Autor: Urban Bolta
Mjesto: Seebronn / Baden-Württemberg / Njemačka
Datum koncerta: 29.07.2011
Broj posjetitelja: 8000
Cijena karte: dvodnevna ulaznica: 75€ (prodaja unaprijed) / 90€ (na dan koncerta)
Nakon jakih kiša prethodnog dana tek je jutro otkrilo sve razmjere vremenske nepogode. Posvuda lokve, jezera i blato, zbog kojih si tijekom trčanja po festivalskom prostoru morao pažljivo pratiti svaki korak. Organizatori su na najkritičnije točke (ulaz u festivalsku zonu, izlaz s parkirališta…) postavili palete i nasuli piljevinu te tako barem malo ublažili posljedice nevremena.
Koncertni dan otvorili su njemački heavy rockeri Voodoo Circle s Matom Sinnerom na basu. Nakon večernje hard rock predstave pred malobrojnom publikom na pozornicu su izašli Circle II Circle, američki heavy metalci pod vodstvom bivšeg Savatage vokalista Zaca Stevensa. Nastupajući su među Savatage klasike ubacili vlastiti materijal s naglaskom na aktualni album “Consequence of Power”. Tijekom prva dva nastupa Rockline ekipa upoznavala se s festivalskim štandovima i proširivala vlastitu zbirku nosača zvuka, pa za nešto više od običnog “bacanja oka” nije ostalo vremena. Prvi bend koji smo odgledali u cijelosti bile su Girlschool, veteranska ženska heavy metal formacija iz Engleske.
GIRLSCHOOL
Girlschool je legendarni ženski kvartet koji je bio važan član u mozaiku razvoja britanskog NWOBHM pokreta i istodobno prva ženska heavy metal formacija koja je doprla do ušiju brojnih slušatelja diljem svijeta. Skupinu danas čine dugogodišnje prijateljice Kim McAuliffe (gitara), Enid Williams (vokal, bas-gitara), Denise Dufort (bubnjevi) i 2000. godine pridružena Jackie Chambers (gitara), koja je zamijenila originalnu gitaristicu i nekadašnji motor sastava, preminulu Kelly Johnson. Cure (točnije: tete) predstavile su se kao silno zanimljiva postava koja se ne obazire previše na davno prohujale tinejdžerske dane. Energičan nastup zaraznih, jednostavnih heavy metal rifova i rock’n’roll ritmike u maniri Motörheada bio je jedini poklon ovogodišnjeg festivala Rock of Ages početnoj fazi heavy metala i podsjetio je na zlatne godine početka osamdesetih. Iako se s godinama nakupilo nekoliko bora, Girlschool se dobro drže! Odjevene pretežno u kožnu odjeću staroškolskog izgleda i pozirajući na pozornici i u starijoj dobi marljivo njeguju svoju scensku eminenciju i imidž, a muškom oku je najpriključivija prije svega crvenokosa frontmenica Williams. Girlschool su brzinski odjurile kroz svoj repertoar, snažno usredotočen na klasične albume “Demolition”, “Hit and Run” i “Screaming Blue Murder”. Redovni dio nastupa Britanke su zaključile hit skladbom Emergency, za koju im je prije dvije godine na festivalu Wacken Rock South, gdje sam ih pratio prvi put, nedostajalo vremena pa su ih tehničari doslovno protjerali s pozornice. Savršen kraj pristojnog nastupa!
TREAT
Treat su predstavnici švedske hard rock škole osamdesetih, kojima je s popularizacijom grungea početkom devedesetih nestalo volje za stvaranjem pa su prestali s aktivnostima – njihova priča nalikuje sudbini mnogih hard rock formacija osamdesetih. Na scenu su se vratili prije pet godina, a poput feniksa iz pepela uskrsnuli su prošlogodišnjim albumom “Coup Da Grace”, albumom izvanredne melodične dovršenosti koji je Treat definitivno vratio na rockersku kartu Europe. Budući da Šveđani njeguju nešto moderniji pristup u odnosu na većinu ostalih sastava festivala, ispod pozornice se okupilo malo manje pristaša, što plavokose momke na pozornici nije zaustavilo na putu prema novom koncertnom trijumfu! U dobrih sat vremena nastupa Treat su ponudili šarenu paletu svojih hitova iz osamdesetih, kojima su posve suvereno konkurirale najnovije pjesme poput The War Is Over, We Own The Night ili tik pred kraj još Skies of Mongolia. U razigranoj strukturi pjesama Treat su prepletali otrovno oštre, metalizirane gitarske linije s nježnim unosom klavijatura i višeglasnim vokalnim harmonijama te tako skrbili za uvijek dobrodošlu erotsku komponentu u hard rocku. Treat su dobri kao vino! Scenska kemija djeluje sama od sebe, stalno prepucavanje i dijeljenje osmijeha između petorke na pozornici i publike jasno dokazuje da su dečki u onome što rade potpuno iskreni i nelažni. Refreni su u svojoj pjevnoj zaraznosti gotovo međusobno natjecali, zato je dobar sat nastupa sa skladbom World of Promises pobjegao previše brzo. Šveđani su me još jednom više oduševili, iako se, ruku na srce, ovo iskustvo ipak teško može usporediti s prošlogodišnjim na festivalu Sweden Rock, gdje su intenzitet i interakcija s publikom zbog domaćeg terena bili još za stepenicu višoj razini.
