RockLine fest II. (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Orto Bar / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 17.05.2009
Broj posjetitelja: 0

Važan događaj, važniji nego što bi čovjek pomislio, nastupi kad nakon broja koncerata koje više ne možeš izbrojati, a koji su se odvrtjeli uživo pred tvojim očima, napokon uskočiš u kožu samog organizatora koncerta. Ufff.. što li će se ovaj put izleći iz svega toga?

Izbor koncertnog trojca za drugi RockLine fest bio je predmet duže faze usklađivanja. Jednostavno, Slovenija je bogata vrlo kvalitetnim bendovima. Čovjek bi priliku dao baš svima da se iskažu na pozornici, jer kvalitetni bendovi za prkosno garanje i vjeru u svoju stvar svi redom zaslužuju što bolju promociju. Što je tu kvalitetno, što odvaja zrno od kukolja, ostavimo za neku drugu raspravu, ali u slučaju trojca Shutdown, Chaosstar, Lene kosti čovjek doista teško može promašiti, što se odlične glazbe tiče. A odličnog žura pogotovo.

Tako je napokon stigao taj dugo iščekivani dan! Bio je lijep i sunčan. Jugozapadna ekspozitura krova Orto bara bez zadrške se prepuštala sunčevim zrakama, a u prostorima u kojima se događaju koncerti u vrijeme zvučnih proba, postavljanja instrumenata i svega ostalog što spada u kategoriju “trčanja luđaka” oko kalibracije svega potrebnog za pokretanje spektakla postalo je prilično sparno. Minute su ekstremno brzo bježale. Dolje su već ljudi. Sjede, hlade glave, pale cigarete.

Sat otkucava devet (navečer, dakako). Na pozornicu moraju ShutDown. Jadnici, uskraćeni za zvučnu probu, večer će pamtiti ponajprije po tome što su bukom koja se bolno zajedala u uši, kroz usta režećih monitora, skoro srušili bogove s Olimpa. Osobito je desni monitor pucao i tjerao prisutne na gluhoću. Njih baš i nije bilo mnogo u dvorani kad su nadobudni Primorci počeli “žlajsati”. Bend je silno poduzetan. U izvedbi se osjetilo da točno zna što hoće. Posjeduje lijepu mjeru uigranosti, obaveznog špas teatra, za koji je zadužen ponajviše pjevač Egzi, koji se pokazao kao silno samouvjeren faktor, vješto koristi pozornicu za dinamično kretanje i imponiranje publici. Tipovima doista nije dosadno. Dogodilo se da je lijeva gitara, koju svira Dominjo, na nekoliko trenutaka utihnula, što je unijelo malo zbrke na pozornicu. Problemi s Tesla fenomenom brzo su otklonjeni. 

Izraz i energija benda na pozornici posjeduju igru s jajima, čime dečki uspješno prkose generičnoj zamisli svog autorskog bića. Okoštali su heavy metalci koji vrlo rado slušaju i hard rock stare klasične branše i melodični hard rock. Pjesmu Valkira in Križarji krasi izvanredna mjera ubrzanog marširanja, odjevenog u epski melodični pomp, što vješto koriste u svojim manevrima postizanja opće slušljivosti, danas power metal bendovi, što ShutDown svakako nisu. Dakle, bliže Riot nego Helloween, ali s Guns N’ Roses maskarom! Prisutne su momci zabavljali i s Diamonds And Rust, obradom Joan Baez, koju mnogi bolje poznaju zbog prerade kakvu su se prihvatili Judas Priest. ShutDown su odvalili “jurišnu” speed metal verziju skladbe.

Da sažmem dojam: dečki su odsvirali nastup koji je dočarao samouvjeren bend, koji točno zna što radi i što mu je cilj, uvjerljivo svira svoje stvari, što dokazuje da vjeruju u sebe. To je naravno adut koji tjera svaku opasnost da bi se momci izgubili u moru općenito generičnih fraza postignutih standarda klasičnog old school heavy metala, kojim zapovijeda čist, melodičan vokal, s lijepom dozom opskurnog elementa. Dečki su izvukli optimum s obzirom na ponuđene faktore koji su krojili izvedbu njihova koncerta. Već kao prvi dočarali su zaista odličan nastup. Budući da je bend silno mlad, definitivno će odlučno napredovati na krilima entuzijazma i ubuduće. Poželimo im sve najbolje! Neka talent iskoristi rezerve!

