Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Operation: Mindcrime
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2016
Trajanje: 63:03
Ocjena: 3.5/5
Drugi dio Tateove konceptualizirane trilogije – to je novi album šefa »Queensryche frakcije« zvane Operation: Mindcrime, donosi (potiho unaprijed) očekivani rezultat. Kompleksniji i fragmentiraniji album od prethodnika, što znači da je ovaj put glazbenog eksperimentiranja više.
Riječ je naime o proizvodu skrojenom po mjeri onih puristā kojima se sviđa Geoff Tate na cijeloj Queensryche diskografiji. Dakle, u manjini ste. Čovjek si je s ekipom vrhunskih glazbenih suradnika opet priuštio album pun eksperimentiranja koji ipak nikako ne uspijeva uhvatiti uspješno spajanje elemenata progresivnog rocka s jedne te pop rocka pa čak i alternativnog rocka s druge strane, s osnovnom premisom heavy metala, u osebujnu glazbenu iskaznicu kakvu zastupa prethodnik »The Key«.
Dakle. S albumom nema ništa loše. Lijepo polako raste s višekratnim slušanjem, jer je pač kompleksno strukturiran i pokušava se družiti i međužanrovski. Samo se treba ponovno pomiriti s tim da se okreće prema »omraženim« albumima Queensryche iz razdoblja nakon Promised Land. Budući da iza koncepta leži kompleksna priča, ta priča otvara vrata Tateu za veće izazove u posezanju za alatima glazbenog eksperimentiranja, što je u osnovnoj polazišnoj točki glazbenog artizma posve zdravo i naravno dobro, no može donijeti naravno dvosjekle rezultate, za što se hvata oznaka art metal odnosno art rock. Album je pun detalja, dodanih snimljenih obraćanja, dijaloga, kako je to karakteristično za radove s Queensryche, istodobno Tate s kompanijom dozira aranžmane s programskim petljama, čak i uporabu saksofona, na kojem svira sam, a Tateovi vokali su mjestimice namjerno provučeni i kroz efekte distorzije. Tu je i četvrti oslonac sintesajzerskih zavjesa koje drže kulisu mračne atmosfere. Sve je dakle još jednom podređeno stvaranju izrazito mračne atmosfere. Svakako je pak slično kao kod nekadašnjih kolega iz Queensryche, Tateova osnovna usmjerenost postizanje velike muzikalnosti. Međutim, ovaj ju je put teže izlučiti nego inače. Album »Resurrection« djeluje naime osjetno fragmentiranije od svog prethodnika »The Key«. Zato ga je teže slušati i teže osvojiti. Ovaj je put i teže odrediti skladbe koje bi namjerno oponašale bilo koji format aranžiranja pobjedničkog albuma Queensryche »Operation: Mindcrine« (što, ruku na srce, Tateu već dugo više nije potrebno).
Drugi dio trilogije prilično je škrt glede tumačenja koncepta. Glavni lik cijele priče, nazvan »H«, dakle pretpostavka je da to nije Steve »H« Hogarth (pjevač sastava Marillion), nađe se na početku drugog dijela u iskustvu blizu smrti. No izvuče se iz njezinih kandži. S čudesnim ključem u svom posjedu preuzima sve potrebno da konačno stvori svoje snove i ključem pokrene drukčiji svijet – svijet novog stvaranja, koji bi trebao biti pravedniji i bolji od ovoga u kojem živi(mo). Ukratko, nikakve dublje poruke ni posebnosti u samoj osnovnoj premisi ove priče.
Tko sluša sve što je Tate snimio s Queensryche nakon Promised Land, s ovim albumom neće imati nikakvih problema. Okorjeli pristaše stare queensryche škole njemu će se naravno spretno izbjeći. Tate pak ovaj put bira zahtjevnije vokalne melodije i tako vokalom istražuje još polja koja do sada nije istražio. Često su te linije čak namjerno disonantne (odstupaju od idealne linije koja bi se uklopila u instrumentalnu pratnju), tu disonantnost produbljuju čak i njegovi prateći vokali, kao da je Tate nedavno puno slušao radove pokojnog Davida Bowieja.
Unatoč tome što je riječ o vrlo kvalitetnom proizvodu, ne može se otresti dojma da ovaj album idejno nije posve sazrio i da je plod brze akcije koja je (vjerojatno i na temelju ugovora s izdavačem) od Tatea tražila što prije novi album. Za tako iskusnog skladatelja to naravno nije teško, jer u takvim slučajevima stvari uvijek može spretno zabrisati rutinom i znanjem. Treći album koji spada u ovu trilogiju očekujemo dakle već iduće godine. »Resurrection« je dakle za slušanje zahtjevniji album od prethodnika »The Key«. I glazbeno se razvija znatno fragmentiranije, na što upozorava već njegov početni dio sastavljen od četiriju kraćih skladbi, i nosi opet izvrsnu produkciju. Da. Dojam da je album predug ovaj je put pomalo smetajuć, glazbeno je naime posve dostojno izrečen u dvadeset minuta kraćem vremenu.
Operation: Mindcrime – Taking on the World (službeni video):
Postava
Geoff Tate – vokal, klavijature, saksofon
Kelly Gray – gitara, bas gitara, prateći vokal
Scott Moughton – gitara, klavijature
Randy Gane – klavijature
David Ellefson (Megadeth) – bas gitara
John Moyer (Disturbed) – bas gitara
Simon Wright (AC/DC, Dio) – bubnjevi
Scott Mercado – bubnjevi
Brian Tichy (Whitesnake) – bubnjevi
Tim “Ripper” Owens (Judas Priest, Iced Earth) – vokal na skladbi br. 10
Blaze Bayley (Iron Maiden, Wolfsbane) – vokal na skladbi br. 10
Mark Daily – prateći vokal
Nick Greatrex – gitara
Produkcija
Kelly Grey & Geoff Tate
Popis skladbi
01. Resurrection
02. When All Falls Away
03. A Moment In Time
04. Through the Noize
05. Left For Dead
06. Miles Away
07. Healing My Wounds
08. The Fight
09. Taking On The World
10. Invincible
11. A Smear Campaign
12. Which Side You’re On
13. Into The Hands Of The World
14. Live From My Machine
