Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Renaissance
Izdavač: Island Records
Izdanje: 1969
Trajanje: 39:24
Ocjena: 4/5
Legendarni britanski progresivno rock pioniri Renaissance danas često ostaju previđeni kad se nabrajaju najvažniji i najutjecajniji progresivno rock sastavi svih vremena, što je do određene mjere zacijelo nepravedno. U glazbenu su se povijest upisali prije svega kao najuspješniji (a za brojne glazbene sladokusce i najbolji) progresivno rock sastav sa ženskim glavnim vokalom. Neprestane izmjene članova benda, koje su ih pratile kroz cijelu karijeru, poprilično su okrnjile njihov komercijalni doseg, iako su se evergreenima poput »Carpet To The Sun«, »Ashes Are Burning«, »Mother Russia« i svojim najvećim hitom »Northern Lights« za sva vremena upisali među najuzbudljivije i najkvalitetnije predstavnike simfonijskog progresivnog rocka sedamdesetih.
Njihov istoimeni prvijenac snimila je postava koja je zajedno izdržala manje od dvije godine, a potom doživjela potpuni remont. Originalni Renaissance bili su proizvod gitarista/pjevača Keitha Relfa i bubnjara Jima McCartyja, dvaju bivših članova legendarnih blues/psihodeličnih rockera The Yardbirds. Relf i McCarty svoj su novi sastav zamišljali kao glazbeni kolektiv koji bi spajao elemente klasike, folka i rocka, dakle stilsku mješavinu koja je nekako ostala ključni dio zvučnog izričaja Renaissancea kroz cijelu njihovu karijeru. U toj su im se namjeri pridružili još basist Louis Cennamo, svirač klavira/čembalist John Hawken te Relfova sestra Jane, koja je nastupala u ulozi dodatne vokalistice. Prije dolaska legendarne pjevačice Annie Haslam 1971., koja je Renaissanceu pomogla afirmirati njihov prepoznatljiv zvuk, ženski je vokal, unatoč neospornoj kvaliteti, tako igrao ulogu neke vrste ‘druge violine’.
Ono što je Renaissance već na njihovom istoimenom prvijencu iz 1969., koji je bio bolji od debija mnogih poznatijih i omiljenijih prog rock veličina, gurnulo među ključne simfonijske prog rock inovatore bilo je uspješno spajanje klasicističkih, često barokno obojenih aranžmana na Hawkenovu klaviru i Relfovih folk rock obojenih gitarskih varijacija. Vjerojatno nije potrebno posebno naglašavati da su The Yardbirds bili poznati po tome što su u svojim redovima ugostili najdarovitije gitariste svojega doba. Relf je u svojoj karijeri s prethodno spomenutim legendarnim sastavom ipak bio ‘samo’ glavni pjevač, svirač usne harmonike i povremeni akustični gitarist.
U svojoj kratkoj glazbenoj karijeri, koja se 1976., u jedva 33. godini, tragično završila zbog smrti pri sviranju nepravilno elektrificirane električne gitare, nije uspio dobiti pravu priliku da se kao gitarist dodatno razvije i možda dosegne tehničku razinu slavnih bivših The Yardbirds supatnika predvođenih Ericom Claptonom, Jeffom Beckom i Jimmyjem Pageom. Rock povijest će ga tako pamtiti prije svega kao izvrsnog pjevača. Dodatnu umjetničku dubinu originalnom zvučnom izričaju Renaissancea naime su znatno doprinijele prelijepe pjevačke harmonije i ugodan vokalni kontrast između brata i sestre Relf. Potonja se svojim altom na »Renaissance« pokazala čak za nijansu uvjerljivijom od brata i nekako je šteta što kao sjajna pjevačica u nastavku karijere nije postigla veću prepoznatljivost.
Uvodni, više od 11-minutni simfonijski prog rock ep »Kings And Queens«« predstavlja Renaissance već u prvom trenutku kao iznimno ambiciozan kolektiv, koji je bio pun mladenačkog elana i želje za dokazivanjem. Dramatični i kompleksni klavirski aranžmani te raštrkani bubnjarski taktovi utiru put Keithovu melodičnom vokalu, koji svoj procvat doživljava u epskom refrenu. Moćne popratne vokalne harmonije cijelo vrijeme produbljuju eteričnu i tajanstvenu atmosferu, koja je u idealnom suzvučju s trubadurskim tekstom o napola mitskim, napola stvarnim kraljevima i kraljicama. Kompleksni vremenski prijelazi i brojne instrumentalne varijacije lijep su dokaz da su Renassiance istodobno prisezali na melodične napjeve i eksperimentalnu nepredvidljivost prožetu improvizacijama.
