Izvođač: Ten Years After
Izlazak: year
Ocjena: 4/5
“Roadworks” je zapravo prvi “live” CD Ten Years After, odnosno drugo izdanje službenog bootlega “One Night Jammed” (2003). Riječ je o koncertnoj snimci jednog od nastupa grupe u Njemačkoj 2004. godine. Svima je vjerojatno već poznato da Ten Years After s čarobnjakom Joeom Goochem na gitari i vokalu, odnosno u ulozi koju je nakon Alvina Leeja preuzeo, doživljavaju novo proljeće. Na prvi pogled zamjena Alvina Leeja doista izgleda kao prava “mission impossible”. Ali nije baš tako.
Ten Years After, koji su 2004. izdali novi studijski album “Now”, prvi s Goochem u sastavu, u tom su duhu za otvaranje odabrali udarnu King Of The Blues s te ploče, što je odličan potez u smislu obilježavanja novih dana u Ten Years After. Udarni naelektrizirani klasični rock’n’roll šus-riff odmah sve digne na noge. Naravno, klasika ne nedostaje! Pri izvedbi tih pjesama danas se ipak uvijek postavlja jedno te isto pitanje. Riječ je o nezahvalnoj usporedbi Goocha s prethodnikom Alvinom Leejem. Prvi plus je to što Gooch pjeva potpuno po svome, daje isključivo samoga sebe u skladbama Ten Years After i ne trudi se oponašati Alvina Leeja. Naravno, u linijama “žderanja” samoglasnika i развlačenja vokala kroz nos u “blues rock” obojenim vodama nešto je posve poželjno i uvijek dobrodošao začin, a i Gooch je u tome uvjerljivo vješt, svakako vokalni pristup koji zna sirovo eksplodirati kad je potreban napad više razine. A u čemu su razlike između sviranja TYA klasika danas i nekada? Kod Good Mornig Little Schoogirl Lyons i Gooch nešto su kraći u izvedbi međusobnog solističkog prepleta basa i gitare nego što je to bilo uobičajeno iz Alvinovih dana, u Hear Me Calling Churchillov solo na orguljama kroz sve je te godine još narastao (odlično osvježenje), svakako je tu opet The Hobbit, a Ric Lee je svoj solo lijepo skratio. Jedan od vrhunaca ove “live” ploče, I Can’t Keep From Crying Sometimes, opet je vidno skraćen u svom instrumentalno-solističkom dijelu, a grupa je u njega na izlazu ubacila “riff” Smoke On the Water, s namjerom podgrijavanja publike tijekom koncerta i naravno za (nadam se barem) vlastiti užitak i zabavu. Pa i nužno je spomenuti još i izvedbu pjesme, odnosno “evergreena” I’m Going Home, koja je također kraća i jezgrovitija u novom ruhu. Svakako točka vrelišta ovog albuma, kao i u razdoblju grupe kroz prvu polovicu sedamdesetih. Pjesma I’d Love To Change The World u novom je ruhu dobila najviše. Riječ je o skladbi u kojoj apsolutnu prednost pred svime ima klasični “rock” pristup, sa solažom odsviranom u linijama čiste klasike, kao da je grupa na trenutak zaboravila svoje “blues” korijene. Riječ je o primjeru klasike tipa Stairway To Heaven, gdje su i Led Zeppelin na trenutak zaboravili svoje “blues” korijene. Tu pjesmu zapravo Ten Years After s Alvinom Leejem uopće nisu svirali. Riječ je o pogotku u sridu s akustičnom gitarom u prvom dijelu, koja gradi grandioznu atmosferu, a ona se zatim naglo preokrene kad Gooch navuče “štromaricu” i počne pjesmu razbijati iz kruga u krug sve intenzivnije.
Naravno, Gooch ne kopira Alvina Leeja u solažama! Recimo Love Lika A Man, s onim nezaboravnim motivom koji pjesmu uvijek čini tako velikom, ima svoj tradicionalni aranžman sačuvan. Sve je tu. Energični izljevi na prijelazima, čvrsta ritam bas linija, erotična gitara i prelijepi “hammond organ” omotač (orgulje) koji drži pjesmu na okupu. Gooch pak ovdje svira svoju solažu (i to ne samo u ovoj skladbi), ne obazirući se na Alvina Leeja, što je jedino ispravno. Uz to je svaki strah suvišan, jer Gooch je jednostavno rođen za Ten Years After (uz argument da Alvin Lee više ne želi svirati s njima). Ima karizmu, dinamičan je i odličan voditelj na pozornici! I opet se ponavljam da Gooch naprosto spašava grupu. Tehnički je nadmašio Alvina Leeja, to je jasno, a i brži je od Alvina. Gooch ima izniman osjećaj, sve pjesme zadržavaju svoju jasnu prepoznatljivost i veličinu. Ukratko, sada je na vama samo da odlučite koji vas nijansi više privlače. Oni grupe s Alvinom Leejem ili novodobni s Joeom Goochem.
Sve to dokazuje da su tri momka u grupi danas postali mudri starci, da ih je prošla ona mladenačka razigranost, razuzdanost koja te tjera na dokazivanje, tjera te na natjecanje i pobjeđivanje boljih i tjera te da dođeš na vrh. “Roadworks” je prelijep dokument današnjih “modernih” Ten Years After, koji dokazuju da unatoč zreloj smirenosti i dalje sviraju punom parom, da ih se i dalje drži ona poznata scenska eksplozivnost, da se znaju iskopčati i ponuditi nezaboravnu mjeru zabave po kojoj su njihovi koncerti i njihovo ime tako priznati. Ukratko, riječ je o dvostrukom koncertnom albumu koji nam je silno, silno nedostajao. Pa eto, napokon smo ga dočekali.
Postava
Joe Gooch – gitara, vokal
Chick Churchill – klavijature
Leo Lyons – bas gitara
Ric Lee – bubnjevi
Produkcija
Leo Lyons
Popis skladbi
CD 1.:
1. King Of The Blues (4:17)
2. Hear Me Calling (6:19)
3. Good Morning Little School Girl (6:52)
4. When It All Falls Down (4:36)
5. Working On The Road (4:54)
6. Big Black 45 (5:23)
7. The Hobbit (7:48)
8. Living It Up (4:04)
CD 2.:
1. Love Like A Man (7:21)
2. I’d Love To Change The World (5:52)
4. Time To Kill (6:24)
5. I Can’t Keep From Crying Sometimes (14:48)
6. I’m Going Home (10:38)
7. Reasons Why (5:01)
8. Choo Choo Mama (4:51)
Trajanje albuma: 99:17
