Izdavač: Vertigo Records
Datum izlaska: 21.07.1971
Produkcija: Rodger Bain
Trajanje albuma: 34.29 min
Žanr: Heavy Metal
Ocjena: 9.5 / 10
Legendarni očevi heavy metala, osobito njegovog ‘doom & gloom’ ambijentalnog oblika, na svom su trećem studijskom albumu »Master of Reality« dosegnuli novu fazu širenja mračnih zvučnih nijansi i produbljivanja okultističkih tekstova zbog kojih su ih brojni tadašnji mediji povezivali sa sotonizmom, što su članovi sastava oduvijek odlučno poricali. Prije snimanja ovog albuma gitarski virtuoz Tony Iommi, koji je prije nekoliko godina ozlijedio prste radeći u tvornici, odlučio je radi lakšeg sviranja ugoditi svoju gitaru za stupanj niže, što je presudno utjecalo na mračniju zvučnu sliku »Master of Reality« u odnosu na oba njegova prethodnika.
Sve veća konzumacija opojnih tvari, htjeli-ne htjeli, odigrala je važnu ulogu u umjetničkom procesu oko nastanka »Master of Reality«, čiji su dvosmisleni, apokaliptično-psihodelični naslov te mračna naslovnica sa stiliziranim slovima u savršenom suzvučju s fatalističko-sumornom ambijentalnom prirodom ovog u mnogočemu pionirskog hard rock dostignuća. Članovi sastava bili su u tom razdoblju čak toliko ‘urađeni’ da su uvodnu klasiku »Sweet Leaf«, koja je uz »Children of the Grave« najpoznatiji Sabbath standard na »Master of Reality«, posvetili marihuani. U tom razdoblju karijere još nisu otkrili tvrde droge predvođene kokainom, a ni slava još nije počela pritiskati svom snagom, pa su nove ideje s lakoćom kišile jedna za drugom. Pri zvučnom miksu čak su namjerno ostavili disonantno kašljanje koje služi kao uvod u tu poznatu odu opojnosti i prototip doom metala. Iommijev beskompromisni, tutnjavi gitarski riff položen je preko sporog, valjajućeg ritma, dok Ozzyjev vokal napola u ekstazi, napola u apstinencijskom šoku usred pogubanog ozračja prilično naivno slavi »oslobađajuću« travu.
Katolički odgojeni basist Geezer Butler u tekstovima je uz slavljenje lakih droga te pacifističkog upozoravanja na stranputice tzv. razvijenog svijeta tada još uvijek najradije prisezao na okultizam, što se osobito osjeća na »After Forever«, čija je poruka protkana vječnim pitanjem zagrobnog života, to jest sjedi li na ‘onoj strani’ doista zbor anđela na zlatnim prijestoljima sa starcem dugačke bijele brade na čelu, dok dolje raja rogatih na čelu s njegovom paklenom lažljivošću, ili nas nakon smrti možda čeka susret s najbližima ili tek puka praznina s konačnim krajem svijesti. Tekst je naravno naišao na sve prije nego odobravanje tadašnjih čuvara morala, osobito zbog stiha o papi na kraju užeta, te je još produbio mit o Black Sabbath kao zloglasnim sotonistima. S glazbene strane riječ je o još jednoj pionirskoj tvorevini s inovativnom ponudom Iommijevih udarnih gitarskih fraza koje diktiraju usputne promjene tempa u režiji Wardovih odlučnih bubnjarskih figura, dok mu društvo prave melodične Geezerove bas linije. Karizmatični Ozzy ponovno je u svojoj značajnoj, već gotovo stereotipnoj vokalnoj ulozi vječnog zločestog i napasnika, premda bi ga se pritom puno lakše nego Mefistofelesom moglo nazvati Bennyjem Hillom heavy metala.
S baroknim gitarskim aranžmanom ovjenčani »Embryo« prvi je od dva kratka instrumentala na albumu i služi kao kratak uvod u poznati hard rock evergreen »Children of the Grave«, najpoznatije i najudarnije djelo na »Master of Reality«, koje je zaslovilo ponajviše zbog svog jezivog ugođaja. Tekst je jedan od najboljih u njihovoj karijeri jer je poruka aktualna više nego ikad prije. Ozzy naime pjeva o mladeži, izgubljenoj generaciji koja je već mrtva a da toga uopće nije svjesna, kojoj je zajednica pokvarenih staraca predvođena političarima i klerom, koji u vezi vode svijet kao golemu korporaciju, ukrala budućnost i osudila je na prerani grob. Iommijeve punokrvne gitarske fraze beskompromisno parају zrak, dok ih pritom prate zveckave bas linije i razorni, nemilosrdni bubnjarski prijelazi. Brutalna, izrazito mračna ambijentalna priroda ovaj je standard već pri izlasku lansirala među najveće metalske klasike svih vremena. »Orchid«, sljedeći instrumental, ponosi se lijepom melodijom na akustičnoj gitari i bio je pri izlasku jedan od prvih dokaza da se među legendarnom birminghamskom četvorkom krije i mnogo potencijala za suptilnost.