Bend koji se pobrinuo za cijeli “back line” koncerta ujedno je i sastav koji je među nastupajućima tog dotičnog dana jedini s barem jednim izdanim CD-om. Ljubljančani Chaosstar. Na prvijenac smo čekali vrlo dugo, ali dečki su ga brusili toliko dugo da u mnogočemu predstavlja jedno od boljih dostignuća na polju heavy metal glazbe, kako ga razumije i određuje opći slovenski standard. Na album su momci s pravom ponosni. A i jesu. Sat dug nastup iskoristili su za njegovu cjelovitu prezentaciju. Momci reagiraju na reakciju okoline po principu 100% težnje za fizičkim oživljavanjem autorskog materijala. Ne brinu se za tipičnu metalsku odjeću, jako ih privlači modna konfekcija koja spada u razred “alternativno”, u koji bez problema spada i Primoževa čvrsto učvršćena, uvis stršeća – igličasta frizura, kao i Vasjin povez preko glave, koji je nekako izazivao karmu kamikaza iz davnih vremena obrednih žrtvovanja iznad zračnih bitaka nad plavim pacifičkim oceanom. Ostatak ekipe kratkohlačnika samo dodaje točku na “i” modnom gurustvu benda.

Momci su svirali iz minute u minutu “bolje”. Kad su se prsti zagrijali na pravu radnu temperaturu, stvar je krenula kao podmazana i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Chaosstar su nagradili publiku odličnim zvukom. S obzirom na perfekcionizam kojem bend teži, to definitivno nije stvar koja bi se trivijalno riješila. Pozornicu su zauzeli Primoževi bubnjevi, što preostalu trojku Jureta Jurce (gitara, vokal), Vasju Čepiča (gitara) i Dareta Ramota (bas gitara) nikako nije smetalo, jer su Chaosstar bend koji je s obzirom na kinetiku na pozornici dosta statičan. Kao rečeno, svoje pobjedničke bodove osvajaju izvedbom kompleksno zamišljenih djela. I ovaj put ni u čemu nisu iznevjerili. Svirali su maksimalno. S obzirom na zahtjevna djela, mnoštvo atmosferičnih obrata koje bend stvara nizanjem motivskih slijedova, što je jamac njihove vrlo vječno raznobojne slike, te općenito zbog kompleksnije – pune zamisli zvučnog spektra studijskih originala, bilo je logično da bi se četvorka ljudi morala preobraziti u četvorku hobotnica, da bi uz sve to mogla odsvirati sve klavijature, reproducirati sve dodane programske uzorke, zvučne petlje, dodatne podritmove, udaraljke, i bla, bla, bla… Dakle, pogodili ste? Zvučna matrica rješava sve, a još je i nepogrešiva.

Fascinantna je činjenica kako je kvartet odlično uigran i tresa iz sebe zahtjevno oblikovanih 50 minuta prvijenca. Osjeti se, kao kod Shutdown, da je u tu izvedbu utkano bezbroj kapljica znoja velikog garanja. Zapravo o tome kako je tekla izvedba nije ni vrijedno objašnjavati. Negdje na sredini koncerta prostor se odlično napunio, ljudima u prvim redovima veselo je pucalo, a publika je općenito bila silno razgrijana i Chaosstar su svojim izgledom definitivno razveselili posjetitelje, koji su bend nagrađivali zaista odličnom energijom koju su mu vraćali.

