Mjesto: Graz (Austrija), Kassemattenbühne
Datum koncerta: 03.08.2004
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 34,00€
Ako su mi Jethro Tull krajem svibnja u Zagrebu isklizli iz ruku, i to onog nesretnog i sretnog dana kad su u ljubljanskoj dvorani VPK divljali njemački heavymetalci U.D.O., gdje sam u paklu zamalo izgubio glavu, onda ponovnu priliku za posjet Jethro Tull ni za živu glavu nisam smio propustiti. Ove godine ovo mi je već druga vrlo slična priča. U ožujku sam između Hughes Turner Projecta i UFO-a odabrao posjet prvima i posljedično odmah zapao u financijske škripce. Zato je u ožujku otpao izlet u München (ili Salzburg) na UFO. I onda, kao da su UFO dva mjeseca kasnije uslišali cviljenje nesretnika u carstvu potpune tame, kaosa i nepodnošljive patnje, usrećili su me koncertom u lipnju, gdje drugdje nego u Grazu.
No, za mene je tog dana godine gospodnje prolazio još jedan zanimljiv jubilej. Navršilo se naime deset godina otkako sam prisustvovao nekom stvarno velikom koncertu nekog stvarno velikog rock benda. Bilo je to još u mojim diletantskim studentskim danima, 04.08.1994. u Münchenu na Pink Floyd. Nevjerojatno kako smo sudbonosno vezani uz neke kombinacije brojeva za cijeli život. Mene već nekoliko godina progone osobito četvorke, jedanaestice i dvadesetdvojke.
Graz u 19:00, strogi centar. Nigdje mjesta za parkirati, hmmm? Ah, da, naravno, zaboravio sam dodati. Prvo smo zalutali, ali to je tako reći već samorazumljivo i ne treba to posebno isticati u reportaži, zar ne? Hja, parkirna garaža (damn, opet prokleti monoksid, heh… jedna od onih dopuštenih, ali nažalost odvratnih droga), jedina pametna opcija. Odabrali smo garažu koja je naizgled bila najbliža gradskom brdu (Schlossberg), na kojem se trebalo odvijati večernje druženje s legendama, recimo tako, predstavnicima unikatnog “folk progressive rocka”, kako kažu analitični rock stručnjaci. No na vrh brdašca vodi više putova. Mi smo odabrali adrenalinski put strmim stepenicama uklesanim u liticu (čudno da se odavde nitko ne spušta padobranom), koja se diže iznad starog gradskog jezgra, zapravo s one strane gdje je brdo za svaki slučaj i okomito probušeno, jer ima jedan jedini lift koji pomaže osobito nemoćnima da dosegnu vrh prave Himalaje u malom. Inače s istočne strane vodi lijepa popločana, široka, blago položita staza do vrha, ali znam i takve koji su, nakon što su se mukotrpno dokopali vrha, od dobivenih mišićnih vlakana skoro izdahnuli.
Dobro da su kod nas otvorili predstavništvo Eventima pa smo karte kupili sredinom srpnja u Ljubljani. Napokon, barem jedna od (rijetkih) prednosti članstva Slovenije u Europskoj uniji. Koncert je naime po našem dolasku na polja slave i vječnosti bio ugodno rasprodan. Kasemattenbühne (zna li netko točan prijevod?) prima oko 1000 ljudi, najbolje stolice (karte prve kategorije, cijena “mizernih” 40€) u parteru bile su rasprodane unaprijed, malo nakon službene objave europske turneje, pa smo sjeli na stolice na tribini iza partera, otprilike dobrih 30 m od pozornice, za bijednih 34,50€ (to ti je već prava “eurologija”). Dakle, na distanci na kojoj više ne razaznaješ lica na pozornici. Naravno, opremljen pivom i fantastičnim pogledom (i istodobnim osjećajem da si “uzdignut iznad svega”) na mistično ambijentalno ozračje dvorskog teatra opkoljenog kamenim zidovima, zidnim svjetiljkama i bočnim ložama, (sve prije nego) udobno sam se zavalio u ugodno mekanu aluminijsku “pomoćnu” stolicu kojima je tribina bila opremljena. Teatar je prekriven pomičnim krovom, slično kao u našim Križankama. Taj su krov prije nastupa Jethro Tull sklopili.
Sat je otkucao 20:20! Zujanje može početi, ili ne? Prosudi sam! No, već prosuđujem…hmm,… radije bih vidio samo Jethro Tull. Ali objektivnost uvijek ima prednost pred vlastitim egoizmom. No khm,… natrag na stvar. Za zagrijavanje se pobrinuo domaći sastav zvani Mr. Voice. Kao potpuni laik, sudeći po imenu, očekivao sam nekog razvikanog razmaženog mlijekozubog rap-“glazbenika”. Pogrešno. Očito je to bend koji domaći jako dobro poznaju i očito se radilo o pravim legendama austro-hard rocka. Otvorili su svoj šou doomovski usporenom White Wedding (part 1.), obradom Billyja Idola. Repertoar je sadržavao tri Mr. Voice “klasika” koje nažalost ne poznajem, ali publika ih je odlično poznavala, jer je složno pjevala u refrenima (tekstovi svi na engleskom, uf, barem to). Posebno duhovite obrade bile su Help (The Beatles), kad je pjevač/ritam gitarist i vođa grupe iz sebe izdavio vokal koji je jako vukao na Meat Loafa, groteskno, inače na izvanrednoj razini, barem što se sarkazma tiče, svojstvena obrada koja je na trenutke zvučala kao totalna zafrkancija. A ta je grotesknost doživjela vrhunac pri izvedbi obrade Chrisa Isaaca i onog njegovog najpoznatijeg baladnog hita (ne znam napamet, nisam pretjerani stručnjak za pop). Uopće, dečki su bizarno kroz fantomsko, gotovo svinjsko krkljanje pojačali ono štucanje vokala u originalnom refrenu pjesme. Smijao sam se do suza. Trebali su si priuštiti i neke Pet Shop Boys na pladnju. Sve rokerski odrifano, teatralno duhovito. No zato su bez šale odprašili odličnu izvedbu Thin Lizzy komada Whiskey In The Jar, Metallica se može samo sakriti, bez zezanja! Nas trojica smo se beskrajno zabavljali gledajući tatu koji riče kao da ga deru iz kože, kao onaj klaun iz Murderdolls, 30 godina mlađih, čast. Međutim, Mr. Voice su (općenito na sreću nas trojice) bili prisiljeni skratiti repertoar pa je nastup trajao samo 25 minuta. No, što cmizdrim zbog 25 minuta. Naposljetku sam imao vremena dobro se razgledati po auditoriju, koji je imao poprilično fatalnih ljepotica, što je za austrijske prilike zapanjujuće, ili samo ja po tom pitanju nehotice i nesvjesno ubrzano starim. Čini se da sam, što se toga tiče, zbog prevelike doze posjeta heavy metal koncertima u prošlosti, o prisutnosti ženskog spola u dvoranama dobio potpuno pogrešnu predodžbu. Očito napokon mogu reći zbogom noćnim morama s gelom namazanim bodljikavim metalkama opremljenim psećim ogrlicama. No dobro, znam. Postoje iznimke.
U 21:00 sve je bilo spremno da se na pozornici pojavi čovjek koji je osobito cijenjen u seljačkim krugovima. Očekivali smo dolazak izumitelja sijačice. Naravno, usporedba ide na račun imena grupe Jethro Tull, jedne od najsvojstvenijih grupa koje su ikad gmizale planetom zvanim Rock. Aqua intro, narod hvata adrenalinska groznica i skok ravno na prvu pjesmu njihove prve studijske ploče “This Was”, dakle ravno u 1968., i evo Jethro Tull s My Sunday Feeling, iako je bila srijeda. Bomba iznenađenja. Na kraju pjesme Ian Anderson je objasnio kako su sretni što večeras sviraju ovdje, pred nama (“…in front of such lovely audience…”,…hmmm to vjerojatno uvijek kaže na koncertu), opet nakon dugog, dugog vremena opet u Austriji. Organizatoru doista čast. Prikladniju rock grupu za takav ambijent nije mogao odabrati. Flauta, harmonika, mandolina i kameni dvorski zidovi, brrrrr… ludnica!!! Savršena kombinacija. Anderson je objasnio i da su zadnjih dana turneje (Španjolska, Malta), prije dolaska u Austriju, imali poprilično neugodnih peripetija s organizacijom koncerata i završio svoju ispovijed: “It is so good to be back in civilization!” Narod je, naravno, bio vidno oduševljen. Grupa je odmah nastavila “Škiljavom Marijom” (Cross- Eyed Mary) s “Aqualung” (1971). Nevjerojatno, i to baš ta pjesma! Barem za mene, jer to je bila jedina JT pjesma koju sam poznavao (naravno, nesvjesno) još u vrijeme kad se za Jethro Tull uopće nisam zanimao. Komad sam upoznao preko izvedbe Iron Maiden (odlična izvedba), kao B-stranu singla Iron Maiden “The Trooper” (1983).