MOLLY HATCHET
Iz hladne Skandinavije uslijedio je skok na beskrajne plantaže juga Sjedinjenih Američkih Država, u vrijeme kad je tekao viski i jurili kauboji! Molly Hathcet tipični su predstavnici domoljubnog rocka američkog juga, koji su ljeto proveli na kraćoj turneji po Europi. Nakon nastupa na festivalu Rock of Ages striceki su se uputili u studio u Bad Arolsenu, a potom hop natrag preko bare u nove koncertne pustolovine. Molly Hatchet ni nakon gotovo četrdeset godina karijere ne posustaju! Iako je jedini preostali originalni član samo gitarist Dave Hlubek, svi su redom iskusni glazbenici koji znaju kako se stvari rade. Pouzdano stojeći na pozornici i namazani svim mastima, scensku igru prepuštaju toku događaja, mnogo je međusobnog šaljivog zadirkivanja, u čemu prednjači zgovorni frontman Phil McCormack, muškarac široke građe, obavezno opremljen sunčanim naočalama i šeširom preko tikve. Molly Hatchet posljednjih godina marljivo nižu nove studijske albume, čije skladbe razumljivo zauzimaju dobar dio odsviranog seta. Nastup jednostavne retorike tvrdorockerskih boogie ritmova, stilski mnogo tvrđi od countryjevskih Skynyrda, jedina američka skupina na ovogodišnjem izdanju festivala zaključila je pjesmom Flirtin’ With Disaster, naslovnom skladbom njihova najuspješnijeg albuma iz 1979. Molly Hatchet su po očinski dokazali da južnjački rock može biti itekako muževan!
ERIC BURDON & The ANIMALS
Eric Burdon je glazbenik časnoga glasa koji se već debelih pola stoljeća kreativno bavi blues glazbom raznih podžanrova. Davno je Burdon bio vođa sastava The Animals, čije ime posjeduje i sva autorska prava, pa danas nastupa pod prepoznatljivom robnom markom imena Eric Burdon & The Animals.
Eric Burdon je muškarac velike karizme, što je tijekom nastupa dokazivao svaku minutu. S godinama je stekao poveću naslagu sala, koju je skrivao pod jednostavnom košuljom karipskih motiva. Njegov vokal preživio je zub vremena i još i danas zadržava prepoznatljivu hrapavost i sirovu snagu, sve to uz jedva čujnu uvelost, što mu može zavidjeti baš svaki vokalist njegova kalibra. Burdon je uživao u vokalnim izletima od izvornika hitovski orijentiranog seta, čime se ne mogu pohvaliti njegovi drugari na pozornici. Pratnja se pedantno držala šefovih uputa i nije iskoristila priliku za jam eksperimentiranje, koju je na pladnju nudila šarena paleta instrumenata. Tako se sve vrtjelo oko Burdonova srčanog pristupa i njegovih energičnih, mjestimice zvučno preoblikovanih najvećih vrhunaca dugogodišnje karijere. Prvi dodir s psihodeličnim nasljeđem šezdesetih predstavljala je uvodna skladba When I Was Young, u Don’t Let Me Be Misunderstood u prvi je plan stupio staroškolski zvuk Hammond orgulja, a za najglasnije ovacije pobrinula se dakako vječnozelena House of the Rising Sun, izvedena u nešto sporijoj verziji nego što smo navikli s radijskih valova. Večernje putovanje kroz daleku glazbenu prošlost zaključila je skladba We’ve Gotta Get Out of This Place i Burdona sa skupinom proslavila kao večernju atrakciju za kojom će nam s vremenom još jako štucati.
THIN LIZZY
Thin Lizzy, besmrtni promotori irskog rock nasljeđa i 2011. pljuju punom parom, iako su srce i dušu izgubili davno. Upravo ove godine prisjećamo se 25. obljetnice smrti Phila Lynotta, koji je puno prerano preminuo početkom 1986. Velikog sina rock glazbe ove se godine prisjetio i njegov rodni grad Dublin te mu u godini obljetnice posvetio razne ulične komemoracije i izložbe. No, vratimo se Thin Lizzyjima u sadašnjost. Danas postavu čine Lynottovi vršnjaci Scott Gorham (gitara), Brian Downey (bubnjevi) i Darren Wharton (klavijature) te novopridruženi Ricky Warwick (vokal, gitara), Marco Mendoza (bas-gitara) i Richard Fortus (gitara).