Bend koji je svoj nastup zaključio skladbom Slave To The System (riječ je o autorskoj pjesmi koja nije uključena na album “Lifetime”) poznat je po tome što rado preigrava, ako ništa drugo, za dnevnu kondiciju, zanimljive pjesme drugih izvođača. Od Dream Theater do Dire Straits. No ovaj put su, uz inzistiranje publike, zauzeli još posljednji put svoja mjesta na pozornici i iznenadili sve prisutne obradom grupe Toto Africa. Stvar je od glave do pete odsvirana “chaosstarovski”, što je pravi smisao prerade originala. Uz osnovni ritam dodali su samo matricu udaraljki. Originalne sintisajzere prekrio je, bolje rečeno zamijenio, masivni zvuk rifova obiju gitara, uz gradnju odlične mračne atmosfere koja je karakteristična za Chaosstar, što znači da je uvodni dio bio najhrabriji trenutak izvedbe te skladbe. Vokalno je naravno skrivao mnogo rezervi. Zapravo je lakše svirati Hold The Line, ali 1000x manje zanimljivo, za rang Chaosstar to ne bi predstavljalo nikakav izazov, ako smo već kod “analitičkog sitničarenja” mnogo prije Close To The Edge od Yes. Dečki su jednostavno povukli koliko su mogli, blisku paralelu, ali sve se vrti oko vokala, vokalne pratnje, kod pjesme tipa Africa. Ako je to okej, onda pjesma funkcionira, inače ne. Ali može se slušatelja odvesti na sporedni kolosijek tako da mu ponudiš bogatstvo tipične metalske atmosfere, što su Chaosstar i stvorili. Obrada koja uz nešto vokalne kalibracije ubuduće (zar ne, dečki?) apsolutno spada u koncertni repertoar benda, bez obzira na to što se sastav možda prije izvedbe pjesme bojao da će biti kamenovan, vezan za konje i rastrgan na četiri dijela. Naprotiv. Nekoliko ljudi je čak “head-bangalo” na obradu, a poseban kompliment bendu uputile su i dvije djevojke koje su se tom prilikom zavrtjele u divljem valceru ispod pozornice.

Moram jako pohvaliti i pjevanje J.J.-ja. Čovjek je prije svega gitarist, paklenski istreniran gitarist, koji čini ravnopravni dvojac s Beastom. Koncentriranje na zahtjevno sviranje gitare i istodobno zadovoljavajuće pjevanje sve je prije nego lak zadatak. Visoki (do najviši) registri dom su J.J.-ja i potpuno im prkosi. Istodobno dodaje onu dozu opskurne energije koju metal treba. Sjetite se američkih old school speed metal pjevača poput Jamesa Rivere (Helstar) i sličnih. Hvaljeni Iron Maiden na steroidima! Velika stečevina za Sloveniju, nadajmo se da će Chaosstar požnjeti bogate plodove za svoj trud. Odličan špil, koji je s obzirom na doživljeno u Rollbaru, kad sam bend prvi put vidio prilikom predstavljanja izdanja albuma “Lifetime”, ponudio spoznaju o velikom koraku naprijed (što se tiče pozorničke igre)! Radna kreativna kemija kvarteta funkcionira punom parom.

Lene kosti su se nakon 17 godina poput miševa tiho dojahale natrag iz dimenzije zaboravljenih metalskih grobišta i ruševina prošlog tisućljeća. U formaciju koju postižu od svibnja 2009. sastavljali su se zajedno vrlo spontano. Razdoblje od listopada 2008., kad su odsvirali svoj prvi špil, do te preljepe svibanjske večeri u Orto baru 2009., bend je iskoristio za to da sabere svoje redove. Napravio je poprilično šahovskih rošada, a najvažnije, uz nastup benda prije Grave Digger u Ljubljani, dana 03.02.2009. – tada su napokon uvjerili metalce da opet postoje, bilo je u posljednje vrijeme pomlađivanje svojih redova potpuno novom ritmičkom osnovom. Jabuka u većini slučajeva doista ne pada daleko od krošnje i tako je novi basist Gregor Brenko, inače sin bivšeg basista benda Dareta Brenka, koji je nastup benda i svog sina počastio ispod pozornice, ustrajno vitlajući svojim “fotozvjerom”. Miha Nedoh (Forgotten Eden, Requiem Razvaline,.. jesam li još što zaboravio?) bio je s obzirom na članstvo braće Kavaš u Requiem nekakav logičan i vrlo prikladan izbor za Lene kosti. Tko poznaje Lene kosti, njihovih 7 klasičnih skladbi, može samo zažmiriti, otpjevati jedan od rifova i dodati mu ritmični Judas Priest galop s kraja osamdesetih. Dakle, dvostruka bas pedala, raznolik i bogat Mihin repertoar znanja 100% je oplemenio novu sliku svih autorskih skladbi Lene kosti. Bend je bio spreman da napokon razvije svoju rušilačku moć do krajnjih granica i tako iskoristi sve energetske rezerve koje su se dotad pred slovenskom zajednicom skrivale u rifovima skladbi Russian Girl, I Got The, Warrior itd… Usput, zamišlja li netko danas heavy metal bez dvostruke pedale? Samo Iron Maiden, ali njima je ionako oprošteno.