Zatim je slijedila pjesma koja se odnosi na nama svima poznati novodobni europski trend ugodno nazvan Eurolology, inače uzeta s odličnog Andersonovog novog solo albuma “Rupi’s Dance” (2003). Nakon toga Ian se zaustavio i najavio sljedeću pjesmu: “This is a song from times, when Jethro Tull used to be a little blues band!” I dečki su zapalili s Beggar’s Farm (“This Was”, 1968). Ta je pjesma ovaj put uživo općenito imala neki poseban dublji mistični prizvuk, da ne kažem da je izmamljivala nemalo jezovit okus. Možda dijelom i zato što su Jethro Tull ugodili svoj instrumentarij pola tona niže. Pola tona niže nego što se to može čuti na njihovim studijskim izdanjima. Razlog je jasan i leži u tome što to Andersonu omogućuje lakše pjevanje cijelog repertoara. No zato je malo neugodnije odsvirati linije flaute, ali što brbljam, pogotovo jer nisam stručnjak za flautu. To je nedvojbeno dobrodošlo osvježenje za glazbenike, da se ne šeću stalno po istim položajima. No o poljoprivredi i njezinoj politici bilo je govora i u nastavku, s fenomenalnom izvedbom komada Farm On A Freeway. Tom je prilikom Ian objasnio da su Jethro Tull 1987. (razdoblje ploče “Crest Of A Knave”) dobili grammyja za najbolji heavy metal bend godine. Primijetio je da nikad u životu nije ni pomislio da će Jethro Tull ikad pobijediti Metallicu. No sljedeća rečenica je za neupućene. Naravno, Jethro Tull nemaju apsolutno nikakve veze s metalom, osim što je njihova glazba očito po volji članovima grupe Iron Maiden. Zatim skok atmosfere u svijet baroknosti instrumentalom Pavane i nastavak s repertoarom koji je za moj ukus najbolje Jethro Tull razdoblje. Kasne sedamdesete, ploče “Heavy Horses” (1978), “Songs From The Wood” (1977) i nenadjebivi live koncert “Bursting Out” (1978), i otvorili su “stvar” s Weathercock. Mmmm, kako krhko i kako gordo, pjesma koja je napravljena tako da što se više prepustiš osjećaju i što je mekše sviraš, to izlazi snažnije. A takvih je kod Jethro Tull poprilično. Kasnije Ian najavljuje: “We will play three songs which are actually title tracks from three different Jethro Tull albums. So, starting with Songs From The Woods, it’ll be Songs From The Wood, from To Old To Rock’N’Roll & To Young To Die, comes Too Old To Rock’N’Roll & To Young To Die and finally from Heavy Horses, we’ll play Smoke On The Water!” Beskrajno smo uživali, atmosfera je planula, magija je bila s nama. Bourée je opet pobrinula za promjenu atmosfere, odličan moody instrumentalni umetak, a onda je slijedio jedan od vrhunaca. Mother Goose s “Aqualung” (1971) u produljenoj izvedbi, Jethro Tull su priredili pravi delirij. Izvanredna uigranost spojena s eksplozivnošću punog pristupa, Anderson cijelo vrijeme sjajan i u izvanrednom elementu. Jednom riječju savršeno! Izvanredna duhovitost krasi ovaj bend.
Empty Café je komad uzet s jedne od solo ploča Martina Barrea (ne znam napamet, godina izdanja je mislim 1994.). Zato su u tu svrhu na pozornici ostali samo Martin, bubnjar Doane Perry i basist Jonathan Noyce. Doane je sjeo naprijed, bliže ljudima, za mini set od dva “snareića”, uzeo metlice i počeo milovati opne. Bilo je smiješno kad je Martin došao do njega. Gabaritni bubnjar koji je sjedio za svojim setom bio je i “sjedeći” gotovo jednako velik kao Martin koji je stojeći svirao gitaru. Trubadurski instrumental s predivnim neoklasičnim temeljnim motivom savršeno se uklopio u set listu.