Okupljena ekipa više ili manje zvučnih glazbenih imena dakako dobro zna kako se stvari rade. Profesionalan pristup bez trunke kolebljivosti i promišljeno sastavljen hitovski set pokazali su se kao pogodak točno u glavu čavla. Istetovirani frontman Warwick, kojeg možda netko poznaje i kao vođu sastava The Almighty, uz oslobađanje kinetičke energije marljivo je iskorištavao širinu i veličinu pozornice, za razliku od gitarskog dvojca Gorham / Fortus, koji njeguju malo manje temperamentan scenski pristup. S lijeve strane pozornice kraljevao je basist latinskih korijena Marco Mendoza i bacanjem trzalica među publiku te ostalim gestama zabavljao nazočne, a gotovo neprimjetno straga desno bdio je klavijaturist Wharton, čiji je udio u zvučnoj slici bio (opet) minimalistički. Irski svirači prošetali su kroz najveće karijerne vrhunce, ni ovaj put nije prošlo bez skladbi Waiting For an Alibi, Jailbreak, Whiskey In The Jar i The Boys Are Back In Town, a za kraj druženja po ponovnom izlasku na pozornicu u spomen na ove godine preminulog Garyja Moorea odsvirali su još hitić Black Rose. Uz vječnozelene napjeve večer se neprimjetno prevalila u noć, iskusni glazbenici predstavili su se kao dobro nauljen stroj, iako ja, ruku na srce, nisam pristaša takvog oživljavanja stare slave s novim licima – pogotovo ne u slučaju Thin Lizzyja. Dečki – nadam se da vam Phil to neće zamjeriti.
Nakon poštene doze klasičnog rocka u obliku Lizzyja došlo je vrijeme za nositelje večeri – sastav The BossHoss! Boss..tko?, vjerojatno se pitao poneki. I ja. Riječ je o još jednom glazbenom imenu koje je silno popularno u njemačkogovornim zemljama, dok u međunarodnim vodama ostaje posve anonimno. Skupina se kladi na razigrani poskočni punk rock s velikim udjelom countryja i rock’n’rolla u stilu Elvisa Presleya, jednostavna glazbena retorika obraća se prije svega tinejdžerskoj populaciji. BossHossima daleko od toga da treba osporavati korektnost i pristup, ali organizatoru ide velika grdnja što je skupini dodijelio ulogu glavnih zvijezda večeri. Štoviše, skupina se zapravo uopće ne uklapa u koncept festivala Rock of Ages, jer njihova ciljna publika posjećuje festivale poput Sziget, Frequency, Nova Rock i sličnih,… Pomalo ljut brzo sam se izgubio u smjeru šatora.
Organizacija je bila na razini, nad ugodnom atmosferom pretežno zrele publike dakako se također ne treba žaliti, festivalski vikend pokvarilo je tako samo hirovito vrijeme. Dva dana glazbenog razmazivanja prohujala su u tren oka i već je bilo vrijeme da počnemo razmišljati o povratku u domovinu. Festival poprilično udaljen od Slovenije (govorimo o dobrih 700 kilometara) ostavio je dakle pozitivne dojmove, iako se ni sam ne bih bunio da je, primjerice, bila još jedna festivalska pozornica koja bi događaju dodala širinu i možda privukla još koji posjetitelj više – raznolikiji program bi dakako i lakše opravdao gužvu na vožnji do tako udaljenog festivala.
Fotografije: Martin Prezelj
Setlista
12:00 — 12:50 VOODOO CIRCLE 13:00 — 14 :00 CIRCLE II CIRCLE 14:15 — 15:15 GIRLSCHOOL 15:30 — 16:40 TREAT 17:00 — 18:10 MOLLY HATCHET 18:30 — 19:50 ERIC BURDON & The Animals 20:15 — 21:35 THIN LIZZY 22:05 — 23:50 THE BOSSHOSS
GIRLSCHOOL set lista: 1. Demolition 2. C’mon Let’s Go 3. Not For Sale 4. Hit And Run 5. I Spy 6. Screaming Blue Murder 7. Future Flash 8. Everything’s The Same 9. Yeah Right 10. Race With The Devil 11. Emergency 12. Take It All Away
ERIC BURDON & The Animals set lista: 1. When I Was Young 2. Don’t Bring Me Down 3. Don’t Let Me Be Misunderstood 4. San Franciscan Nights 5. Red Cross Store 6. I Believe to My Soul 7. Invitation To The Whitehouse (It Was A Dream) 8. Boom Boom 9. Spill The Wine 10. It’s My Life 11. The House of the Rising Sun 12. I’m Cryin’ 13. We’ve Gotta Get Out of This Place
Galerija slika
