Lokacija: Seebronn (Rottenburg a. d. Neckar) / Festivalgelände / Njemačka
Datum: 28.07.2017
Rock Of Ages festival je znatno mlađi od razvikanog Bang Your Head!!!, a oba su pod okriljem istog lokalnog promotora, odnosno uredništva časopisa Heavy Oder Was!? Rock of Ages je Bang Your Headov mlađi brat, na njemu nastupaju hard rock bendovi, većinom veterani rocka koji su svojim »izumima« utjecali i na izgled rock’n’roll karte kakvu poznajemo. Naravno, ima tu i stilskih odstupanja, ali ona samo obogaćuju ponudu festivala. Tako se tu nađe poneki AOR bend, pokoji blues rock bend, pa čak i neka pop rock diva osamdesetih poput Kim Wilde, koja se ovaj put pojavila u programu ovogodišnjeg izdanja festivala. Kad su potvrđena imena poput Marillion, Saga, Gotthard, Thunder, nije trebalo previše razmišljati pa da opet krenemo prema mjestu Rottenburg a. d. Neckar.
Idemo redom. Prvi dan. Programski zapravo najmanje zanimljiv dan trodnevnog festivala otvorili su melodični rockeri Eden’s Curse sa domicilom u škotskom gradu Glasgow. Zašto baš Glasgow, ako je ekipa multinacionalna? Zato što tamo živi njihov šef i basist Paul Logue (Škot, naravno). Eden’s Curse su prošle godine izdali novi studijski album »Cardinal«, koji je bio i jače zastupljen u set listi nastupa na ROA festivalu. Vokalist Nikola Mijić, frontmen srpskog podrijetla, njemački gitarist Thorsten Köhne, Englez Joe Clelland i novi klavijaturist Christian “Chrism” Pulkkinen, koji je Finac. Uz Škota impresivan nacionalni sastav. Bend je razvalio u tričetvrt sata! Doista ne čude pohvale za ono što su čuli i vidjeli ni od renomiranih Brucea Dickinsona i Jamesa LaBriea na račun ove skupine. Ponajprije je oduševio izuzetno lijepim i dotjeranim vokalom Mijić, koji izvrsno vlada i pjevanjem na engleskom u stihovima te uz pretežno melodično i autoritativno pjevanje dodaje i onaj hrapavi baršunasti prizvuk. Doista je bio pun pozornice pjevača, daleko ga je najbolje iskorištavao od svih članova ekipe. Drugi »trkač« bio je voditelj skupine i basist Paul Logue. U međuvremenu je zauzeti, ali statični Köhne, s pomnom i pedantnom preciznošću te punim i masnim gitarskim zvukom kojim je pokrio golem prostor u zvučnoj slici, isporučio nekoliko izuzetno punih i lijepo začinjenih solaža. Bend je u nastupu odsvirao sljedeće skladbe: Prophets of Doom, Masquerade Ball, Black Widow ,The Great Pretender, Jericho, Sell Your Soul, Unbreakable, Evil & Divine i Angels & Demons, a nakon nastupa pojavili su se i među publikom, gdje su dečki dijelili autograme.
Drugi je na pozornicu stupio silno zanimljiv izvođač. Glam punk rock band Hello. Britanci, koji su s aktivnostima počeli još 1971., danas na životu drži jedini originalni član, pjevač i gitarist Bob Bradbury. Ono što je ostalo od glama zapravo je sam Bob. Natapirana frizura, naravno obojena, uz našminkane oči. U društvu trojice izuzetno tehnički potkovanih glazbenika, ujedno znatno mlađih. S obzirom na to da je Bob često prikovan za mikrofon jer mora pjevati, prašinu s pozornice dizali su uglavnom silno aktivna basistica i saksofonistica Corrie Shiells te briljantni gitarist Siimon Ellis, dok je tempo narekivao Bobov sin, Jake Bradbury. Iako je ime Hello danas obavijeno blagom opskurnošću, nekad su uz Slade, Sweet i Mud Hello bili sam vrh prve britanske invazije glam rocka. Osjeti se da bend ne svira puno, jer zapravo nema dovoljno materijala da popuni minutažu koja im je dodijeljena na festivalu. Istina, nisu zaobišli hitove ‘Let It Rock’, ‘Tell Him’, ‘Love Stealer’, Star Shudded Sham’ i svima dobro poznatu završnu ‘New York Groove’, no bend je ubacio i nekoliko nepotrebnih kradljivaca vremena, poput obrada I Love Rock’N’ Roll (Joan Jett) i 20 Century Boy skupine T. Rex. Prošle su godine u sklopu ROA festivala nastupili Slade, a ove se godine tradicija nastavlja s Hello. Ellis je doslovno eksplodirao u jednoj točki. U tom je smislu zapravo daleko predobar gitarist za Hello, pokazao je izuzetno majstorstvo. Atraktivan i ekskluzivan nastup Hello dakle! Bradbury još nije izgubio kontakt s mojom! Agilan i karizmatičan vokalist nevjerojatno je vješt frontmen koji je s nekoliko srdačnih obraćanja u tren oka zavukao publici pod kožu.