Beskompromisni razarač »Lord of This World« još je jedna Geezerova okultistička, ali i pacifistička kovanica s Luciferom u glavnoj ulozi, pri čemu umjesto mitološkog gospodara pakla na optuženičkoj klupi sjedi čovječanstvo, koje je svojim odvratnim djelima ustoličilo zlo. Ne treba nagađati da je to bio još jedan Sabbath standard koji je pri izlasku pošteno uzrujao samozvane čuvare javnog morala. Tu ponovno vlada izrazito mračan ambijent sa sporim, valjajućim tempom i udarnim gitarskim frazama, dok za iznenadnu razigranost brinu dinamični bubnjarski prijelazi, živahne udaraljke, melodične bas linije te kraći gitaristički solo. Ozzy zvuči zlobno i razjareno koliko god je to kod njega uopće moguće, te tako dodatno pojačava fatalistički ambijent.
»Solitude« je možda čak i najneobičniji »Master of Reality« eksperiment jer je riječ o nježnoj ljubavnoj baladi s ugodnom akustičnom melodijom i ispovjednim tekstom. Ozzyjeva netipično eterična i mekana boja glasa ovdje je toliko izmijenjena da su brojni sljedbenici ovog legendarnog birminghamskog kolektiva dugo nagađali nije li umjesto njega slučajno na glavni vokal uskočio bubnjar Bill Ward, koji se pet godina kasnije odlično pokazao na baladi »It’s All Right«. Ovu prekrasnu baladu, ovjenčanu Iommijevim pastoralnim aranžmanima na akustičnoj gitari, klaviru i flauti, ipak je otpjevao ovaj put jedva prepoznatljivi Ozzy i dokazao da bi uz malo vježbe i tehnički mogao napredovati kao pjevač. Iako se »Solitude« ne spominje često kad se obično nabrajaju najpoznatija Sabbathova postignuća, postavio je brojne standarde za kasnije heavy metal balade.
Završna, prilično složena i ritmički bogato razigrana ‘doom & gloom’ klasika »Into the Void« govori o svemirskoj utrci hladnog rata koja se tada još uvijek vodila između dviju supersila, a istovremeno za ono doba revolucionarno upozorava i na ekološke probleme sve veće zagađenosti, što je novi dokaz intelektualne širine koja se često skrivala u Sabbathovim tekstovima. Nemilosrdne gitarske dionice režu kroz razlomljene, valjajuće ritmove i stvaraju ozračje potpune sumornjačke apatije, nastale kao posljedica primitivizma samozvanih svjetskih vođa i njihovih svemirskih programa, koji su nažalost prvenstveno uvijek služili političkoj svrsi međusobnog odmjeravanja i napinjanja mišića, dok svijet polako ide ‘u maloro’. Bez trunke okultizma usred središnje pacifističke poruke naravno nije išlo pa je tako i ovaj put spomenut bajkoviti gospodar pakla. Ozzyjeva melodramatična vokalna interpretacija s ambijentalne je strane doista izvrsna i savršeno se slaže s Iommijevim brutalnim gitarskim finesama te Wardovim bubnjarskim stampedima kroz koje su umjetnički utkane Geezerove nagruvane bas linije. Iznenadni vremenski prijelazi vrlo su dobro tempirani, dok kraći završni gitaristički solo i stupnjevanje središnjeg motiva dovode ovaj Sabbathov evergreen do naglog završetka.
»Master of Reality« je još i danas jedan od najutjecajnijih hard rock albuma uopće, jer je odigrao presudnu ulogu u razvoju heavy metal scene, ponajprije podžanrova doom metala i stoner rocka/metala, a svojom mračnom ambijentalnom prirodom pomogao je učvrstiti popularan mit o Black Sabbath kao štovateljima bajkovitog rogatog. Upravo ta šaljiva, ali popularna medijska naljepnica, koju članovi sastava nikada nisu željeli nositi, pomogla je, uz bitno umjetničko sazrijevanje pri komponiranju sve složenijih standarda, da su se u samo nekoliko godina od svojih skromnih bluesovskih početaka afirmirali kao najvažniji heavy metal kolektiv sedamdesetih.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Sweet Leaf
2. After Forever
3. Embryo
4. Children Of The Grave
5. Orchid
6. Lord Of This World
7. Solitude
8. Into The Void
Postava:
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, sintesajzer na “After Forever”, flauta i klavir na “Solitude”
Geezer Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi
