Izvođač: Taylor, Melvin
Izdavačka kuća: Evidence Music Records
Izdanje: 2002
Ocjena: 4.5/5
U popratnom tekstu albuma Dave Rubin, urednik časopisa Guitar One, napisao je: “Kad bi blues policija pisala kazne za prebrzo sviranje, Melvin Taylor imao bi pretinac ispred suvozačeva sjedala svog auta pun kaznenih listića.” Taylor, danas tehnički zasigurno najbolje potkovan blues gitarist i jedini pravi nasljednik Steviea Raya Vaughana, predstavnik je nove generacije ovog žanra. Njegov stil je svjež i energičan, a njegovi solo dionice male su improvizacijske umjetnine koje se neobičnim izborom nota uvelike izdižu iznad šablone klasične pentatonike. Gitaristi bi tom eksperimentiranju rekli “playing outside the box” (pri čemu je “box” naravno uzorak pentatonske ljestvice na određenom dijelu vrata). Upravo zbog toga su stari majstori njegovu neobičnu mješavinu čikaškog bluesa i Bensonova jazza, začinjenu obilnom dozom vratolomije, često kritizirali, a pritom zaboravljali da je blues, baš kao i rock, živ i da se mora neprestano mijenjati.
“Rendezvous”, Melvinov šesti album, vrlo je raznolika zbirka obrada koja zalazi u jazz, rock, funk i naravno blues te svojom eklektičnom mješavinom stvara iznimno zanimljiv dojam. Jazzy instrumentalu Comin’ Home Baby, u kojem se Melvinu pridružuje Mato Nanji, gitarist indijanskog sastava Indigenous, slijedi klasik Help the poor, koji su popularizirali BB King i Robben Ford. Nakon naslovne skladbe, u kojoj nas smiruje ugodno prepletanje vokala i Hammonda Luckyja Petersona, te obrade klasika I’m the man down here, u kojoj Lucky prihvaća i gitaru i s Melvinom izmjenjuje nekoliko mahnitih licksova, stižemo do vrhunca albuma. Njega obilježava poklon legendi delta bluesa i ocu boogieja Johnu Lee Hookeru, koji je preminuo godinu dana prije izlaska “Rendezvousa” i u svojoj dugoj glazbenoj karijeri snimio više od stotinu albuma, što je dostignuće kojeg se ne bi sramio ni sam Zappa. Najprije umireni Chill Out, a zatim fantastični The Healer, koji je Hook snimio u duetu s Carlosom Santanom 89. i njime postigao svoj najveći uspjeh. Slijede Help me Sonnyja Boya Williamsona, Five Women Princea, što se čini pomalo neobičnim izborom za blues kompilaciju, i melankolični Blue Jean Blues sastava ZZ Top, u kojem Melvin u molskom ključu oplakuje izgubljeni par izlizanih hlača. Na instrumentalu Eclipse Taylor zvuči baš kao Benson u zlatnim godinama, a u posljednjoj skladbi Black Queen, koju je iz akustičnog Stillsova bluesa preradio u energičan stomp, njegov je vokal već posve nalik Vaughanovu.
Taylor, kojeg smo nedavno imali priliku vidjeti i u našim logorima, odlučio je dakle nastaviti djelo Steviea Raya i reformirati jednu od najznamenitijih američkih institucija – blues. Postavio si je iznimno težak zadatak jer je riječ o relativno konzervativnom glazbenom žanru koji se i danas temelji na zvuku iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog tisućljeća te imenima poput Howlin’ Wolf, Muddy Waters i Little Walter. “Kako, dovraga, da sviram nešto što je bilo u modi prije osamdeset godina, o čemu ne znam baš ništa”, rekao je u jednom intervjuu. Hendrix i Vaughan donijeli su nove alate i blues je počeo gledati prema novim obzorjima. Moglo bi se reći da je glazba (ako govorimo o umjetničkom izrazu, odvojenom od pop zanata, za koji vrijede posve drugi kriteriji) živ organizam, a poznato je da se u povijest upisuju oni koji se usude oprijeti ustaljenim normama. A Taylor je zasigurno jedan od buntovnika.
Jedna od rijetkih stvari koje bi se Melvinu mogle prigovoriti jest prečesto posezanje za obradama, što je karakteristično i za njegove prethodne albume, te to da je pri njihovu odabiru iznimno predvidljiv. Glazbenik njegova kova trebao bi se oslanjati ponajprije na vlastitu liriku jer je bez toga bilo kakva revolucija nemoguća. Albumom “Rendezvous With The Blues” doduše je nagovijestio nove smjernice, no pri slušanju ipak ne možemo izbjeći dojam da su odabrane pjesme tek neka vrsta podloge i odskočne daske za njegove solističke izlete, koji su, iskreno govoreći, crvena nit svih njegovih ostvarenja. To samo po sebi nije loše, otegotna je okolnost samo u tome što se spomenute ekskurzije nadahnjuju isključivo prošlošću i glazbom koju je, kako je sam rekao, namjeravao nadmašiti. No dajmo vremenu vrijeme. Taylor se još nije susreo s Abrahamom, što znači da je kao blues majstor još u zelenim godinama. Ako doživi časnu starost Hooka, od njega još možemo očekivati štošta.
Postava
Melvin Taylor – vokal, gitara
Lucky Peterson – Hammond B-3, gitara
Mato Nanji – gitara
Dave Smith – bas
Steve Potts – bubnjevi
Produkcija
John Snyder & Jerry Gordon
Popis skladbi
1. Comin’ Home Baby
2. Help The Poor
3. Rendezvous With The Blues
4. I’m The Man Down There
5. Tribute To John Lee Hooker/Chill Out/The Healer
6. Help Me
7. Five Women
8. Blue Jean Blues
9. Eclipse
10. Black Queen