Slijedio je još jedan atraktivan nastup. Na pozornicu je stupio Albert Hammond sa svojom pratećom postavom. To je čovjek koji važi za neku vrstu sive eminencije i »ujaka iz pozadine«, jer se proslavio više pisanjem skladbi za druge izvođače nego nastupanjem na pozornicama. Tako je u karijeri uspio stvoriti nekoliko skladbi koje su postale izuzetni hitovi popa i rocka! Radijski evergreeni! Budući da je Hammond njihov autor, ima licencu i zeleno svjetlo da ih izvodi na pozornici. Albert Hammond, koji je tako nastupao u ulozi kantautora, ne slovi kao posebno briljantan interpret. Nije rođen za pjevača. Njegov dječački vokal bio je često premalo odlučan i izražajan da bi udahnuo pravi pečat materijalu koji je izvodio pa se samo teško približio grabežljivosti originala hitova koje je napisao. To vrijedi osobito za skladbe I Don’t Wanna Loose You (Tina Turner), pa Don’t You Love Me Anymore (Joe Cocker), pa I Don’t Want To Live Without Your Love (Chicago), The Air That I Breathe (The Hollies), One Moment In Time (Whitney Houston) i Nothing’s Gonna Stop Us Now (Starship). Bolje su prošle skladbe koje je napisao za svoju kantautorsku karijeru, također hrpa radijskih evergreena Everything I Want To, When I’m Gone, Down By the River, It Never Rains In Southern California, I’m A Train i The Free Electric Band. Hammondu, koji bi mogao posuditi vokal nekom punk bendu, izrazit je oslonac bila prateća ekipa, koja je svoj posao odradila briljantno i s velikom odlikom, a inače? Tresla se gora, rodio se miš. Ništa posebno.
Prošle su godine za jednog od nositelja festivalskih dana na ROA bili izabrani In Extremo. Ove su godine njihovu čast branili sunarodnjaci Subway To Sally. Ne kao glavni nositelji, nego dio struje skupina koje sviraju njemačku trubadursku glazbu srednjeg vijeka u metalskom ruhu. Dakle, bendovi koji uživaju izuzetnu podršku osobito i gotovo isključivo na tlu Njemačke. Septet je opet pokazao slikoviti arsenal starinskih instrumenata, pri čemu je naravno središnju ulogu preuzeo teatralni lik pjevača Erica Fisha. Hudry Gurdy, barokni obom, violina, viola, Geyerleier (četverožičani instrument sličan ukuleleu, samo posve druge – »riblje« – forme), mandola, mandolina, renesansna osmožičana lutnja, frule, gajde i što sve ne. Ovaj put bez zavjesa dima i pirotehnike. Popularnost su potvrdili i zbijeni redovi posjetitelja koji su dočekali bend. On je koncert otvorio skladbom s aktualnog »Mitgift« Grausame Schwester, a onda se vrlo brzo prebacio na silno popularne »hochzeit« skladbe Henkersbraut i Herzblut (Kleid aus Rosen – pri čemer se Fish potpuno posvetio dubokoj raspravi i kontemplaciji s ružom koju mu je netko, prema unaprijed dogovorenoj režiji, bacio iz publike). Zatim su se redom izvrstile još Unsterblich, Falscher Heiland, Tanz auf dem Vulkan, Für immer, Böses Erwachen, Arme Ellen Schmitt, Sieben i Veitstanz. Bend je pokazao izuzetnu uigranost, suverenost i dosljednost u svakom trenutku izvedbe repertoara . Osjeti se da je ekipa i drugarstvo glavnih nositelja postave dugovječno i da članstvo kroz godine nije doživjelo mnogo promjena. Silno uspjela rekapitulacija onoga što možemo uživati i na studijskim originalima. Svoje je pridonijela i vrlo solidna zvučna slika za koju su se pobrinuli tonski tehničari te mjestimice publika, koja je pokrenula nešto više povratnih kvanata energije osobito uz poznate točke Für immer, Böses Erwachen, Sieben i Veitstanz