A onda skok natrag u ritmove bluesa! Na kraj šezdesetih, na jednu od Andersonu osobno najdražih “Tullploča” zvanu “Stand Up” (1969), u vrijeme kad je anglo white blues s predstavnicima Cream, John Mayall, Ten Years After, Fleetwood Mac postajao sve manje primjetan na sceni popularne glazbe, a i JT stil je, u odnosu na njihov prvijenac, dobivao sve više neoklasičnih i folk rock obrisa. Eksplozivni kompaktni motiv i dečki su već usred tvrđe, rifovski usmjerene A New Day Yesterday.
No dočekali smo i komad odsviran u verziji s posljednje Jethro Tull ploče “Christmas Album” (2003), naime God Rest Ye Marry Gentleman, lukavo, lukavo i vraški ukusno. Slijedila je jedna od poslastica večeri. Komad Budapest, koji je u svom izvornom obliku mjerio dobrih 20 minuta. Jethro Tull su ga za studijsku ploču “Crest Of A Knave” (1987) morali skratiti na pola. Uživo su odbrenkali nevjerojatan splet najsočnijih solaža koje možemo zamisliti, složenih zajedno u najljepšim mogućim kombinacijama melodične savršenosti. Mravci su me prolazili po cijelom tijelu, pa nisam točno znao sjedim li na stolici u teatru ili plovim negdje iznad oblaka, svom skrivenom planetu ususret. Apsolutna fantastika na ovoj Zemlji. Skok na opuštajuću Holly Herald s “Christmas Album” i završetak klasikom Locomotive Breath (“Aqualung”, 1971), narod je bio iskričavo sretan, a ljudima su se pritom osobito cijedile slinice, jer su općenito počeli intenzivnije mrdati svojim ekstremitetima u ritmu legendarne pjesme.
Ljudi su bili oduševljeni. Jethro Tull su se oprostili, pet i pol puta naklonili, deset puta zahvalili i otrčali s pozornice. Narod je lupao nogama, pljeskao, glasno tražio bis. Cijeli se teatar doslovno tresao, nas trojica na tribini mislili smo da će nas silne vibracije prevrnuti sa stolica i da će se cijela tribina srušiti, ljudi su doslovno skakali uz skandiranje “Jethro Tull, Jethro Tull,…!!!” i naravno predobro poznatu njemačku skovanicu “Zu-ga-be, zu-ga-be,…!” Anderson i družina vrlo su se brzo vratili i otvorili dodatak slično kao i sam redoviti dio. Opet su nas odveli u razdoblje kad su vrlo rado skladali pod utjecajem bluesa i R&B-a. Zapalili su baš svoj prvi izdani singl u povijesti, zvani Living In The Past. Da, da, prava nužda, a uopće štikla koja ne smije nedostajati ni na jednom Jethro Tull live setu, Aqualung naravno, a povrh toga bis su začinili još jednim prvorazrednim iznenađenjem. Ovaj put užarenom izvedbom pjesme Protect And Survive s ploče “A” (1980), koja je u osnovi bila zamišljena kao solo album Iana Andersona, odatle i takav naslov ploče. Bombastično, izvanredno usklađeno, melodično savršeno. Nakon kraja pjesme na pozornicu je došao roadie i “splavio” u nebo dva ogromna bijela balona, koja su sletjela na ugrijane glave mase u parteru. Očito ljudi nisu znali što bi s balonima, pa su tijekom komada Cherrio baloni doplovili natrag na pozornicu i roadie ih je morao zadnjim snagama (to su bila ogromna i ekstremno teška bijela balona, a nikakve jeftine napuhavalice, koje su roadieji u svojoj bezgraničnoj požrtvovnosti zajedno napuhavali cijeli dan) odbijati natrag prema parteru, da slučajno netko od njih ne pomete odnosno trajno osakati Andersona ili nekog njegovog kompanjona, ili da ne zbaci s pozornice čak kakvo skupo glazbalo.
