenutak na albumu. Neizmjerna bol koju tu isijava njegov vokal uvijek me iznova potrese. Taj se osjećaj ne može opisati riječima, što je uz to i posljedica izvanrednog teksta. To slušatelja jednostavno otpuše svojom ljepotom i nevjerojatnim emocijama. No to je tek polovica kompozicije! Nakon nekoliko sekundi slušatelju će nestati daha kad začuje Frippovu solažu na jednoj žici! Da, tako je, Fripp jednostavno svira solažu na jednoj žici, uvijek iznova, što stvara gotovo hipnotičku atmosferu. Odjednom počinje koristiti i ostale žice (pri čemu se povremeno još uvijek vraća toj jednoj žici) i onda mu se polako, polako pridružuju i ostala dva člana grupe. To najavljuje posebna napetost, kad Frippova gitara postane malo glasnija, a Brufordovi zamasi po bubnjevima postanu još malo tehničkiji. Grupa podiže napetost iz sekunde u sekundu, nakon čega slijedi dio u kojem slušatelja dovedu do vrelišta napetosti. Zatim slijedi solaža na saksofonu. Kad se ona oprosti, nastupa dionica u kojoj se odjednom sve rasprsne: Fripp, Bruford, Wetton i ostali gosti tada jednostavno podivljaju na svojim instrumentima i stvore definiciju kontroliranog kaosa. Ona naposljetku dovodi do dionice u kojoj inicijativu ponovno preuzima saksofon. On preuzima i glavnu melodiju melotrona, koju pretvara iz melankolične u tragičnu, veličanstvenu, nevjerojatnu…jednostavno savršenu! Nakon još nekoliko završnih pasaža na violini i završnog izlaska na melodiji koju stvara saksofon, “Starless” završava. Posljednja minuta kompozicije toliko je veličanstvena da nakon svakog slušanja mogu osjetiti trnce po cijelom tijelu, što se jednostavno ne može opisati. Nimalo neću pretjerivati ako kažem da je riječ o jednom od najvećih umjetničkih djela u povijesti čovječanstva.
“Red” nije samo jedno od najvećih remek-djela koja su King Crimson stvorili, nego i cijele rock glazbe. Time stoji uz bok “In The Court Of The Crimson King” (1969) kao jedno od najboljih i najvažnijih djela grupe, koje i više nego primjereno zaokružuje jedno razdoblje u njihovoj povijesti. King Crimson su se, kao što je već spomenuto, raspali još prije izlaska albuma i gotovo sedam godina nisu bili na vidiku, nakon čega su se posve neočekivano vratili. Opet u posve novom obličju i na veličanstveniji način nego što se može zamisliti. “Red” tako nije značio kraj legende o King Crimson, kako je tada mislila većina, nego samo kraj jednog poglavlja i za grupu i za rock glazbu. No o tom poglavlju više u nekoj drugoj recenziji. “Red” je vječno remek-djelo progresivnog rocka i rock glazbe uopće, koje će još dugo oduševljavati svojom bezgraničnom perfekcijom. Time ujedno spada u zbirku svakog ozbiljnog ljubitelja rock glazbe.
Postava
John Wetton – vokal, bas-gitara
Robert Fripp – gitara, devices
Bill Bruford – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
David Cross – violina
Mel Collins – sopran saksofon
Ian McDonald – alt saksofon
Robin Miller – oboa
Mark Charig – kornet
Produkcija
King Crimson
Popis skladbi
1. Red (6:20)
2. Fallen angel (6:00)
3. One more red nightmare (7:04)
4. Providence (8:08)
5. Starless (12:18)
Trajanje albuma: 39:50