S elementima psihodelije protkani »Innocence« otvara se neobičnom, jazzom obojenom improvizacijom, nakon čega članovi benda uz pomoć klavira i gitare posve neočekivano oblikuju iznimno lijepo aranžiranu središnju melodiju. Hawkenov barokno obojeni klavirski klasicizam u vezi s Relfovim pastoralno začinjenim gitarskim frazama ključan je u stvaranju prave starinske britanske atmosfere unutar koje cijelo vrijeme visi neka aura tajanstvenosti, dok je ritmički dvojac McCarty-Cennamo više nego očito prisezao na jazzovsku glazbenu školu.
Na prelijepoj baladi »Island«, koja je u skraćenoj verziji izašla i kao singl, može se diviti izniman vokalni talent Jane Relf, koji je ukrašen prekrasnim orkestralnim aranžmanima i epskim popratnim vokalnim harmonijama. Unatoč tome što su Renaissance u svojoj bogatoj karijeri stvorili cijeli niz odličnih, pastoralno obojenih balada, »Island« ostaje jedno od njihovih najboljih ostvarenja uopće. Hawkenova barokna klavirska solaža pobrinut će se za zanimljivo osvježenje ritmički što razigranijeg instrumentalnog dijela između. Jane zadržava glavni vokalni žezlo i na melodramatičnom »Wanderer«, koji sadrži brojne nepredvidljive ritmičke varijacije i gotovo plesne trubadurske aranžmane kojih se ne bi sramili ni na dvoru engleskog kralja Henrika VIII. Njezino je pjevanje ovaj put još bolje i glavni izvor romantične epike kojom Renaissance inače kroz cijeli album nimalo ne škrtare.
Visoko kompleksni »Bullet« sljedeći je od dvaju duljih simfonijskih prog rock epova na albumu i još jedan lijep dokaz da su originalni Renassiance bili tehnički visoko profiliran bend, jer na njemu vrvi od jazzovskih improvizacija. Keithov teatralno obojen vokal poduprt je duhovitim popratnim vokalizacijama, dok egzotično obojene udaraljke prave dobro društvo raštrkanim klavirskim aranžmanima. Keithove varijacije na usnoj harmonici unutar kompleksnog zvučnog kolaža unose i dašak bluesa. Drugi dio ove eksperimentalne kompozicije zbog psihodelično-jazzovskih improvizacija čak je pomalo jeziv i kaotičan, što je kod gotovo uvijek optimistično raspoloženih i ‘svijetlih’ Renassiance inače bila poprilična rijetkost. Na nekim CD verzijama »Renassiance« kao bonus skladbe nalaze se skraćena, singl verzija evergreena »Island« te klasicistička romantična balada »The Sea«, u kojoj uz pomoć moćnih popratnih vokalnih harmonija ponovno zablista Jane Relf.
Renaissance su istoimenim prvijencem, koji je bio iznenađujuće kvalitetan dokument uspješnog spajanja epske senzibilnosti, umjetničke inovativnosti i dobre tehničke potkovanosti, dokazali da su se već u svojim ranim koracima mogli posve ravnopravno nositi s najboljim progresivnim rock sastavima svojega vremena. Nešto početničke naivnosti, osobito što se tiče poprilično jednoznačnih tekstova, doduše nije nedostajalo, ali to je za tako mlad i idealistički kolektiv bilo posve normalno. Za konačnu zanimljivost neka se spomene još i to da je »Renaissance« do 1978. bio njihov jedini album koji se uspio odmah nakon izlaska plasirati na britansku glazbenu ljestvicu popularnosti, što zorno svjedoči koliko su kroz većinu karijere bili omiljeni kod domaćih kritičara.
Postava
Keith Relf – vokal, gitara, usna harmonika
Jim McCarty – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
John Hawken – klavir, čembalo
Louis Cennamo – bas gitara
Jane Relf – vokal, udaraljke
Produkcija
Paul Samwell-Smith
Popis skladbi
1. Kings and Queens (10:56)
2. Innocence (7:07)
3. Island (5:58)
4. Wanderer (4:02)
5. Bullet (11:21)
Galerija slika