U 23:00 koncert je bio gotov. Ne znam što reći, ne znam što dodati. Ima li uopće smisla? Set lista je bila fantastična, njome su Jethro Tull na savršen način obuhvatili svoj povijesni razvoj kroz recimo tako 40 godina postojanja. Izvanredni glazbenici, kakav istinski bend u svojoj propovijedi. Genijalno, ne nalazim riječi. Nevjerojatno, ovako me nisu prolazili žmarci od Yes u Budimpešti prošlog lipnja, definitivno naj-naj koncert nakon Yes u Budimpešti, Yes u Münchenu ovog lipnja nisu me ni izbliza toliko osvojili kao Jethro Tull ovdje na gradu iznad Graza. Zvuk je bio fenomenalan od prvog do zadnjeg takta. Tijekom Aquadiddley nešto je doduše glasno puklo, zatim je Anderson u Aqualung prva tri stiha pjevao kroz izobličeni efekt i nisam posve siguran nisu li tad glavni monitori malo zafrkavali, jer je u ostatku pjesme Andersonov vokal opet zvučao po (traženim) Jethro Tull normativima. Inače, Ian Anderson, legenda, stasit muškarac, u priljubljenim elastičnim hlačama, posebno izrađenim cipelama za njegov autentični zaštitni znak – ples uz poskakivanje na jednoj nozi, bez 1 mm suvišnih masnih naslaga, za svoje godine nevjerojatan, doista. Kakvi bicepsi na rukama i nogama i kakva energija. Zaista pravi mag s flautom, kao božanstvo Pan (grčka mitologija), kakva svirka, kakva akrobacija, stvarno čovjek u izvanrednoj formi, pozornica je njegov dom, tip je ostavio dušu na pozornici. I nevjerojatno kako su Jethro Tull narodski, kako se znaju približiti ljudima i kakva izvanredna pozitivna energija krasi njihov koncert. Ian nas je konstantno zasipao sočnim šalama (prvorazredni engleski crni humor tipa serije “Only For Fulls And Horses”), Martin je bio i ovaj put, dok ga je Ian oslovljavao, Sir Lancelot. Od mnogih odličnih Ianovih štosova pao mi je na pamet ovaj, vjerojatno među svima nije ništa posebno, ali baš sam se njega sjetio. Nakon što su Martin i klavijaturist Andrew Giddings uzeli svaki svoju blok flautu u ruke i polako uzimali zrak za novi komad, Anderson je detaljno opisao publici obje blok flaute i ustanovio da Andrew ima malo kraći instrument od Martina. Međutim, dodao je u nastavku: “But they say, size does not matter! Well, or maybe does it… Ladies?” Naravno, nijedna se nije usudila naglas reći što je istina, nakon čega je Anderson zaključio da bi tajanstvena šutnja trebala potvrditi njegovu postavku, iako je u duhu sarkazma to delikatno pitanje radije ostavio otvorenim za buduće naraštaje.
I Martin Barre je bio izvanredno raspoložen, svirao je cijelo vrijeme s profinjenim osjećajem, pravo suprotno blago suzdržanom gitaristu od prije četiri godine u ljubljanskoj dvorani Tivoli. Kemija u grupi radi savršeno. Bend je izvanredno kompaktan, usklađen, potpuno uigran, opušten, nasmijan, kroz cijeli koncert zasipali su nas duhovitim i sjajnim umetcima izuzetne improvizacije, pravim prekretnicama fenomenalne kolizije izvanrednih keltskih melodija i rokerski nategnutih rifovskih motiva. Unikatno “tullovski”.
“It was a new day yesterday, but it is old day now!” Ah, a ipak euforija neće i neće popustiti. Jedva čekam da se opet nađemo. Kako su mi napunili baterije energijom. Sama pozitivna energija. Ima i bendova koji te zapravo isišu i iscijede, ali o tome radije ne bih, jer mi nitko neće vjerovati i ispalo bi da sam u glavi potpuno “izrezan” uzduž i poprijeko. Jethro Tull, hvala vam za jedinstveno iskustvo, nadam se da vas netko jednom pozove – pa što prije i opet i u “malu” Sloveniju. Malu, u smislu da se kulture rock glazbe tek učimo. Halo? No, naravno i nedvojbeno! We’re gonna grew! Pa makar za to bila potrebna cijela generacijska “promjena”. Glavu gore! Stand up (and be counted) i kao što bi rekao stari dobri i nažalost pokojni Paul Samson: “Don’t get mad, get even!”
Setlista
1. Aqua-intro
2. My Sunday Feeling
3. Cross-Eyed Mary
4. Eurology
5. Beggar’s Farm
6. Farm On The Freeway
7. Pavane
8. Weathercock
9. Medley:
Songs From The Wood/
/Too Old To Rock’N’Roll & To Young To Die/
Heavy Horses/
10. Bourée
11. Mother Goose (produljena verzija)
12. Empty Café
13. A New Day Yesterday (incl. Kelpie)
14. God Rest Ye Merry Gentlemen
15. Budapest
16. Holly Herald
17. Locomotive Breath
—dodatak
18. Living In The Past
19. Aquadiddley/Aqualung
20. Protect And Survive
21. Cheerio