Ovo je bio vrlo važan nastup za bend. Predstavljao je prvo predstavljanje konačno konsolidirane ekipe, koja može suvereno i bez zadrške dalje razvijati svoju viziju i konačno stvoriti one snove koji nisu stvoreni u pokojnim osamdesetima i (ranim) devedesetima prošlog stoljeća. U jedanaest sati sve je bilo spremno da bend izleti na vidjelo. Petnaest minuta poslije jedanaest (u noći naravno) napokon su zamračili prostor, a atmosfera je plovila na snimljenom orkestralnom uvodu koji je djelovao strašno, zlokobno, ali istodobno spasonosno i pompozno. Jeste li gledali film Godzilla? To je to. U toj tmini na pozornici se napokon pojavljuje i pojava koja me je u početku odapela na koncert benda Lordi u Cerknici, 13.03.2009. Ludi kirurg, ljubitelj bizarnih pomagala za žaganje udova, dijalize, presađivanja organa, možda čak i dekapitacije (nikad ne znaš), doktor Evil. Milan Krušič! Naime, svaki koncert Lene kosti i u novoj eri kruni ono žubореće tiho iščekivanje što Milan sprema na pozornici, kakvo iznenađenje, kakvu vrstu “gluposti”. To je onaj faktor koji nastupe benda čini još kako privlačnima, dinamičnima, nepredvidljivima.

Ovaj put Milan je bio kirurg! Od šoka me je savijalo ispod pozornice! Lene kosti sastav su koji treba puno prostora na pozornici zbog showa Milana Krušiča, što u Orto Baru ovaj put nekako nije bilo moguće postići. A ipak, usudi li se itko sumnjati da nastup nije bio puna Lazy Bones orgija? Sastav je od prvog trenutka otrovno nagazio papučicu gasa i gnječio, gnječio i samo gnječio svoje rifove. Mali klupski prostor, ispunjen odlično stvorenim zvukom majstora tona, dočarao je izvanredan energetski fluks koji je u prvom trenutku I Got The… preuzeo klupski ambijent. Ljudi su bili usisani u njega, a mnogima je ispod pozornice pucalo. Krušič je opet bio puno inspiriran, visoko na straži, kao i ostali dečki! Kvasio je sočnost koju od njega nekako zahtijevamo. Nakon projektila s I Got The… i Stones Of Death, primjerice, raspalio je prisutne: “Breaking the what? Breaking the what?!?!” “Let’s break that…What?” Upoznati s koncertnim izdanjima Judas Priest vrate mu odgovor: “Law”, a Milan: “Ne! Diamonds And Rust!” Evo vam rogovi, pomisli čovjek, dio teatra koji se u mnogočemu može pogrešiti kod drugih slovenskih metal bendova. A Diamonds And Rust u rukama Lene kosti izveden je nekako po uzoru na turneju “Angel Of Retribution” benda Judas Priest. Dakle, strah od ponavljanja stilskog pristupa u izvedbi iste obrade ispod galopirajuće palice Shutdown prije dva sata bio je suvišan.

Toliko opuštenog voltaža odjednom ne pamtim u Orto Baru. Možda dosad nisam išao na prave koncerte. Lene kosti su ovaj put zaista bile na najvišoj razini pozorničke izvedbe otkad pratim njihove koncerte, od prosinca 2008. do danas. Čvrsta rifovska kanonada obojice braće Kavaš, duhovite i doživljene gitarističke vragolije solista Marca Kavaša, čvrsta konstrukcija odlične ritam linije Brenko-Nedoh i naravno zimzeleni Krušič, koji je već u I Got The otpuštao prave olujne salve najviše uperenih “Halfordesk” koje ti stisnu jaja u škripac, nudilo je jedinstvenu predstavu. Milan je naravno iskoristio svoju karizmatičnost u punom zaletu. Zabavljao nas je najotrovnijim pogledima i svojstvenošću karakteristika elastične rastezljivosti lica, uprizorio je nekoliko nevjerojatnih grimasa. Bend je odapeo i Tube Snake Boogie sastava ZZ Top, koji dosad nakon ponovnog okupljanja uživo još nisu izvodili, a Milan je visoku dinamiku koncerta održavao i (očekivanim) odbacivanjem komada odjeće, koji su opet doletjeli među narod. Kirurške injekcije, kirurška maska (zapravo bi mu još bolje pristajala ona Anthonyja Hopkinsa u filmu “Kad jaganjci utihnu”, za što bi mu trebao ugovor o endorsementu s kojim erotic shopom), kirurška kapa,…. I za veliki finale krajnje isprana iznošena bijela majica s amblemom Lene kosti, koju je bestijalno rastrgao i zavitlao među prisutne! Vražje, zlobno, puhujsljivo, ali istodobno nadasve zabavno i hipnotično. To je svijet Lene kosti. Dobrodošli.