Kao što je poznato, Bang Your Head je tradicionalno povezan s likom i djelom Twisted Sister. To se postupno prenijelo i na Rock Of Ages festival. Iako su Twisted Sister prošle godine okončali djelovanje (nastupili su i u sklopu BYH festivala 2016.), to ne vrijedi za njihova pjevača Deea Snidera, koji je prošle godine izdao svoj novi studijski album. Snider je već jednom bio glavni nositelj ROA festivala (a i BYH festivala). Upao je dakle na pozornicu bez »TS outfita«, imao je na raspolaganju sat i tričetvrt. Prateća postava bila je uvježbana za izvođenje pretežno aktualnog studijskog albuma, koji je Snider obilno predstavljao. No svi su na festivalu išli slušati Snidera zato što su znali da će svirati i klasike Twisted Sister. Prvi među njima Snider je opalio vrlo brzo. The Kids Are Back! Publika u zrak! No, onda je čovjek pustio da ga publika čeka kojih pola sata, kad se bend prihvatio razvučene verzije najpoznatijeg hita Twisted Sister i zapravo BYH (i ROA) himne We’re Not Gonna Take It. Isprva u akustičnoj, mirnoj verziji, a onda naravno u onoj najpoznatijoj. I to obilno začinjenoj verziji s višestrukim ponavljanjem refrena. Od nje je tako gotovo napravio pravu opernu ariju. Kao što je poznato, Dee jako voli govoriti između pjesama. Točnije, kar predavati. Propovijeda o raznoraznim doživljajima, osjećajima i obraća se masi hrpom zabavnih zgoda iz svog života. Ni ovaj put nije bilo mnogo drukčije. To jednostavno spada u Deeejev scenski folklor. Zanimljivo je da je Snider pred kraj izveo i skladbu Soundgardena Outshined, koju je posvetio preminulom pjevaču Soundgardena Chrisu Cornellu. Od materijala Twisted Sister čovjek je odsvirao samo još dvije točke, i to u drugoj polovici skladbu The Price te završnu I Wanna Rock. Čak se i u bisu odrekao izvođenja materijala Twisted Sister i umjesto toga radije odsvirao još jednu novu skladbu s novog albuma »We Are The Ones« zvanu So What. Koncert u skladu s očekivanjima. Snider je Snider. Komičar, glumac, zabavljač. Crvena nit mu ne ponestaje i svaku situaciju tijekom koncerta majstorski okrene u svoju korist i od nje napravi cijeli špas teatar. Zabavište puna zdjela dakle. Publika je inače očekivala više, osobito više Twisted Sister. Zapravo bi joj to posve bilo dovoljno. Svakako, Dee Snider nije Vince Neil i za razliku od »prevarantčića« Neila isporučio je punokrvnu predstavu, bez skrivanja iza pozornice i iza usluga drugih članova svoje prateće postave. Snider ne zna za skrivača. Što vidiš, to dobiješ. S pravim energetskim voltažom nabijen koncert, pun dinamike, pri čemu su reflektori naravno bacali glavninu svjetla na razvikanog vokalista. Snider je doveo sa sobom izuzetno dobro uigranu skupinu, koja je svirala svom snagom i silno zauzeto. Ponoć se polako prevalila u drugi festivalski dan, koji je donio znatno zgusnutiji program, a i više zanimljivih izvođača!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