I predstavljanje same ekipe bilo je nadasve zanimljivo. Ponajprije je Milan izrekao posebno priznanje Giovaniju, kojeg je predstavio kao glavnog i prvog inicijatora da su Lene kosti uopće nastale, a nije ostao dužan ni Mihi za bubnjevima, kojeg je proglasio u stilu kako Lemmy proglašava svog Mikkeyja kod Motorhead: “The best fuckin’ drummer in the world!”, pri čemu je Miha logično rumenio iza bubnjeva. Milan ima do nule proučene pristupe svih većih, srednje velikih stranih sastava iz arsenala rock i metal glazbe našeg planeta. A toga se ne boji pokazivati na pozornici i pritom dijeliti svu energiju među narod. Marc je vratio loptu, koja se odbila natrag otprilike ovako: “Možda ne najveći pjevač, ali sigurno najšire pjevač u Sloveniji. Milan Krušič!!!!”

Publika se osobito razgorjela na Russian Girl. Lene kosti su koncert povukle čak preko ponoći i nitko se pritom nije žalio. Russian Girl odsvirali su još jednom u bisu, a bilo je 00:08 kad je koncertni spektakl napokon završio. Brzinskom predstavom i promjenom brzine “kratko, ali slatko”, koja nas je ostavila i dalje visoko napaljene. Odličan zvuk, pun, volumenozan, ugođen na pravu jačinu klupskih dimenzija Orto Bara bio je pravi “sugar daddy”, odnosno tihi koncertni kum, koji je krunio ovaj beskompromisni nastup Lene kosti. Ako se netko od vas ujutro probudio u kadi, okružen ledom, i na području nekog od svojih vitalnih organa našao svjež kirurški šav, ili je možda “napipao” ispod steriliziranog zavoja otvoren lubanjski svod, može biti svetački uvjeren da ga je noću posjetio Dr. Evil sa svojim “skvadronom”. Nemilosrdan grom!

Sve je završilo fantastično. Cijeli spektakl. Sva tri benda ispustila su iz sebe svoj trenutni maksimum. To je najviše što ti umjetnik – izvođač u danom trenutku može ponuditi. Bez kalkuliranja. Čak ni nakon koncerta ljudi nikako nisu odlazili kući, nego su se prepustili druženju u prizemlju, gdje se među publikom i dalje prenosila sva nakupljena pozitivna energija, oslobođena tijekom tri nastupa bendova. Doista fantastična metalska večer, kakvih želimo što više. Zaboravljene su fovšije, nevoščljivost, zajedljiv visokointelektualni sarkazam, traženje dlake u jajetu, ukratko sve poslovične karakterne osobine Slovenceljna, koji smo se za promjenu napokon preobrazili u Slovence, sabrali svoje redove i pokazali kako smo zajedno nepobjedivi. Neka nas te veze uvijek druže.

fotografije: Robi Lipej

Setlista

CHAOSSTAR: 1.Lifetime I-IV 2.Devil’s Whisper 2.Hurricanes Of Madness 3.Rebirth 4.Lifetime V-XVIII 5.Dreams Of Reality 6.On My Way 7.Lifetime XIX 8. Slave To The System LENE KOSTI: 1. I Got The… 2. Stones Of Death 3. Iron Dragon 4. Warrior 5. Russian Girl 6. The Sting 7. Rock Power 8. Do Or Die —bis— 9. Russian Girl

Galerija slika